Eto, ponekad ne znam od kuda sam to bila došla i prema kamo sam to gledala dok sam pisala neke riječi o – sreći. Ma, koji osmjesi… koji zagrljaji… Ma, kakvo jebeno sunce i plavičasti trag u mislima… Kome uopće sada ulijeću u kadar neki jebeni leptiri i dosadne šarene ptice? Ma, kakve krhke strukture i nježnost. Da sam barem kao lav pa da urlikom sabotiram sve moguće napade. Da me se barem makar na tren boje… mene, tek ustoličene kraljice divljine…
Sitni su i nebitni uzroci moje goropadnosti. Ali kao sitan pijesak talože se na dnu i malo pomalo ispunjavaju prostor. A prostor… eh… i on poznaje svoje, pomalo fleksibilne pa ipak - granice.
I kad sam već kod lava… čak i da mogu urliknuti… onako grleno, strasno, glasno… onako da se zatrese zemlja i odlete preplašene ptice… da se od negdašnje prisutnosti antilopa razazna tek smeđi trag u prostoru (if you know what I mean)…. Hoću li urlikom uspjeti prestrašiti vjetar?! Umjesto urliknuti možda bih mogla riknuti… ali to mi, zasad, fakat nije u planu…
Prokletstvo! Uvijek imam za pasom zataknuto pogrešno oružje…
Post je objavljen 16.10.2010. u 04:34 sati.