Nera Pavičić: Moja iluzija

utorak, 26.02.2013.

Pismo ... pjesmica

Pisala bih ti najradije večeras laganu pjesmicu, zvonku i lepršavu, al eto napali me obadi znanja. Znanja? Znanja, neznjanja, nepoštovanja prema velikoj enigmi znanosti, kako god želiš pročitaj. Pročitaj i ono čega nema, slobodno. Pišem ti danas, pomalo podmuklo i smješkam se tako. Znam da ne voliš slušati kad zapadnem u takvo raspoloženje, kao da sam Peta od Sedam, prikačena na kolektivni um. To je samo jedan od onih užasnih trenutaka kad mi se sve razbistri i trebala bih pisati bistro, a nemam volje pa tražim čudne inspiracije. Čekaju me apostolati znanosti naslagani na uglancanom stolu, strpljivo mi došaptavaju, vrijeme je, a ja čekam, kao da je život bajka, ili igra pokera, pa će sve doći u jednom djeljenju. Kao da će se sve riješiti samo i ja ću biti slobodna. Prevarila sam te, zar ne, proklinješ sada i mene i moje naslove i kristalno lucidne trenutke umišljene intelektualne bistrine. Proklinješ i čitaš dalje, ne razumiješ zar ne. Nije važno, dužna sam ti pjesmicu:

dva tri broja
nakošena čekaju
na bijelom papiru

nedjelja, 24.02.2013.

Gusar

mrki je gusar
sablju za pojas
zataknuo

mrki je gusar
duge brke
ufrkao

mrki je gusar
veliki brod
okrenuo

u milu zoru strašni je brod
iz luke malog grada isplovio
u nove pohode bez osvrtanja
za lađama potopljenim
za slasnim plijenom
mrkim pogledom
gusar je krenuo

plač i krici nemoćnih
za njim su odzvanjali

Pismo ... postelja

Večeras, moj krevet je pust, običan nečiji krevet, podloga na kojoj se spava. Tvrda i hladna podloga nije neudobna niti udobna, prihvatila me kao stranca a ja sam joj došla kao turist. Pokrivam se pokrivačem stranog mirisa, nije ružan, dapače ugodan i svilenkast miris nježno prodire kroz nosnice. Miluje me i grije meka smeđa dekica. Znas šta ti želim napisati, da je život jednostavan ali ga sami kompliciramo. Život nas prihvaća kao prazna postelja ali mi sami ponekad ne prihvaćamo život, bunimo se protiv njegovih opruga koje nemilice testiramo, bunimo se na njegovu teksturu, koju glancamo hladnim rukama, bunimo se na njegove okuse i mirise koje izgladnjeli halapljivo gutamo. Mislimo da ne možemo birati niti pobjeći sudbini iako nas na svakom koraku čekaju križanja na kojima svaki puta svjesno donosimo odluku o skretanju. U promišljanjima o životu pišem ti ovo pismo, jer mi nedostaješ i najudobnija postelja je pusta bez tebe. Potiskujem usamljenost propitukujući mogućnosti, ipak ne mogu istisnuti osjećaj necjelovitosti. Uskoro ljubavi, sve dvojbe će biti zaboravljene u tvojim rukama.

Harlekinov val

Duboki udah u nosnice je donio miris mora. Osmjeh se zibao na površini dok su prsti stvarali razigrane vodoskoke. Plutao je poput tankera nasred oceana. Ljuljali su ga valovi a sunce mu ljubilo čelo. Usne su otpuhivale mjehuriće zraka. Harlekin je plovio prostranstvima sjećanja, poput splavi na ogromnom ušću ulovio je struju koja ga je odnijela daleko na pučinu i svaki val je bio poseban, pjenio se i stvarao vodene skulpture likova prošlosti. Svaki je val bio drugačiji, neki malen, neki ogroman, neki sitnica od jučer, neki važna odluka davnih dana. Harlekin je znao da samo tuge mogu stvoriti beskonačna plava prostranstva. Duboke, urezne tuge utječu u mora i oceane, mreškajući se na površini. Ponekad nastupe vjetrovi sjete pa zapljusnu orkanskim valovima Harlekinovo lice dok sjedi na molu prisjećanja. Na vrhu vala su suze skupljene u ledene epruvete otopljene pod vrelinom preispitivanja i poput izmaglice spuštene na vrh vala tvoreći biserne pjenaste niske usamljenosti. Samo Harlekin zna skriti bjelinom maske snagu valova i poslati odbljesak sunčanog osmjeha ometajuć poglede da ne vide ispod površine oceana tuge.

utorak, 19.02.2013.

