Kad bih barem mogla noktima zagrebati u taj nemilosrdni žrvanj i svu svoju snagu uprijeti u to da barem malo usporim to okrutno vrijeme.
Gledam te dok spavaš.
Tako si malena, mirna.
Oči su ti sklopljene, misli lutaju nekim samo tebi znanim svemirom.
Prelazim ti nježno prstima preko obraza… nježno da te ne probudim…
nježno da zadržim taj tren zahvalnosti što si uz mene… a tren bespovratno prolazi. Kao da čujem u glavi kako bubnja preglasni zvuk sekundarke koja broji vrijeme…
Tik… Tik… Tik…
I ovaj tren, ovaj tren koji prebrzo prolazi već će sutra biti samo sjećanje.
Znam, neću se niti snaći a tvoje će ruke, večeras tako malene i nesigurne, grliti neke nove svjetove.
I možda me neće biti tu… da te čuvam… da te grlim… da se sklupčam ovoliko sretna i ovoliko tužna uz tebe poput najmanjeg djeteta… i da te gledam kako spavaš tako mirna i nestvarna.
On često zuri u mene, bulji iz prikrajka ogledala ...
trodimenzionalni lik, patiniran postojanjem protoka vremena
nasuprot stolice okačene na zidu, na koju nitko neće sjesti.
Skinuta je bijela plahta sa praznog ogledala,
u čijoj prašini se više ništa ne ogleda.
Kako se ono piše „želja“?
Od kuda dolazi taj zov, koji te tjera da činiš?
Čemu čistiti suhu prašinu sa srebrne površine,
kad se u njoj više nema tko ogledati?
Ali ipak, ima netko … ne vidim ga više …
tko vidi moje poderane cipele, ukočene prste …
i nosi nevidljivu nit iza zavjese prašine
duboko sakrivenu u najsitnijim česticama srebrnog nitrata.
Doima se nemoguće … sada … vidjeti ga ….
+++++++++
Tebi, koji si sanjao
i plašio se vlastitih snova,
misliš da lutanja svemirom
možeš zamijeniti očima srca
koje vide i gledanjem daju.
Stežući zgrčenim pestima
vrijeme prividnog nepripadanja
u plutanju lakim zrakopraznim prostorom,
zaboraviš disati čak i nemuštim udasima,
pa se učini da si nakratko dodirnuo zanos
u trenu mrtvog mira između
mijenjanja oblika i trajanja daha.
U nadahnuću dugog ništa u nigdje
nehotično dotakneš nekog
tko se usudi biti ništa, jer je sve …
Stvori se srebrna putanja kretanja
u sivilu prostora bez vremena,
u kojoj noć grčevitog vraćanja
istog sna na njegov početak
prebrzo prelazi u svjetlo zore
koja obasjava obamrlost želje
i nemogućnost htijenja.
Zarobljene ti oči u dupljama lubanje
vide nagovještaj vjetrova skorih promjena,
ali naviknute na samoću,
slikaju preko njih vizije svjetlosti
i čulne boje budućnosti.
I krene veliki potop u duši,
potopi sve brane
razruši sve svjetlosne kule,
nanese mulj istine
u suhe doline ne-dodira i samoće …
Ali … ne naraste trava života na tvojim poljima
samo se korov obrane stvrdne u zid opore samoće.
isuši sve doline i zarobi tvoje vode
novim, čvrstim i još debljim zidovima.
A tvoje srce krcato
unutarnjom prtljagom transparenata
lišeno svijesti o ljubavi stajati će ispred
nepomične provalije suhog apotekarskog žalovanja.
Preživljavat ćeš
sa virtualnim koncentriranim sjećanjem
u beskonačnim, ispraznim lutanjima,
u kojima nema počinka
kao morski pas, osuđen na vječno plivanje
u vlastitom virtualnom moru sjena
koje samo prolaze pored tebe.
A ono bi tako htjelo biti nekom potrebno,
izliti se u nečiji nježni osmjeh
i prepoznati se u nečijim očima.
