'Protivno općem uvjerenju, možda nije mozak taj koji proizvodi svijest, nego je svijest ta koja stvara pojavu mozga - materiju, prostor, vrijeme i sve drugo što volimo interpretirati kao fizički svemir.'
Keith Floyd, psiholog na koledžu Virginia Intermont
Znam da nema smisla tipkati po papiru posebno sada kad zaista nemam sto reci.
Kasno je ...pregrst misli kao i uvijek no samo bruje i cine dodatnu zvrzlamu u glavi koja mi u principu ne treba.
Razmisljam iako pokusavam biti u tisini.
Tisina i ja danas nismo prijateljice.
Ne spavam,vec poduze vremena ne spavam kako treba.Ocito imam i previse svega na pamti,stvari koje priznajem i one koje skrivam,ipak se nadam nekako da ce biti bolje.Nisam...samo sam umorna i potreban mi je odmor,od ljudi,od svijeta,od sebe same.Rekao je jednom netko,mislim da sam to procitala negdje,kada su ga ili ju ne znam vise niti sama spol tog ili te istog/iste,zasto tako malo spava.Izjava je bila...SPAVAT CU KADA UMREM.
Ne bih dalje nastavila komentirati isto..
O cemu razmisljam?
Trenutno?
O svemu i svacemu...
Razmisljam o tisini
zvuku valova
toplini sunca na kozi
pjevu ptica
mirisu vanilije i cimeta u zraku
Bozicu
vlaznoj travi pod nogama
okusu limete i borovnice
.....
kisi
toplom krevetu
zvuku Ivaninog smijeha,onog iskrenog i djecijeg koji me uvijek podigne s tog dna na kojem uvijek nekak odefiliram iako to niti sama mozda ne bih htjela....
Razmisljam o iskrenosti
bolu
suzama
nadi
razocarenju i ima li smisla uopce vjerovati vise u bilo sto osim NJE..
o sustanju lisca
vjetru
svijezini
o notama
notnim zapisima
tipkama klavira ili onom osjecaju gline pod prstima dok pokusavam stvoriti od nicega nesto samo moje ne izdefinirano...
....
o platnu i kako ga njega mogu naslikati svoj savrsen svijet samo za nas dvije,svijet dovoljno snazan i dobar,dovoljno siguran da nas zastiti i podari nam mir..
Prestat cu tu razmisljati,previse sam razmisljala za veceras,barem po ovom virtualnom papiru...
Sve sto jesmo rezultat je onoga o cemu smo mislili,rekao je jednom Budha ...
S obzirom kako su moje misli raznolike,i sadrze jednako velike tuge i velike snage...Sto sam uistinu ja?
Poželjela sam sinoć zaspati ispod zvijezda. Ali prepala me slutnja da bih ih mogla upoznati malo više nego što bih smjela… i strah da mi ne bi postale obične.
Tako počesto pogledam u zvijezde, kada je nebo sasvim tamno a zrak sasvim čist… i zadržim svoj pogled tek tren ili možda nešto više, na njihovim sitnim svjetlećim tijelima. A onda skrenem pogled, razmišljajući o onome što sam vidjela, o udaljenostima, o vidljivom i nevidljivom… o čežnji i nadanjima… prostoru i vremenu…
I nadam se da mi se samo čini kako je život tek igra iluzija: njihovo nagomilavanje a potom razilaženje i tako u ciklusima… neki to zovu sazrijevanjem, bilježeći pri tome napredak svijesti… ja ne bilježim ništa.
Poželjela sam… i tako ponekad poželim… pa nikada ne posegnem nego promatram iz daljine. Iz slutnje, iz straha… iz želje da sačuvam nešto čarobnim…
...
Ponekad, tako, udahnem i pokušam pri izdisaju izbaciti nešto što se već udomaćilo negdje unutra: bijeli papir ostaje bijel, misli nepretvorene u riječi.
Ponekad, tako, udahnem i čini mi se kako bih mogla izdahnuti čitav svijet u jednom dahu, tada, ponekad. Ali ne mogu.
I onda se podsjetim kako nema ništa gore od praznine…
...