Bez riječi

misli večeras su s tobom
plove slobodno
srce pomalo poskakuje
ne koliko bi htjelo

dok vrijeme protiče
popušta grč u prstima
želja da ti pišem
svakim dahom ti govorim

kao sjećanje polako iščezavaš
tvoja sjena je obična sjena
riječi su samo slova i ne igraju
veseli ples pred mojim očima

popuštam samo na tren
rušim svoje brane i gola stojim
na kiši tvojih želja
samo večeras opet sam usamljena

ponedjeljak, 18.02.2013.

Kap po kap

kap po kap lupkale su
iz očiju se cijedile
kao da će donijeti olakšanje
da su rijeka
da poteku
sa sobom čežnje ponesu

zvuk kapljica
što kližu niz lice
iščeznuo je
u uzdah se pretočila
suha suza na trepavici

Dovoljno

trapavi koraci
prekratka kosa
nemam ženstvenosti za tebe
koliko bih trebala
niti strpljenja nemam
dovoljno
moje usne su ispucale
od hladnoće i vjetra

imam ruke jedino
prste duge i osmjeh
njihovu čaroliju
ti nudim

Tu sam

u osmjesima
što ti uporno šaljem
i pogledima dugim značajnim
dajem se
u poljupcima
zvuči obično
u dodirima
kakav stih
niti rime
još bez forme
dajem se

dok vrijeme prolazi
pogledi ponekad zastrane
ali moje volim
vječito je za tebe

petak, 15.02.2013.

Harlekinov dodir

Hladni prsti igrali su se skrivača na toploj koži.Jedan je išao u lov mekim usnama, drugi je nosio strast oblim grudima, treći je milovao skriveno voće, četvrti je lutao a peti sasvim lagano zadirkivao. Igra prstiju nije bila laka za nas dvoje. Raspirivala je razornu vatru na kojoj smo kovali moj mač strasti i talili tvoju nutrinu. Utrkivali su se prsti oblinama, koji će prije stići na čarobni vrh požude, a usne su ih pratile ostavljajući srebrni trag za povratak. Nije bilo izgubljenih u tvojim prostranstvima. Znao sam svoj put. Ljubeći zlatni vrat blijedim usnama, napredovao sam preko slatkih brežuljaka kanjonom uzdaha sve do zdenca sudbine. Vatru si gasila suzama i smijehom, uživajući u slatkim trenucima nestajanja.

srijeda, 13.02.2013.

Harlekinov prijatelj

Nisu svi moji dani bili bijeli niti noći crne. Bunovnu bjelinu prskao sam ponekad kistom osmjeha u apstraktnu sliku mramora, noć sam obasjavao vatrom u vučjim očima. Kad su zidovi postajali previše tupi, a zrak previše suh, odlazio sam u bezumne šetnje. Moje duge noge grabile su neumorno crne staze, a društvo mi je pravio prijatelj. Dok pričam o njemu glas mi i danas podrhtava, a grlo grebe oštra prašina suosjećanja. Moj prijatelj je bio jednoruki vilenjak. Živio je u velikoj, napuštenoj, ruševnoj kolibi pokraj cirkuskog šatora, hranio se milošću velikih cirkuskih meštara. Kad su bili dobre volje obavljao je za njih sitnice, skupljao njihovo smeće, za sitne novčiće. Posjetitelji cirkusa su ga izbjegavali ili su se pravili da ne vide njegove šiljate uši i izmučene oči. Rijetko smo pričali taj prijatelj i ja. Ponekad bih otišao k vračari po zeleni, koji puta ljubičasti napitak za njega, da bolje spi. Nekad bih kod pipničara kupio kutiju cigareta. Imali smo pakt, on i ja. Nisam mu bio vilinski brat, cirkuski vodonoša, nisam bio niti milosrdna čarobnica. Imali smo pakt, on ne pita, ja ne pitam. Lutali smo skupa gradom u sitne sate, pod adrenalinom plamtećeg svjetla, u tišini. Jednog dana čelični zmaj je zateturao i repom pomeo njegovu kolibu, nisam ga više vidio, ni njegove šiljate uši ni izmučena ramena. Samo se ponekad u tihoj šetnji drvoredom ustreptalih breza sjetim dugih sjena pod njegovim očima.

utorak, 12.02.2013.