++++++++++
Previse razmisljanja,a premalo odgovora.Zaista se kadkad cini kao da nema smisla,onda se nanovo stvori maleni komadic nade,pa nakon toga novih 50 koraka u natrag..Plima i oseka...iako nema nikakve veze s recenicom koju sam malo prije zapisala.
Voljela bih zaista imati snage pisati o svojim osjecajima.Bojim se kako to nikoga ne bi zanimalo.Niti ne vidim neki smisao u svemu tome.Nekada sam mnogo pisala.To je bio moj bijeg,moja sigurnost,blizina i utjeha.Sada mi se cini da nema smisla previse.
Tesko je zivjeti u svijetu s ljudima koji gledaju samo na sebe....
Citav zivot nastojis sagraditi svoj maleni kutak i natrpati ga sa svim lijepim uspomenama,plisanim lutkicama..karikirano receno...sa svim onim sto tebe cini kao osobu..rijecima,mirisom,prisutnoscu...snagog,dobrotom,neznoscu...svim onim ljutskim stvarima koje su nam svima potrebne...i onda se jednog dana probudis i shvatis kako dajes citavu sebe svaki dan,svima koji te okruzuju, i da si se vec toliko utopila u svemu...da te ovaj svijet i tuda energija toliko progutala,a govorim o tudoj negativnoj energiji..a jednostavno...ne postojis.
Truditi se i dalje?
Zalosno je sve to skupa...koliko bih sam ostranica mogla napisati na ovu temu..Ne vjerujem ,da bih ikada prestala pisati i pisati...
Ne zvuci smisleno,znam,to su samo moje pomjesane misli...U poslijednje vrijeme ,kao da sam se zaista zaboravila izrazavati..postojati...biti samo svoja.Sve sam ,cini mi se kadkad,samo ne svoja.
Ma,ne ovisno o svemu,ljudi ce uvijek imati potrebu unistavati one koji su slabiji,ponizavati ih samo da bi se osjecali vazniji i bitniji sami sebi..uvijek ce imati potrebu ismijavati ili gaziti one koji ih okruzuju..U tu se pricu uvijek nekako uklapam,a samo zelim biti covijekom..dobiti za uzvrat svu onu strpljivost,razumijevanje i ljubav koju ne sebicno dajem.Koliko god se trudili,a trude se uciniti me malenom..ja znam koliko vrijedim.Kad pogledam u njene malene okice ,kad cujem s koliko me ljubavi zove SVOJOM MAJKOM,znam koliko sam vrijedna i potrebna tu.Samo je to bitno.
Morala bih krenuti sada.
I neka to bude bez opraštanja, poljubaca, suza;
Bez nepotrebne tmine koju nose takvi rastanci.
Morala bih zaista krenuti jer… ova plava kugla se neumjesno vrti i…
Morala bih uskočiti u tu vrtnju prije nego li propustim još jedan krug:
Eto, morat ću poći.
Jer život lakoćom zaboravlja na one koji stoje.
Plima i oseka...
Do pisanja
Životinje o kojima razmišljam mogle bi biti samo mačka i miš: dvije životinjice i jedna igra, rekla bih, u oba slučaja – preživljavanja. Osim, dakako, ako mačka nema obilne izvore neke druge hrane. Onda je to igra instinkta… ma… kako god…
Ogledavam si ruke i razmišljam… da li iz njih mogu izaći prave mačje pandže? I kada mi se to događa? Pipam kroz kosu… kojeg su mi oblika uši? Oble i majušne ili ušiljene i spremne?
Kako prepoznati?
Ponekad pomislim kako imam igru u svojim rukama… pod svojim noktima… i veseli me pomisao kako mogu odlučiti o njenom ishodu…
A onda mi, nekako, iz visina prisjedne jedna najprije mala a potom sve veća - sumnja… da li je taj osjećaj… dio nečije veće igre… pipam uši… čine se sve oblije… dovraga.
I zamara me polako sve to.
I onda imam opet tu potrebu napustiti tlo… Vinuti se visoko, zaboraviti…
Ali postoji jedan strah…
Mačka lakoćom pojede i pticu.
