...Sjedim i razmisljam.
Prozor je prepun sicusnih kapi koje udaraju,zveckaju,lupaju i cine svakakve zvukove samo da mi odvuku paznju od stvarnosti koje je u meni i oko mene.
U zraku je miris svijezine,oblaci su prepuni,tamni i kisni,
teski..jesen je svuda oko mene...
lisce lagano pada i u tom svom velicanstvenom ,pomalo otuznom poslijednjem padu kao da pokusava nesto reci..na nesto ukazati.
Na zalost,ne razumijem ga ,te nanovo zatvram oci i nastojim se smiriti,upiti zivot opet u sebe.
Tmurna je ova jesen..iako sam jedna od onih koje pronalaze vjecnu inspiraciju u tom otuznom dobu...
ova jesen drukcija je od ostalih koje sam imala...
Tesko je pojasniti pravi razlog,jednostavno je neobjasnjivo,kao i mnoge stvari u mom zivotu.Ne znam zasto sam uopce stavila taj jadni naslov.Nisam se mogla sjetiti niceg inspiritativnog i mudrog.I ..uopce ne pisem o jeseni,nego sama o sebi,ali cini mi se nekako prikladno..ma ni sama ne znam kako m ise cini..samo mi se cini jesen.
Dugo sam hodala nejasnim smjerom. Iznenada, preda mnom se ukazao veliki zid visok kao do neba… odbojan… vlažan… pljesniv… oronuo… Nisam željela nazad jer sam znala da ništa dobrog nisam ostavila za vraćanje. Sjela sam pod zid i pogledala prema nebu. Bilo je oblačno. Bilo je teško. Bilo je baš pred kišu. Sjedila sam u očekivanju pljuska pomalo tupo… kao da je svejedno da još i pokisnem pored svega što mi se događa. I počela je kiša. Gledala sam kako se nebo prazni, kako divljaju svjetleće niti po nebu. Mokra do kože drhtala sam na vjetru i ruke mi nisu bile dovoljne da zagrlim samu sebe, da se zagrijem, da se zaštitim. Bila sam opet dijete. Stopili su se svi takvi trenuci iz mojeg života… bol je parala sve slojeve prividne zaštite. Suze su tekle povremeno nadopunjene tek jecajima… Stisnula sam ruke oko sebe jače… da se zagrlim za svaki trenutak moga života u kojem sam tako trebala nekoga da bude blizu. Grlila sam, kao nježna mama, tu usamljenu djevojčicu koja bi uvijek kad bi mi bilo teško plakala tako tužno i neutješno. Poljubila sam to maleno dijete, obrisala joj obraze i pustila ju da polako zauvijek iščezne pred mojim očima.
Tu… u tom trenutku ili tek malo oko njega, u velikom zidu prepoznala sam obrise vrata. Kao u video igrici… pojavila su se tek po ispunjenju misije.
Ja sam… samo morala… odrasti.
...
Ovaj osjećaj samoće. Da li misliti o njemu? Kao blagi ali smrtonosan otrov polako me umrtvljuje… ubija. Kako dalje? Koje poruke ispisati na sretne zvijezde? Što zaželjeti za ispis osvijetljene budućnosti? Gazim po ovim mračnim i vlažnim hodnicima već neko vrijeme… kao velike su cijevi gradske kanalizacije. Vani je noć… i možda ponekad, kada se neko vozilo čije mi ulje kapa na obraz tek nešto niže od oka, pomakne… kroz jedva vidljive rešetke ugledam svjetlucav zapis neke daleke zvijezde. Da li je još tu? Da li postoji? Čemu se nadam ako pružim ruke prema njoj? Jadno li je to izbavljenje…
Razmišljam zbilja predugo o sebi… o uzrocima raspada i o početcima… prvim tragovima napuknuća… kako nisam znala prepoznati?! Možda sam bila zaigrana? Možda premlada? Iz točke u kojoj stojim analiziram sve one čije su me ruke ne dodirivanjem oblikovale: pamtim tu suzdržanu hladnoću. Oduvijek sam, kao neka pogreškom otisnuta jedinka, tržila zagrljaje, poljupce, nježnost, pripadanje… za taj jedan osjećaj... hrlila sam toplini, grlila gotovo strance. Nisam imala sreće. Kao prosjak… sanjar, lutalica… navikla sam na zgrožene poglede… na one koji sažalijevaju ne shvaćajući bit… moj zagrljaj nije eksperiment… bio je stvarna potreba za bliskošću.
Stojim ponovo sama nimalo impresionirana golemošću svemira… samo njegovom beskrajnom hladnoćom koja ispunjava taj nemjerljivi prostor…
Možda… moj osmijeh kao kultivirana krhka biljčica pobjedi korov svih povreda moje ljudskosti…
Ja i dalje tragam za tim gorućim njedrima koja će oživiti gotovo odustalo srce, nagnati ga za zakuca najjače do sada prije nego stane… prije nego se smiri… bez lovora i fanfara u znak te sitne pobjede… posve nevažne za čovječanstvo… pobjede jedne sporedne ljudske duše nad bespućima okovanim vječnim kristalima leda.
Over and Out.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