Harlekinov teret

Veličanstveni šator plavetnila raširen je iznad moje glave. Promatram ga bez riječi, dok publika razulareno dobacuje uzvike poticaja. "Kreni, kreni! Mreža je ispod tebe." U rukama držim dugu motku. Pružajući prvi korak prema žici sudbine, osjetim kako moje lice postaje bijelo kao maska na njemu. Iznenadni dodir metalne žice pod mojim stopalima izbija mi dah iz pluća. Treptaj i sve nestaje, moji koraci postaju koraci sudbine što se polako prikrada manervrirajući između dvije provalije. Moje ruke su srasle sa šipkom i pretvorile se u čvrsta zmajeva krila. Udišem raširenim nosnicama slatkast miris pobjede, a izdišem vatru razočarenja i slinu poraza. Publika je i dalje razularena :"Poleti, zar ne vidiš da imaš krila? Poleti!". Krećem se polako, kao bijela pantera kojoj krzno krase nacrtani plavi dijamanti. Hodam polako, odmjeravam svaki korak, osjećam lupanje srca kako se smiruje, bio je to samo kratkotrajni potres što je uzdrmao moja koljena, laktove i prste. Epicentar se javio negdje u predjelu trbuha, valovi topline i nesigurnosti su se polako proširili prema mojim udovima, prenoseći se sa moje kože naelektriziranim zrakom na publiku. Taj potres koji sam već zaboravio snažno je obuhvatio tisuće rumenih lica i sjajnih očiju istiskujući iz njih oduševljeni "Ooooh" dok sam polako prelazio svoj put kroz ulice prekrivene zamkama. Teški teret na mojim leđima, veliko kamenje zamornih zahtijeva, grč što mi grize ramena, vrat i savija moju kralježnicu, sve to kao da je u trenu nestalo, dok sigurno hodam pod zmajevim oklopom osunčanom ulicom odvažnosti. Stigao sam na drugi kraj žice iskušenja, zadnjim korakom shvaćam da nema mjesta strahu, nervozi, da nisam amater na profesionalnom natjecanju, Harlekin je preživio još jedan dan. Sutra kad teret opet naraste do razmjera ledene sante, kad opet postanem zalutali neznalica na ispitu iz akrobacija, sutra, ako ikad dodje razmišljat ću o tome. Možda dodje sunce i otopi ledene sante, možda dodje kamion odveze moje terete, možda mi opet narastu krila da me prenesu preko provalije.

ponedjeljak, 11.02.2013.

Harlekinov povratak

Probudio sam se iz ružnog sna drhteći pritisnut snagom izobličene neizvjesnosti. Ove mirne, slatke noći sanjao sam da mi se topi maska. Golotinja ispod nje strahovito me iznenadila, osjećao sam se ogoljenim dok je odvratno lijepa ružičasta koža izvirivala ispod veličanstveno odbojnog sloja bijele krede što je tekla mojim licem u grašcima. U jednom trenu proteklo je tisuće fluroscentnih kapi dana pred mojim plavim očima i tisuće kilometara slika pomješanih kao psihodelična montaža. Nadao sam se da ću vječno plutati na svili velikog cirkuskog šatora, onom mjestu između sna i jave i da me nikad neće dotaknuti pješaci stvarnosti niti konjanici košmara. Vratio sam se sa dugog putovanja posvećenog kultu prijateljstva jašući na limenoj zvjeri osuđenoj na slom. Povratak je uspješan bijeg pred znatiželjnim kondukterom koji nosi okove i ključ, manevriranje između svemirskih letjelica neodlučnih kapetana, uklizavanje između vrelih gejzira alkoholnog bunila na kristalnoj površini arktičkog leda. Sladak je i gorak pogled na uvijek iste ledene vrhove koji bacaju uvijek drugačije sjene, dok su pjenasto razvedeni obronci zamagljeni izmaglicom odgovornosti, osunčani svjetlošću iskrenosti, kako koje jutro. Trljam oči dok moja maska, za što sam jako zahvalan, još uvijek uporno prekriva crte mog lica i pitam se jesu li sinoćnji prijeđeni kilometri dio sna ili jave?

