Prene me u potpunoj tišini nečije disanje. Ne osvrćem se. Bojim se što bih mogla vidjeti. Leđima mi se, kao po toboganu spustiše trnci. Kasno je. Dovoljno kasno da prostorima zavlada pećinska tišina koja i najmanji šum pretvara u jeku. U kutku sobe tek slabašno svjetlo. Misli mi se nadmeću sa riječima dosadnog štiva kao topla struja i ledeno more…
Odjednom to nečije disanje. Kao primitivni impuls ježim se kako bih, valjda, izgledala veća pred prijetnjom koja me zatiče potpuno nespremnu… nema koristi. Sjećam se… da… nekada sam znala, dok bih tako mračnim ulicama koračala sama i začula primicanje nečijeg prisustva, namjerno usporiti pretvarajući neprimjetno korak u stabilan, siguran hod… onakav kakvim koračaju pobjednici prema borilištu, polutupih pogleda, smireni, spremni na bol.
I sad me užasava to nečije disanje. Do prije sekunde borila sam se sa snom. To je najteža borba gotovo osuđena na odustajanje. Kako samo, kao medom, prelije okus omamljenosti i prisili te da, zbog okusa nejasne slatkoće, lakoćom sam prevariš sebe.
I dalje to disanje… pogledam… ne, nije to pas. On spava pod mojim, na kauč podignutim, nogama. Bezbrižan je dok tako spava. Tek mu se povremeno trzne šapa kao nehajni znak sa snovi nisu rezervirani samo za ljude. Nije ga probudio nepoznati zvuk… spava kao što dijete spava… mekim snom bezbrižnih. Dok tako sjedim, a misli odnose pobjedu nad dosadnim riječima… prisjećam se kako je izgledala opustjela plaža početkom prošle jeseni… onda kad su zaredale bure a kameni oblutci škripali pod silinom valova. I kako mi je vjetar išibao obraze do utrnuća i kako su se oči, poslije, danima oporavljale suzama i pritvorenošću. Ali mirisalo je rascvjetalo smilje, mladice borova nakon vrelog osušenog ljeta… more se razbijalo o stijene i postajalo zrak… a ja sam stajala kao da se ne mogu pomaknuti… pred silinom i ljepotom… u potpunoj samoći… nikada u mogućnosti da trenutku pretpostavim posljedice.
Evo… još uvijek ovo disanje… znam da nije moje jer udišem sasvim različitim razmacima… moram samo prestati misliti… moram napisati par suvislih riječi… i tko to sada diše… kao da je više važno… samo neka diše... mrvu tiše…
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
