Znaš… ona je… pomalo čudna.
Kad ju najsnažnije grliš pita se možeš li jače… I kad joj pokloniš tišinu ona će joj htjeti dodavati riječi… neke nespretne riječi koje nespretno niz misli skliznu pa se poreže o njih iako… graditi je htjela…
I vječno će te promatrati kako koračaš… i da li ti koraci zastaju… ili hrle… uočit će svako odstupanje i nepotrebno tražiti razlog…
I kada te provocira… ma, zapravo je prilično plaha… tek pogrešan tren i od najbliže bit će ti daleko (a ti možda nikad nećeš znati).
I pitat će te, bezbroj puta bezbroj pitanja o bezbroj nepotrebnih stvari; o tebi, o njoj… ili tek tako, o svijetu. I tragat će za onim, samo njoj znanim, riječima koje ćeš tako rijetko znati reći.
I bit će dana kad će htjeti samo… da te ljubi… iako si ozbiljan i dalek, i zaista ti nije do toga…
I bit će dana kad će pod tvojim rukama nestajati… bez prilike... možda ni želje... da ju zadržiš…
I pitat ćeš se… da li je vrijedilo uopće...
Ali…
Ti neki posebni trenuci… ma, znaš… ono kad se mangupski nasmije, i kada te, tako, kao da se to podrazumijeva - voli…, i kada kao začarani prolaze sati, i onda kad si sretan a i ne znaš zašto…
… možda ćeš, tada, znati.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