Harlekinovo putovanje

Nakon dugih sati manevriranja kroz grupe izvođača večernje predstave u cirkusu uzaludnih ambicija sjeo sam  u svoje vremensko vozilo. Usmjerio ga prema istoku i nasumice odredio vrijeme u prošlosti. Nisam otišao predaleko u tamu noći, tek toliko da se prisjetim ljubavi čiji znakovi su postali prašina na putu a toplina davno iščezla poput plamena šibice, možda je trajala jedan tren, jednu godinu, jedan život, nečiji, prošli. Prolazim livadama slobode pokraj šumaraka svježih nada. Dok me pozdravljaju kolone maskerada, mašem im svojim cilindrom prepunim izgubljenih snova što poskakuju svakim pokretom. Istok je daleko i hladno mjesto mojih predaka. Put me doveo rijeci moje mladosti na šetalište osmjeha, gdje odzvanjaju užurbani koraci sjećanja, a istočni vjetar donosi jezu i ledi krhke kosti ljudskih konstrukcija. Na istoku su ogledala ravnija, zagonetni pogledi pucaju daleko a mili osmjesi mirišu na poznato. Tamo je sunce toplije i plavilo neba nježnije, kroz guste magle obmane dopiru boje nade. Na rubu svijeta stoji nasip. Iznad njega se uzdiže bijela koprena i priječi poglede da prodru u budućnost. Sa druge strane tišina i ništavilo ili još jedan neotkriveni sasvim obični svijet ljudskog jada i težnje ka boljem, ljepšem, lakšem, običnijem životu. 

nedjelja, 10.02.2013.

Harlekinova ljubav

Ljubio sam ju kao što se ljube ideje i snovi. Samo ponekad dok sam ju sretao na podiju strasti noseći svoje pravo ja, Harlekina sa tisuću imena, sjena mojih usna se spuštala njenim bisernim vratom. Uzdisala je strasno gledajući moje ugljane oči dok ju je milovao moj šumski dah svježinom mahovine i mirisom ljubičica. Moje idealne želje pretvorile su se u obožavanje šumskog vilenjaka prema brezi vitkog debla. Kao istočni vjetar riječima sam savijao grane njenog osmjeha, dodirivao njenu maštu slikama potrebe i treperio lišće njene mladosti zavodljivim hukom. Nije imala šanse. Odabrao sam ju kao jedinstveni cvijet, nije bila moja pa samim time nije bila ničija. Hipnotizirana mojom šutnjom čekala je da ju crna rupa sudbine uvuče u sebe i pretvori u sjajnu zvijezdu mog obožavanja. Postat će moja makar ju oteo i zatočio kao haremsku robinju, obećao sam sebi dok je prvi puta njena sjena pala na moj put. U tom trenutku ona je bila vučja glad ze švedskim stolom, bila je kišna oluja u pustinjskom ljetu, elektronički vid za slijepca. Bila je brdo božićnih poklona upakiranih u blagi seksipil. Mislio sam potrajat će vječno ta ljubav i objesivši njenu sliku među portrete zaboravljenih ljubavnica gledao sam ju kao zadnju nakon mnogih. Sa udaljenom primisli na veličanstvenom zidu romantičnih sloboda ostavio sam ipak još malo mjesta znajući da je ljubav Harlekina nestalna kao osmjeh na njegovom licu, prolazna kao grimasa njegove maske i promjenjiva kao oblik nacrtanih suza. Ljubav je Harlekina fantastična priča bezobrazne mašte u kojoj se jedna žena ne zadržava dugo.

subota, 09.02.2013.

Harlekinov san

Nesigurne noge nose me pločnikom prošlosti, stupam polako, drhtavim koracima po kamenim pločama ispovijesti ispoliranim suzama i nagriženim kiselim osmjesima. Dah ledenog vjetra luta zakučastim ulicama i razbija se o moje lice obojano maskom nestvarnosti. Osjećaji iščezavaju pred naletima ustrajnih ličnosti, crte bijelila stopile su se u reflektirajuću stijenu, ispolirani odraz odbija nasilnike osmjeha. Paučinasta mreža laži prekriva sumorni trg i prolaznike nošene industrijskim praznovjerjem. Vuku se sjene elektronskih robova realnim granicama sumnjičave podsvijesti, dodiruju me njihovi plastični osmjesi. Istaču se iz kuća prekrivenim beskorisnim kožnim novčarkama i popločanim izumrlim papirnatim novčanicama. Na sredini trga izgubljenih karijera stoji zdenac profesionalne orijentacije. Odraz otrovne silikonizirane vode varljivo pokazuje lažne slike zamišljene budućnosti. Da sam harlekin skinuo bih masku noćne more, zakoračio kroz zastor krvavih kapaka i istupio na zasljepljujuću pozornicu obasjanu svjetlošću stvarnosti, ali ja sam Harlekin, moja maska je trajna.

