On često zuri u mene, bulji iz prikrajka ogledala ...
trodimenzionalni lik, patiniran postojanjem protoka vremena
nasuprot stolice okačene na zidu, na koju nitko neće sjesti.
Skinuta je bijela plahta sa praznog ogledala,
u čijoj prašini se više ništa ne ogleda.
Kako se ono piše „želja“?
Od kuda dolazi taj zov, koji te tjera da činiš?
Čemu čistiti suhu prašinu sa srebrne površine,
kad se u njoj više nema tko ogledati?
Ali ipak, ima netko … ne vidim ga više …
tko vidi moje poderane cipele, ukočene prste …
i nosi nevidljivu nit iza zavjese prašine
duboko sakrivenu u najsitnijim česticama srebrnog nitrata.
Doima se nemoguće … sada … vidjeti ga ….
+++++++++
Tebi, koji si sanjao
i plašio se vlastitih snova,
misliš da lutanja svemirom
možeš zamijeniti očima srca
koje vide i gledanjem daju.
Stežući zgrčenim pestima
vrijeme prividnog nepripadanja
u plutanju lakim zrakopraznim prostorom,
zaboraviš disati čak i nemuštim udasima,
pa se učini da si nakratko dodirnuo zanos
u trenu mrtvog mira između
mijenjanja oblika i trajanja daha.
U nadahnuću dugog ništa u nigdje
nehotično dotakneš nekog
tko se usudi biti ništa, jer je sve …
Stvori se srebrna putanja kretanja
u sivilu prostora bez vremena,
u kojoj noć grčevitog vraćanja
istog sna na njegov početak
prebrzo prelazi u svjetlo zore
koja obasjava obamrlost želje
i nemogućnost htijenja.
Zarobljene ti oči u dupljama lubanje
vide nagovještaj vjetrova skorih promjena,
ali naviknute na samoću,
slikaju preko njih vizije svjetlosti
i čulne boje budućnosti.
I krene veliki potop u duši,
potopi sve brane
razruši sve svjetlosne kule,
nanese mulj istine
u suhe doline ne-dodira i samoće …
Ali … ne naraste trava života na tvojim poljima
samo se korov obrane stvrdne u zid opore samoće.
isuši sve doline i zarobi tvoje vode
novim, čvrstim i još debljim zidovima.
A tvoje srce krcato
unutarnjom prtljagom transparenata
lišeno svijesti o ljubavi stajati će ispred
nepomične provalije suhog apotekarskog žalovanja.
Preživljavat ćeš
sa virtualnim koncentriranim sjećanjem
u beskonačnim, ispraznim lutanjima,
u kojima nema počinka
kao morski pas, osuđen na vječno plivanje
u vlastitom virtualnom moru sjena
koje samo prolaze pored tebe.
A ono bi tako htjelo biti nekom potrebno,
izliti se u nečiji nježni osmjeh
i prepoznati se u nečijim očima.
++++++++++
Previse razmisljanja,a premalo odgovora.Zaista se kadkad cini kao da nema smisla,onda se nanovo stvori maleni komadic nade,pa nakon toga novih 50 koraka u natrag..Plima i oseka...iako nema nikakve veze s recenicom koju sam malo prije zapisala.
Voljela bih zaista imati snage pisati o svojim osjecajima.Bojim se kako to nikoga ne bi zanimalo.Niti ne vidim neki smisao u svemu tome.Nekada sam mnogo pisala.To je bio moj bijeg,moja sigurnost,blizina i utjeha.Sada mi se cini da nema smisla previse.
Tesko je zivjeti u svijetu s ljudima koji gledaju samo na sebe....
Citav zivot nastojis sagraditi svoj maleni kutak i natrpati ga sa svim lijepim uspomenama,plisanim lutkicama..karikirano receno...sa svim onim sto tebe cini kao osobu..rijecima,mirisom,prisutnoscu...snagog,dobrotom,neznoscu...svim onim ljutskim stvarima koje su nam svima potrebne...i onda se jednog dana probudis i shvatis kako dajes citavu sebe svaki dan,svima koji te okruzuju, i da si se vec toliko utopila u svemu...da te ovaj svijet i tuda energija toliko progutala,a govorim o tudoj negativnoj energiji..a jednostavno...ne postojis.
Truditi se i dalje?
Zalosno je sve to skupa...koliko bih sam ostranica mogla napisati na ovu temu..Ne vjerujem ,da bih ikada prestala pisati i pisati...
Ne zvuci smisleno,znam,to su samo moje pomjesane misli...U poslijednje vrijeme ,kao da sam se zaista zaboravila izrazavati..postojati...biti samo svoja.Sve sam ,cini mi se kadkad,samo ne svoja.
Ma,ne ovisno o svemu,ljudi ce uvijek imati potrebu unistavati one koji su slabiji,ponizavati ih samo da bi se osjecali vazniji i bitniji sami sebi..uvijek ce imati potrebu ismijavati ili gaziti one koji ih okruzuju..U tu se pricu uvijek nekako uklapam,a samo zelim biti covijekom..dobiti za uzvrat svu onu strpljivost,razumijevanje i ljubav koju ne sebicno dajem.Koliko god se trudili,a trude se uciniti me malenom..ja znam koliko vrijedim.Kad pogledam u njene malene okice ,kad cujem s koliko me ljubavi zove SVOJOM MAJKOM,znam koliko sam vrijedna i potrebna tu.Samo je to bitno.
Morala bih krenuti sada.
I neka to bude bez opraštanja, poljubaca, suza;
Bez nepotrebne tmine koju nose takvi rastanci.
Morala bih zaista krenuti jer… ova plava kugla se neumjesno vrti i…
Morala bih uskočiti u tu vrtnju prije nego li propustim još jedan krug:
Eto, morat ću poći.
Jer život lakoćom zaboravlja na one koji stoje.
Plima i oseka...
Do pisanja
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
