subota, 16.10.2010.

"There must be quite a few things a hot bath won't cure, but I don't know many of them." Sylvia Plath

Ulazim u kupaonicu. Zaključavam za sobom vrata. I tek iza tih vrata polako odahnem. Tu je moj mir. Malo carstvo slobode unutar diktature nemira. Izvana bjesni stvarnost, podivljali svijet zabija prijeteće poruke noževima u vertikalne plohe… Ali unutra je mir. Šum slapa puštene vode polako pjeni tajanstveni snop mirisnog blaga ostavljen za neke posebne prilike. Pripremljene škarice za nokte. Piling od breskve. Kojekakve pakung gluparije. Kreme i manje kremice… za valjda svaki pojedini prst na ruci. Lak za nokte. Skidam sve sa sebe kao da je kontaminirano ludilom onog što sam ostavila pred vratima i odbacujem, kao da se potajno želim riješiti opasnog otpada, laganom, gotovo mačjom kretnjom u kantu za prljavi veš. Promatram se čas u ogledalu… da provjerim odstupanja od slika sačuvanih u sjećanju… Provjeravam vrhom stopala da li sam se preračunala u odvrtanju prema crvenoj polutci… Uranjam: tijelo mi, kao u nježan zagrljaj, prihvaća topla voda… u kontrast ovom sumornom, prohladnom slinavom danu. Udišem i zaranjam… kroz nos otpuštajući zrak i osluškujući samo šum vode kao pod slapovima. Svijet više ne postoji. Postojim tek ja: moje tijelo, ovako pod kapima još i nekako ljepše nego inače… i moje misli… ovako pod ovim kapima otupjelih oštrica. Povlačim zavjesu da dodatno smanjim prostor kojem pripadam puštajući tijelo da se samo izbori za svoj što prirodniji položaj. Suze se slijevaju ne praveći znatniju razliku u nivou vode koji me okružuje… ukazujući na apsurd trenutnog postojanja… Promatram prekrižene noge tamo negdje ispred sebe kako miruju… Promatram godove na lamperiji na stropu… Voda teče poništavajući sve oko sebe… i ja preživljavam. I ovaj put… Još samo piling… i koju pakung glupariju. Novi šampon i regenerator za osobnost… i ja sam opet jedna sasvim normalna žena…



Ima neka tajna veza između žene i njezine kupaonice. Kulisa običnog prostora ukazuje se svima koji u nju… tek tako ulaze… Ali tek kad uđe Ona, to mjesto poprima svoja istinska obilježja tajnog skrovišta. Vrijeme posvećeno samo njoj, mirisi koji se razlikuju od stvarnosti i poklanjaju neki sasvim novi svijet, voda koja svojom čudesnom sposobnošću ispiranja odnosi preteške misli i pobuđuje iskonsku ljudsku potrebu za održavanjem na površini…


- 04:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|