Harlekinova preobrazba

Večer je, vrijeme kada oživljavaju sjene i postaju oštre na treperavom svjetlu, niti ono više nije žuto. Bijelo je, neonsko, neprirodno. Ne podsjeća više na plamen svijeće. Liči na nemilosrdnu mjesečinu što se prosipa iz fenjera utvara. Budim se, ne iz sna, već iz stvarnosti života i ustajem, ne iz kreveta, već iz stolice osuđenika na svakodnevni život. Izvlačim se iz odjeće i cipela običnog čovjeka. Oslobodio sam se kravate, počasne lente natjecanja taštine koja me steže, guši, nije milosrdna poput omče da me smakne u trenu, već cijedi dah života iz mene, svakim danom svakim korakom po malo. Obukao sam svoje pravo odijelo, posebno je šivano mekim šavovima na plavoj svili, vrat mi je gol, slobodan napokon, krasi ga valoviti ovratnik plave organze tkane ručno, svaka nit je osmjeh i suza, prošarana zlatom uzdaha. Namazao sam lice bijelom bojom da sakrijem tragove rumenila od stida nad životarenjem, kapilare visokog tlaka od previše ispijenih šalica gorčine i podočnjaka kao posljedica svjesnosti svake odluke. Skrivam tragove obrva i transformiram se u sebe, Harlekina. Bijelim se da prekrijem boje svakodnevice i vratim se u nebrigu, u lagano sada. Uvježbanim pokretom spremam pomade preobrazbe i zatvaram ormarić čarolija. Posljednji pogled na srebreni odraz i spreman sam za putovanje kroz puste ulice labirinta od šibica.

petak, 08.02.2013.

Tišina

sjedimo nijemi
u parku prinčeva
grli nas sloboda
kupa nas svjetlost

tenutak između dvije riječi
korak među sjenama
neizgovorene misli
čestice su tišine

samo pogledi govore

srijeda, 06.02.2013.

Ne za mene

Ljubavne pjesme
kao zadimljeni kafići
ostavljaju mi
težak miris u nosnicama
opojan okus na jeziku

Bezumno hodanje ulicama
suze što neće da teku
osmjesi trenutka brzo hlape
krute linije i blijede boje
nije to za mene

Puštam druge
da gaze po mojim ružama
latice pretvaraju u blato
poberu plodove mog vrta
zalijevala sam ga suzama

Tihe melodije trebam
dok me prsti jako svrbe
razum me vara
a nada, nada je varljiva
večeras

Pismo ... bonus

U pjesmi sam pustila berače da poberu šipak, još uvijek miriši na mojim prstima, u nosnicama. Tjerala sam suze da teku, nisu htjele. Pišem danju i noću i sve što napišem jednom tipkom obrišem. Tako lagano, kad bi sa tugom bilo tako... imati sve isto je što i imati ništa. Nema razlike. Bilanca je ista u noći kad krenu snovi. Kad krenu noćne more krik je isti, majko spasi me. Mašta je čudno mjesto, gdje se tuge transformiraju u stihove, osmjesi u razmake, ideje u naslove.
Čaša vode gasi žeđ. Pozdrav može biti zbogom, a zbogom ne mora biti zauvijek. Vučem se ulicom izlizanih riječi, kocke skrivaju podmukle tuge i prskajuće nade, fasade bljedila ponad praznog sivila. Izlizane ploče i prazne riječi u pozadini limene melodije. Ljepljivi prsti ne puštaju tipke. Na otvorenom dlanu ništa i sve, sve ono što se ne trži. Prokletstvo je opasna stvar, za njega ne postoji kišobran. Prokletstvo su meteorske kiše i nemoguće obrane. Nema smisla mrziti. Kad zaplačem i dalje ću voljeti, možda sebe malo više. Tuga je samo povremeni bonus nesebičnosti u noćima punog mjeseca.

audio: Pismo...bonus

Prašnjavi stihovi

oplakujem te stvarnim suzama
ostavljam ti stvarne uzdahe
tvoje postojanje je neupitno

snu, vrati se
vrati moju iluziju sreće
dok dani prolaze gledam
drveće i ceste
automobile kako tutnje
i kuće uvijek iste

kamen koji nosim
jos uvijek je težak
jednako užaren
guši me snažno
a ja ga čuvam

osmjeh koji nosim
nakratko postane živ
pa lagano zamre
postane otisak
brončane biste

snu, vrati se
vrati moje stihove
tamo gdje pripadaju
u prašnjavi svežanj
ljubavnih pisama
bez adrese

Ribe

puno je riba u moru

plivaju
nikad se ne umaraju
imaju šarene peraje i škrge

i žive

plivaju bezumno
ne sanjaju i ne pamte

kit ubojica pamti

vjeruje li odvažni plivač
daleko od obale
da će iz vode izaći?