++++++++++
Pitam se…
Smijem li pisati o osjećajima? Ovako… dok prilično naivno uzimam ovaj prazan papir ispred sebe ponijevši u sebe svijet, ljude, njihove sudbine… ma ono što nazivam stvarnost… i krećem putem prema unutrašnjosti koja je slijepa za takve podjele, koja poznaje tek put istine… a istina je koji puta i laž.
Da li ću uspjeti…
Posegnuti za strasti u bilo kojem obliku pridodavši joj neko ime i prilijepivši ga na papir… baš ono određeno ime koje me u nekom trenu isprovocira da mi postane ljubavnik, ljubavnica, krvnik ili otac?
Da li ću uspjeti ili će me zaustaviti strah od vječnog traženja, zadiranja, prekopavanja… tih nekih drugih pod mojom kožom… Koje su mi stanice prave i koje lažne? Gdje sam podmuklo umjesto laži proturila istinu a gdje kao istinu podmetnula laž? Ma, ljudi, dajte… sve je ionako istina…
Pitam se…
Gdje je granica slobode kada stvaram… i tko se osjeća tako sigurnim u svoje pravo da u tu slobodu ušeće posve nepozvan postavljajući svoja pravila… pokušavajući… vrišteći… otimajući se… za mojom promjenom?
I do kada će…
Biti uopće moguće pisati o leptirima i pticama, cvijeću i pčelama… o sebi… o lutkama u izlogu… o… zaobilazivši ruke, usne, vratove… zaobilazivši svaku strast…
Jer srast… ljudi moji… strast je nepoćudna. Strast zastrašujuće nema mjere ali se vječno, iz prikrajka - odmjerava. Ovaj život kao da pokreće tišina ili došaptavanje ili… Ne vjerujem ali i odbijam to.
I kada napišem da te volim, ne onako čisto kako vole djevojčice nego da te volim sebično, zbog tvoje pameti i zbog tvoje nježnosti prema meni, da te volim pogledima i prešutno, a ponekad i uz gomilu riječi… da te volim a da nisam sigurna da li te volim ili već ludim ili… da li će tražiti da ti spomenem ime? Da li će zahtijevati da priznam da zapravo uopće ne postojiš? U kakvim smo rodbinskim odnosima? Jesmo li zakonom zabranjeni?
Koliko će ih htjeti znati tko si zapravo ti? Koliko će ih tražiti razliku već i između ti i Ti? O, koliko su sve te potjere uzaludne…
Zar ne shvaćaš? Tko je bio sumljivi bijeli zec neke Alise? Jel to bio zapravo neki profesor, promatrač? U koju je to, točno, rupu upala Alisa? Rupu? Bila je lezbijka, jel, hm? Smanjivanje, povećavanje, smanjivanje? Pa ta nargila? A! I sad postaje jasno! Pa, Lewis Carroll bio je tek narkić. I svi popušili priču… kužite me?
Žao mi je tek… niste uspjeli popiti čaj sa Ožujskim zecom. Doista se smanjiti i povećati… igrati kriket sa plamencima...
Kada utonem u svoj svijet… u onu vječnu buku i vječnu tišinu u mojoj glavi… svijest sasvim nesvjesno preslikava nove slike na već naslikana platna i dodaje, oduzima, stvara… ruje, kopa, uništava i gradi… i onda…
I onda…
Se zateknem kako zapisujem stanja svijesti… ponekad moja a ponekad potpuno odvojiva od mene.
Pitam se…Smijem li pisati o osjećajima?
Jer… osjećaji uskomešaju znatiželje… Ljudi se osjećaju pozvanima stajati iznad nečijih glava i jednostavno… ispustiti iz ruke sječivo… vječni poraz konstrukcije pred destrukcijom… jer uništiti je tako lako… ne treba ti pamet, ni srce, ni… možda tek - strast? (O, vidite li kako ste se izdali?)
Naravno da smijem pisati o osjećajima.
O čemu god želim.
Jer si bahato prisvajam slobodu stvaranja.
Ta pitanja ionako postavljam tek… u zrak… gađajući, iz igre, tu svoju slobodu.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
