Životinje o kojima razmišljam mogle bi biti samo mačka i miš: dvije životinjice i jedna igra, rekla bih, u oba slučaja – preživljavanja. Osim, dakako, ako mačka nema obilne izvore neke druge hrane. Onda je to igra instinkta… ma… kako god…
Ogledavam si ruke i razmišljam… da li iz njih mogu izaći prave mačje pandže? I kada mi se to događa? Pipam kroz kosu… kojeg su mi oblika uši? Oble i majušne ili ušiljene i spremne?
Kako prepoznati?
Ponekad pomislim kako imam igru u svojim rukama… pod svojim noktima… i veseli me pomisao kako mogu odlučiti o njenom ishodu…
A onda mi, nekako, iz visina prisjedne jedna najprije mala a potom sve veća - sumnja… da li je taj osjećaj… dio nečije veće igre… pipam uši… čine se sve oblije… dovraga.
I zamara me polako sve to.
I onda imam opet tu potrebu napustiti tlo… Vinuti se visoko, zaboraviti…
Ali postoji jedan strah…
Mačka lakoćom pojede i pticu.
++++++++++
Pitam se…
Smijem li pisati o osjećajima? Ovako… dok prilično naivno uzimam ovaj prazan papir ispred sebe ponijevši u sebe svijet, ljude, njihove sudbine… ma ono što nazivam stvarnost… i krećem putem prema unutrašnjosti koja je slijepa za takve podjele, koja poznaje tek put istine… a istina je koji puta i laž.
Da li ću uspjeti…
Posegnuti za strasti u bilo kojem obliku pridodavši joj neko ime i prilijepivši ga na papir… baš ono određeno ime koje me u nekom trenu isprovocira da mi postane ljubavnik, ljubavnica, krvnik ili otac?
Da li ću uspjeti ili će me zaustaviti strah od vječnog traženja, zadiranja, prekopavanja… tih nekih drugih pod mojom kožom… Koje su mi stanice prave i koje lažne? Gdje sam podmuklo umjesto laži proturila istinu a gdje kao istinu podmetnula laž? Ma, ljudi, dajte… sve je ionako istina…
Pitam se…
Gdje je granica slobode kada stvaram… i tko se osjeća tako sigurnim u svoje pravo da u tu slobodu ušeće posve nepozvan postavljajući svoja pravila… pokušavajući… vrišteći… otimajući se… za mojom promjenom?
I do kada će…
Biti uopće moguće pisati o leptirima i pticama, cvijeću i pčelama… o sebi… o lutkama u izlogu… o… zaobilazivši ruke, usne, vratove… zaobilazivši svaku strast…
Jer srast… ljudi moji… strast je nepoćudna. Strast zastrašujuće nema mjere ali se vječno, iz prikrajka - odmjerava. Ovaj život kao da pokreće tišina ili došaptavanje ili… Ne vjerujem ali i odbijam to.
I kada napišem da te volim, ne onako čisto kako vole djevojčice nego da te volim sebično, zbog tvoje pameti i zbog tvoje nježnosti prema meni, da te volim pogledima i prešutno, a ponekad i uz gomilu riječi… da te volim a da nisam sigurna da li te volim ili već ludim ili… da li će tražiti da ti spomenem ime? Da li će zahtijevati da priznam da zapravo uopće ne postojiš? U kakvim smo rodbinskim odnosima? Jesmo li zakonom zabranjeni?
Koliko će ih htjeti znati tko si zapravo ti? Koliko će ih tražiti razliku već i između ti i Ti? O, koliko su sve te potjere uzaludne…
Zar ne shvaćaš? Tko je bio sumljivi bijeli zec neke Alise? Jel to bio zapravo neki profesor, promatrač? U koju je to, točno, rupu upala Alisa? Rupu? Bila je lezbijka, jel, hm? Smanjivanje, povećavanje, smanjivanje? Pa ta nargila? A! I sad postaje jasno! Pa, Lewis Carroll bio je tek narkić. I svi popušili priču… kužite me?
Žao mi je tek… niste uspjeli popiti čaj sa Ožujskim zecom. Doista se smanjiti i povećati… igrati kriket sa plamencima...
Kada utonem u svoj svijet… u onu vječnu buku i vječnu tišinu u mojoj glavi… svijest sasvim nesvjesno preslikava nove slike na već naslikana platna i dodaje, oduzima, stvara… ruje, kopa, uništava i gradi… i onda…
I onda…
Se zateknem kako zapisujem stanja svijesti… ponekad moja a ponekad potpuno odvojiva od mene.
Pitam se…Smijem li pisati o osjećajima?
Jer… osjećaji uskomešaju znatiželje… Ljudi se osjećaju pozvanima stajati iznad nečijih glava i jednostavno… ispustiti iz ruke sječivo… vječni poraz konstrukcije pred destrukcijom… jer uništiti je tako lako… ne treba ti pamet, ni srce, ni… možda tek - strast? (O, vidite li kako ste se izdali?)
Naravno da smijem pisati o osjećajima.
O čemu god želim.
Jer si bahato prisvajam slobodu stvaranja.
Ta pitanja ionako postavljam tek… u zrak… gađajući, iz igre, tu svoju slobodu.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