Jesenski berači

divlja ruža je cvala
pokazivala je ponosno
meke latice
iz bijele svile izrezane
vjetar ih je raznosio

na bodljikavoj grani
uzorno je stajao
malen plod
crven kao usne
mlade djevojke
spremne na poljubac

šetači su hodali
livadama polako
kraj potoka su prolazili
na blagom suncu
smijehom se razbacivali

šume su promatrale
očima zelene mahovine
prstima od bršljana
šapatom vjetra kroz grane
govorile su put
zalutalim jesenskim
beračima

ponedjeljak, 04.02.2013.

Moć pisanja 5

- Halo, Ane, zaboravila si šal. Dolazim k tebi.
- Dobro da si nazvao, skoro sam... - naglo zastane
- Skoro si šta? Mislila si da ti je ostao u gradu?
- Ma ne, nije mi to uopće palo na pamet. Skoro sam otišla pod tuš.
- Sad ću ja pa možemo skupa.
- Hm, zezaš. Ajde dođi. Možemo popiti malo vina na verandi. Dida spava a vrijeme je lijepo. Iznijet ću deke. Možeš i pušit.
- Stižem za minutu.
- Fino je ovo vino - reče uvlačeći dim cigarete. Sjedili su zamotani u deke.
- Malo mi je hladno za noge.
- Pomakni se bliže pa se pokrij i mojom dekom.
- Hm... ne znam baš.
- Ajde Ane neću te ugristi.
- Znam da nećeš, al neću da si umisliš.
- Ne mogu se ja više umisliti. A ništa onda, ako ti je zima idem ja da se ne prehladiš.
- Čekaj...
- Šta da čekam? Da dobiješ upalu pluća?
- Ah baš si naporan nekad.
Ana se naglo ustane, ogrne se čvrsto dekom i prebaci se na dvosjed pokraj Marka. On ju zagrli.
- Sad će ti biti toplije za tren.
- Hm...
- Stalno uzdišeš. Šta ti je?
- Ma nije mi ništa.
- Dobro onda, hoćeš još vina?
Ona počne puhati u prste.
- Možda ovo nije bila mudra ideja. Smrznit ćeš se. - On uzme njene prste i počne ih trljati među dlanovima i grijati svojim dahom.
- Hm...
- Opet ti.
Marko ju pogleda. Lice joj je unatoč hladnoći bilo crveno.
- Ane, šta kažeš da počnemo hodati?
- Molim!?
- Za početak da izlazimo kao par.
- Molim!?
- Pa lijepo nam je skupa. - On ju je gledao proračunato. Čekao je da preuzme inicijativu. Znao je da se s njom nešto dešava. Čitavu večer je tiha. Otkako ju je pomilovao po laktu. Mislio joj je pokazati skupinu performera, ali je taj dodir, tako običan i često puta ponavljan... čekaj malo. To je jedan od rijetkih dodira. Uvijek se drži dalje od njega, razmak najmanje pola metra. Prisjetio se cura po studentskim domovima i noćnim barovima koje su se otvoreno bacale na dečke, dodirivale ih zavodnički, pa i njega. Ane je bila previše povučena, možda ovo ipak nije bila dobra ideja. Zgodna je i simpatična ali on se voli slobodno ponašati, razgovarati.
- Onda, šta kažeš?
Zabuljila se u točku na njegovom licu, negdje na rubu gornje usne, i samo je šutjela, zbunjeno.
- Ajd probat ćemo ovako.
Polako joj rukom podigne lice samo malo tek toliko da si oslobodi put do usana.
- Stvarno je privlačana - pomisli.
- Poljubit ću te, za probu, OK?
- Hm...
- Nije rekla ne- to mu je bio dovoljan znak. Krenuo je polako, igrao se usnama, lagano je kušao jezikom. Uzdahnula je.
- Sviđa ti se?
Opet je provocirao, ali nije joj dao vremena da odgovori. Ponovno je poljubi, ovaj puta muški, ne onako kako bi htio, onako kako bi ju ljubio da goli leže na krevetu, ali ju je poljubio tako da je ostala bez zraka. Jezici su im plesali u brzom, latino ritmu. Kao da su samo o tome razmišljali čitavu noć.
- Marko.. - prekine ju kratkim poljupcem
- Pst. Idemo k meni da ne probudimo didu.
- Možda... - njen otpor se izgubi pod utjecajem njegovog dodira kojim je omota dekicom kao pašminom po ramenima. U tišini ju povede prema svojoj kući. Bili su praktički susjedi, samo zavoj i nekoliko praznih parcela su ih dijelile.
- Pssst. Opusti se. Samo ćemo se grijati. - Nasmije se pomalo predatorski, otključavajući ulazna vrata. Imala je osjećaj da misli na onu vrstu grijanja kako se griju planinari goli u jednoj vreći za spavanje. Uhvatio ju je strah. Počela je drhtati, što od hladnoće što od straha.
- Sad ću te ugrijati. Vatra i malo medice i sve će biti u redu.
Sjedili su umotani svatko u svoju deku ispred kamina.
- Marko, zanima me jedna stvar.
- Reci, koja?
- Ne voliš neke nastrane igre?
- Kakve igre?
- Seksualne.
- Pa ne baš, osim...
- Osim?
- Pa rano je da o tome pričamo.
- Nije rano. - požuri ona - Ovaj, ne želim.. Gle, moj bivši je volio igrice, razne. Prvo je stalno glumatao, kao najprije nema vremena, pa me onda opsjeda, pa opet nema vremena. Toplo hladno. Kad smo se počeli seksati, možda ti ne bi trebala pričati, ali ne želim ponovno ništa slično proći, tražio je da glumim, da zavodim njegove prijatelje, a onda bi me kao kažnjavao. Smučilo mi se.
- Ne brini ništa takvo me ne zanima. Samo želim da se slobodno ponašam u krevetu. Ti možeš odrediti granice.
- Granice?
- Pa kad budemo isprobavali stvari... Voliš isprobavati?
- Pa, da..
- Ok, kad i ako budemo isprobavali nešto drugačije ti ćeš reći šta ti se sviđa, a šta ne.
- Ali samo nas dvoje?
- Naravno. Prevara ne dolazi u obzir niti netko treći - prekinuo je odmah njeno pitanje - Ima samo jedna stvar. Volim dominirati.
Ona pocrveni i promuca - Ooo, to je OK.
- Znači voliš da muškarac dominira?- Opet joj nije ostavio vremena da odgovori.
- Dođi bliže.
- Rekao si da ćemo se samo grijati. - Poslušno se primakne i blago ga pogleda.
- Hoćemo. Mislim da su ti usne još hladne.

