Ma nije da sam odustala… jednostavno se ne pronalazim… kao da stojim pred paravanom… iza njega lutkarska predstava… i ja nikako ne mogu shvatiti o čemu se, zapravo radi? Kao kad sanjaš da trčiš a noge su ti teške i cesta postaje pokretna staza… odjednom bijeli zec mrmlja u bradu: kasnim, kasnim… opet neću stići… otkud, dovraga bijeli zec u predstavi s neboderima… ja ludim… Bože… ludim jel' to?
+++++++++
Kako bi bilo mnogo lakše kada bi samo...pustila svojim snovima....da dopru,....
i sanjam....
Preskakujem drvenu ogradu koja dijeli livadu od šume. I preskakujem ju opet. Nekako se ne mogu odrediti gdje više pripadam… Kad bih mogla, legla bih točno na polovici, jednu ruku odmarala bih u hladu, drugu na suncu a pogled usmjerila u nebo. Mogla bih, znam, kad bih bila toliko nasilna u svojoj slobodi i poželjela porušiti liniju razgraničenja, mogla bih je udarcima noge prisiliti da poklekne. Ali nisam to…
I sad kad tako gledam… tu iz blizine… pomalo me strah tog hlada i mogućnosti da se izgubim. Pomalo me strah divljih zvijeri pa i uz onaj osjećaj da bi me prepoznale. Preskakujem drvenu ogradu još jedan put i stopalima se dočekujem na mekoj travi… miriše prijateljsko cvijeće… miriše posušena trava… zeleni se nova… dodiruje me nježno pod ovim vjetrom koji samo prolazi… i ne osvrće se za nama…
I dok ležim tako, tijela uperenog u nebo, odmaram noge prekrižene na ogradi… i promatram šumu… i tu mi, iz ove daljine izgleda kao prelijepo, bezazleno mjesto…
++++++++++++++++++++
i onda...tek sada...
Sad sam napokon shvatila… pa bio je to sigurno prst sudbine. Prejako sam se naslonila na mramorni spomenik i jao! Pao je i razbio se u tri komada. Unutra je, na moje veliko iznenađenje, bila samo praznina. Nije bilo srca, samo mi se bilo učinilo… ono što je tiho kucalo bila je puka rezonancija zbog moje blizine: kucalo je, zapravo, moje srce. I dalje kuca. Snažno, iskreno, hrabro.
Dobro... Obrisala sam lice od suza i osjetila sam, zapravo, neopisivo olakšanje zbog iznenadnog gubitka. Više mi nije trebao kip zaboravljenog pjesnika, a ponajmanje iz tri dijela. Pretvorila sam ga u kip iz bezbroj komada: u kamenje. I pobacala po cvjetnjaku svog sjećanja.
Iz jednog fragmenta uspjela sam iščitati oči. I dalje su zjapile prazne baš kao što su oduvijek bile. A ja sam u njima vidjela ljubav, let, snove... eto, nezgodno, kao i sa ogledalom - nepogrešivo su prikazivale samo odraz promatrača.
Razmišljala sam tren da li da ih okrenem prema zemlji ili nebu, pa se uhvatih kako opet dodjeljujem vlastite osjećaje komadu kamena. Zamahnuh rukom, osjećajući se pomalo hamletovski… i bacih ih svom silinom u jezerce s lopočima i ribama. Neka se za njih uhvate alge i vodeno bilje, tim očima to ionako nije bilo važno.
+++++++++
Ne znam ni sama koja je poanta ovog napisanog...Znala sam samo da moram pisati.Osjetila sam ogromnu potrebu...i pisala sam...Slova...riječi i čitave rečenice..Zašto?
Zato jer sam jedino tu slobodna biti ono što jesam...
Samo ja ..i ništa više od toga .
Slatki sni
Post je objavljen 18.10.2010. u 04:18 sati.