Spusti na dlanove
Te beskonačne kapi...
Te umorne misli...
Te otete ti snove...
Sa zorom će stići
Sva mudrost novog dana...
Sva zbilja hladnog jutra...
Koje poziva te da kreneš:
Zaplovi hrabro prema njemu.
A dok postoji Sada,
Dok se izgubilo još nije,
Dok udišeš taj težak zrak
Što miriši na krv.
Dok prelijeću te ptice,
i ne raspoznaješ figure,
dok u tijelu zaglavljen
ostao je samo krik,
i dok je pogled u prazninu
sve što ti ostaje
a zaglušujuća buka tišine
tvoj jedini zvuk,
Dok se pokušaš prisjetiti
kakav je osjećaj – osjećati...
Odškrini mislima teška vrata
i pusti da zamamna glazba
uništi taj kôd
tu pogrešku svemira
što satre u trenu trud
da podigneš svoj svijet
iz ruševina još jednom,
po tko zna koji put....
++++++++++++++++
Da li je moguće isprazniti riječi i doista misliti glazbu?
Da li je moguće da je ljudska ruka doista toliko vješta da iz četiri sasvim obične žice stvara ton. Pa ton. Pa ton. Pa milijarde tonova svih boja?
Da li je moguće da je čovjek sposoban stvoriti nešto toliko neopisivo kao što je glazba?
Da li je moguće da se glazba otme od stvaraoca i pogodi ravno u centar drugog ljudskog bića kao nešto samo po sebi razumljivo?
Da li je moguće biti toliko opčinjen glazbom koja dopire iz te sitne violine da se prestaje osjećati vlastito fizičko postojanje, prostor i vrijeme (nestaju kao sitno svjetlo ugašenog ekrana) i čovjek doista u tome trenu postaje ono uzvišeno ljudsko?
Moguće je…
+++++++++++
Nesto malo davnije napisano...ali jos uvijek stoji...
Ja nisam nitko poseban. Ne ističem se na ulici, u tramvaju. Jedna sam od onih koje pjevaju u koloni automobila, guraju kolica za šoping prema autima, glasno se smiju i doista rijetko plaču. Ja sam jedna od članstva prosjeka i ne pada mi to nimalo teško. Volim šetati gomilom neprimijećena iako volim primjećivati. Dolazi samo po sebi to… pogađanje osjećaja u ljudima. Zabavlja me, kad noću šetam, gledati u nepoznate osvijetljene ili zatamnjene stanove i zamišljati svoj život u njima, potpuno drugačiji ili čak potpuno isti kao ovaj moj. Ja sam svojevrsni voajer beskonačnih varijacija života. Nije baš ugodno tako se kategorizirati, doduše…
I svih ovih godina nije mi postalo jasno… kako je moguće da me, okruženu istima ili sličnima, neprestano progoni taj osjećaj samoće… kao, recimo, sjena bez čovjeka… ne znam kako bih bolje to opisala. Progoni me, čini mi se, samo zato što postoji i onaj drugi osjećaj, koji ne dopušta potpuno pomirenje sa tom samoćom, da postoji negdje sakriven, tajan, odljev mene… netko tko bi mogao, bez posebnog truda, razumjeti moje riječi (ako se zaustavimo na riječima) točno onakve kakve su mišljene u mojoj glavi, i vidjeti sliku baš jednaku onoj koju njima slikam.
Izmjenjuju se, u meni, ti periodi stagnacije emocija i popuštanja pred njima. Stagnacija redovito dolazi nakon potpunog iscrpljivanja svih dubina… kad se uvjerim u besmisao potrage… i tako umorna poželim samo odustati… onaj tren prije vlastitog uništenja. I onda postajem lagana, svaki puta dosegnuvši iste ili čak neke nove dubine… i onda zaboravljam… kako je ledeno i kipuće, kako je gorko i bolesno slatko tamo dolje… u nutrini. Odlazim, bez da se osvrćem… i vjerujem kako odrastam, kako se te faze traženja više neće ponavljati… i život prolazi, nekako… onaj površan, običan, ljudski, spasonosan život.
