'Protivno općem uvjerenju, možda nije mozak taj koji proizvodi svijest, nego je svijest ta koja stvara pojavu mozga - materiju, prostor, vrijeme i sve drugo što volimo interpretirati kao fizički svemir.'
Keith Floyd, psiholog na koledžu Virginia Intermont
Znam da nema smisla tipkati po papiru posebno sada kad zaista nemam sto reci.
Kasno je ...pregrst misli kao i uvijek no samo bruje i cine dodatnu zvrzlamu u glavi koja mi u principu ne treba.
Razmisljam iako pokusavam biti u tisini.
Tisina i ja danas nismo prijateljice.
Ne spavam,vec poduze vremena ne spavam kako treba.Ocito imam i previse svega na pamti,stvari koje priznajem i one koje skrivam,ipak se nadam nekako da ce biti bolje.Nisam...samo sam umorna i potreban mi je odmor,od ljudi,od svijeta,od sebe same.Rekao je jednom netko,mislim da sam to procitala negdje,kada su ga ili ju ne znam vise niti sama spol tog ili te istog/iste,zasto tako malo spava.Izjava je bila...SPAVAT CU KADA UMREM.
Ne bih dalje nastavila komentirati isto..
O cemu razmisljam?
Trenutno?
O svemu i svacemu...
Razmisljam o tisini
zvuku valova
toplini sunca na kozi
pjevu ptica
mirisu vanilije i cimeta u zraku
Bozicu
vlaznoj travi pod nogama
okusu limete i borovnice
.....
kisi
toplom krevetu
zvuku Ivaninog smijeha,onog iskrenog i djecijeg koji me uvijek podigne s tog dna na kojem uvijek nekak odefiliram iako to niti sama mozda ne bih htjela....
Razmisljam o iskrenosti
bolu
suzama
nadi
razocarenju i ima li smisla uopce vjerovati vise u bilo sto osim NJE..
o sustanju lisca
vjetru
svijezini
o notama
notnim zapisima
tipkama klavira ili onom osjecaju gline pod prstima dok pokusavam stvoriti od nicega nesto samo moje ne izdefinirano...
....
o platnu i kako ga njega mogu naslikati svoj savrsen svijet samo za nas dvije,svijet dovoljno snazan i dobar,dovoljno siguran da nas zastiti i podari nam mir..
Prestat cu tu razmisljati,previse sam razmisljala za veceras,barem po ovom virtualnom papiru...
Sve sto jesmo rezultat je onoga o cemu smo mislili,rekao je jednom Budha ...
S obzirom kako su moje misli raznolike,i sadrze jednako velike tuge i velike snage...Sto sam uistinu ja?
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
