Znaš… ona je… pomalo čudna.
Kad ju najsnažnije grliš pita se možeš li jače… I kad joj pokloniš tišinu ona će joj htjeti dodavati riječi… neke nespretne riječi koje nespretno niz misli skliznu pa se poreže o njih iako… graditi je htjela…
I vječno će te promatrati kako koračaš… i da li ti koraci zastaju… ili hrle… uočit će svako odstupanje i nepotrebno tražiti razlog…
I kada te provocira… ma, zapravo je prilično plaha… tek pogrešan tren i od najbliže bit će ti daleko (a ti možda nikad nećeš znati).
I pitat će te, bezbroj puta bezbroj pitanja o bezbroj nepotrebnih stvari; o tebi, o njoj… ili tek tako, o svijetu. I tragat će za onim, samo njoj znanim, riječima koje ćeš tako rijetko znati reći.
I bit će dana kad će htjeti samo… da te ljubi… iako si ozbiljan i dalek, i zaista ti nije do toga…
I bit će dana kad će pod tvojim rukama nestajati… bez prilike... možda ni želje... da ju zadržiš…
I pitat ćeš se… da li je vrijedilo uopće...
Ali…
Ti neki posebni trenuci… ma, znaš… ono kad se mangupski nasmije, i kada te, tako, kao da se to podrazumijeva - voli…, i kada kao začarani prolaze sati, i onda kad si sretan a i ne znaš zašto…
… možda ćeš, tada, znati.
Post je objavljen 05.10.2010. u 18:04 sati.