Samljevena u svakodnevnici prestajem se osjećati. Zapravo, prestajem osjećati
Papir ostaje prazan, bijel, u kombinaciji s olovkom služi za sastavljanje popisa namirnica, recepte ili križaljke… moji su koraci tek hodanje, bez odjeka, bez pitanja, usmjereni na mjesto na koje želim stići… i to mjesto doista postoji u realnosti…
I tako to traje… neko izvjesno vrijeme. Pa dolazi do pobune nutrine. Ja prestajem osjećati i, iako znam kako su opasni ti putovi, ne mogu a da ne krenem njima… vode do vječno istog mjesta vječno podložnog mijenama (jer ipak starim). I spuštam se niz stepenice, isprva plaho i tiho (priznajem da se bojim) ispitujem u tom polumraku gdje im je kraj… jer znam… one prestaju tamo gdje počinje ponor, duplja, rupa, nazovimo to kako hoćemo, slična onoj u koju upada Alisa ali puno, puno neugodnija pri dnu. Tu nema bijelog zeca i čarobnih kolača, možda tek ona hrpa suza koja tvori more, slano i duboko, baš stvoreno za utapanje.
Ipak, gajim tu neku nadu, valjda temeljenu na vlastitom iskustvu, da mi nikada još nije pošlo za rukom doista se utopiti. Vjerojatno je instinkt za preživljavanjem ipak jači od težnje za samouništenjem.
I tamo, na samome dnu… čudna je to smjesa bića, stanja, zbivanja, stvari i pojava. U tom prostoru prepunom hodnika (širokih, uskih, mračnih, vlažnih, osvijetljenih, odvratnih i prekrasnih) zbijeni su svi zvukovi koji postoje, sve boje koje postoje, sva bića koja postoje, vremena, mjesta. Kao krajnji rezultat ostaje tišina, bijelo i osamljeno (ovaj opis podsjeća na ona iskustva blizu smrti… da možda je baš to). I ta je tišina, bijelo i osamljeno zbroj cijele mene (zapravo ima tu i više računskih operacija od samog zbrajanja). I tek kad dotaknem tu točku ja osjećam da doista počinjem postojati. Svijet oko mene otvara se neslućenom brzinom u milijardu dimenzija, asocijacija, osjećaja. Doduše, tad postajem i potpuno ranjiva, jer iz skroz otvorene sebe gledam prema svijetu i udišem ga svom njegovom silinom…
I tada postajem vječna borba tog potenciranog života i potpunog uništenja.
Trolej koji tiho plovi Rijekom poziva me da krenem, nečujno iznad cesta, za čežnjom nekih pradavnih vremena. I ja osjećam… sve velike ljubavi koje su živjele i lomile se tu, tek pola metra od tla ove stare mene, sve stihove, razgovore, smijeh, sve namjerno i nenamjerno odabrane tišine, sve odsutne poglede uprte iza šarenih izloga. Nečujno ispod ceste stradava i dio mene. Kad prhnu golubovi sa mog glavnog Trga, osjetim tu strast i tugu što ne mogu, biti tek jedna od njih, tako lako raširiti krila i preletjeti, vidjeti ovaj grad iz nezamislive perspektive… znati što se novog događa na krovovima… pa se osjetim uvijek iznova, tako maleno kao čovjek, taj svemogući čovjek… koji ne može niti letjeti. I ja, kao da padam iz visina, neuspješno povučena na njihovim krilima. I papir se ispisuje… bujica riječi tutnji najprije mojim mislima i prelijeva se na papir koji joj omogućuje jedan život, drugačiji od onog koji živi u mojoj glavi… ona ovdje postaje na neki način vječna… podsjetnik ili zapis iz dubina… kao… hm… svojevrsna razglednica iz pakla. Moji koraci ne postoje bez odjeka, a svaki od njih pažljivo osluškujem… kao da tražim neku tajnu skrivenu u njima… možda tek četvrtinu tona više ili niže od ostalih… da mi potvrdi sumnju u nešto čudno, u neku zasebnu realnost koja postoji tamo iza druge strane ogledala.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