- Dobro jutro spavalice.
- Molim? Dobro jutro. Gdje si ti spavao?
- U svom krevetu. Nisam te htio potjerati kući kad znam da si se jedva ugrijala. - Pobjegao mu je osmjeh kad se sjetio kako joj je poslije usana istraživao grudi, pod izgovorom da joj je jako hladno i da ju samo hoće ugrijati. Dok je istraživao ona se potpuno prepustila, ali nije htio napraviti ništa što bi ju uplašilo pa je stao na laganom pipkanju preko hlača.
- Marko?
Pitanje ga je trgnulo iz razmišljanja o sinoćnjim događajima.
- Molim?
- Moram kući.
- Ostani tu. Mislim ako želiš. Rekla si da imaš ručak za danas.
Brutalno joj je oteo sve argumente. Valjda je htio biti siguran da je s njim jer joj je ugodno. Htio je jasno pročitati njenu reakciju i motive.
- Pa...
- Šta? Ne želiš ostati?
- Ma nije to. Živimo u selu. Neću da mu pričaju ružno o meni.
- Aaaaa, to. Ma nisam ti rek'o, za selo je to ionako gotova stvar.
- Kako misliš?
- Tako mislim, ako te sad odvedem pod tuš i cijelu poližem onda bi kasnio nekih 6 mjeseci.
- Kako ja nisam ništa čula? - pravila se da ju ne dira činjenica da bi ju htio skinuti do gola i odvesti pod tuš i još polizati, cijelu.
- Ne znam. Valjda ne pričaš toliko s ljudima. Nova si i povučena. Slaba kombinacija, ali meni ne smeta. - nasmije se razigrano.
Promatrala je njegove ruke, vitki prsti su držali šalicu kave. Božanstveno miriši, pomisli. Kava, ne on, nagonski se primakne da ga pomiriši bolje.
- Hmmm fino.
- Hoćeš kavu.
- Može.
- Evo izvoli, idem si po drugu. Upravo sam ju skuhao.
- Marko...
- Molim?
- Znam da nije više hladno i ne trebaš mi grijati usne ali...
- Hoćeš poljubac?
Za tren je bio pokraj nje. Uzeo joj je šalicu iz ruke i počeo je ljubiti. Nakon nekoliko minuta je stao i naglo otišao u kuhinju.
- Friška kava.
Zabavljalo ga je kako ga gleda. Proždrljivo. Samo je bilo pitanje kada će skočiti na njega. Bilo mu je žao što joj ostavlja prostora, ali ju nije htio uplašiti. Htio je sve samo da ne ode kući danas.
- Imaš možda rezervnu četkicu?
- Imam ustvari. Sekundu.
- Samo da se umijem i operem zube.
- Ok. Ne moraš se žuriti. Sreo sam didu kad sam išao po kruh.
- Molim!?
- Rekao sam mu da spavaš i da ne brine. - reče joj pružajući četkicu još uvijek neotpakiranu.
- O Isuse!
- Pa on je to ionako čekao. Rekao je da je poslije onog nevaljalca bilo i vrijeme da nađeš nekog pristojnog.
- Ma zezaš me..
- Ne zezam. To mi je rekao davno.
- Popijem kavu i idem.
- Ostani. - uzvrati joj i primi je za ruku. Oblije ju toplina od njegovog dodira i glasa.
- Hm. A što bi radio?
- Nešto što nisam stigao sinoć.
- Idem oprati zube. Imaš ručnik u kupaoni da se otuširam? Ustvari idem kući presvići se pa se vratim. Šta misliš? - stala je pred njega. Kosa joj je bila raščupana, nakrivila je glavu, trljala nogu o nogu i gledala ga je pomalo škiljeći, kao da ju neodlučnost iritira. Htjela je da donese odluku umjesto nje.

