Prene me u potpunoj tišini nečije disanje. Ne osvrćem se. Bojim se što bih mogla vidjeti. Leđima mi se, kao po toboganu spustiše trnci. Kasno je. Dovoljno kasno da prostorima zavlada pećinska tišina koja i najmanji šum pretvara u jeku. U kutku sobe tek slabašno svjetlo. Misli mi se nadmeću sa riječima dosadnog štiva kao topla struja i ledeno more…
Odjednom to nečije disanje. Kao primitivni impuls ježim se kako bih, valjda, izgledala veća pred prijetnjom koja me zatiče potpuno nespremnu… nema koristi. Sjećam se… da… nekada sam znala, dok bih tako mračnim ulicama koračala sama i začula primicanje nečijeg prisustva, namjerno usporiti pretvarajući neprimjetno korak u stabilan, siguran hod… onakav kakvim koračaju pobjednici prema borilištu, polutupih pogleda, smireni, spremni na bol.
I sad me užasava to nečije disanje. Do prije sekunde borila sam se sa snom. To je najteža borba gotovo osuđena na odustajanje. Kako samo, kao medom, prelije okus omamljenosti i prisili te da, zbog okusa nejasne slatkoće, lakoćom sam prevariš sebe.
I dalje to disanje… pogledam… ne, nije to pas. On spava pod mojim, na kauč podignutim, nogama. Bezbrižan je dok tako spava. Tek mu se povremeno trzne šapa kao nehajni znak sa snovi nisu rezervirani samo za ljude. Nije ga probudio nepoznati zvuk… spava kao što dijete spava… mekim snom bezbrižnih. Dok tako sjedim, a misli odnose pobjedu nad dosadnim riječima… prisjećam se kako je izgledala opustjela plaža početkom prošle jeseni… onda kad su zaredale bure a kameni oblutci škripali pod silinom valova. I kako mi je vjetar išibao obraze do utrnuća i kako su se oči, poslije, danima oporavljale suzama i pritvorenošću. Ali mirisalo je rascvjetalo smilje, mladice borova nakon vrelog osušenog ljeta… more se razbijalo o stijene i postajalo zrak… a ja sam stajala kao da se ne mogu pomaknuti… pred silinom i ljepotom… u potpunoj samoći… nikada u mogućnosti da trenutku pretpostavim posljedice.
Evo… još uvijek ovo disanje… znam da nije moje jer udišem sasvim različitim razmacima… moram samo prestati misliti… moram napisati par suvislih riječi… i tko to sada diše… kao da je više važno… samo neka diše... mrvu tiše…
Post je objavljen 18.10.2010. u 04:13 sati.