nedjelja, 03.02.2013.

Moć pisanja 4

- Ideš sa mnom na maskembal?
- Nisam sigurna, nemam masku.
- Hoćeš biti moja robinja?
- Molim?
- Pa da, ja ću se maskirati u Arapa, imam i palestinku, crno-bijelu, negdje, a ti se zamotaj u onu svoju zlatnu zavjesu.
- Jesi ti normalan, pa ona zavjesa je koštala samo jedna polovica 300 kuna. To je jedino moderno što mi je dida dozvolio da stavim u kuću.
- Ma hajde, pa ionako uz onaj stari namještaj, drvene šalaporke i kameni pod ne ide ništa moderno.
- Ali moja zavjesa...
- Kupit ću ti novu, samo to je večeras, pa nemamo puno vremena. Srećom imaš dugu kosu, a ako se zamotaš ne trebaš masku.
- Samo se ti smij, smijat ću se ja kad te namažem viksom, znaš, Arapi su tamnoputi. Tako ću te namazati da nećeš moći skinuti tri dana.
- Ali ja nemam viksa.
- Imam ja.
- Ali to nije zdravo.
- Ovaj kojeg ja imam je sa pčelinjim voskom, ne može biti zdravije.
- Dobro, dobro...

Davno je pala noć, dvoje zamaskiranih su sjedili među ostalom karnevalskom svitom, muškarac u bijeloj halji Arapina, skrojenoj od lanene plahte i žena u zlatnim haljama, sa zlatnom krinkom. Večera je bila jako ukusna.
- Gledaj ove - lagano joj dotakne lakat
- Ha ha, pa pravo su se pripremili, kombi, krevet na kotače, pacijent... Ma daj, pogledaj šta drže na polici ispod ležaja. Rakija, klipići, špek... ha ha ha... likarije...
- Dobri su nema šta, samo malo kasne, večera je pri kraju.
- Pljačka! - poviče odjednom pacijent i izvadi pištolj iz jastučnice. Izgledao je kao pravi, metalni je bio.
- Isuse, Marko, ovo su pljačkaši - problijedila je
- Samo mirno - policija je u blizini, sve će biti dobro - umirujuće će Marko - ... možda - pomisli
- Muški na lijevu stranu od šanka, žene na desnu! - poviče pacijent-pljačkaš, dok su njegovi prijatelji liječnici i medicinske sestre izvadili oružje i počeli mahati razdvajajući parove.
- Stiže pojačanje! - uzvikne pacijent
Veliki crni kombi je stao pred ulaz restorana, tri dečka, u crnom sa maskama Anonimusa užurbano su izašli iz restorana, razmakli su stolove pokraj ulaza i iz kombija počeli donositi velike kutije. Gosti su zabezeknuti i ustrašeni gledali što se događa. Jedna medicinska sestra je skinula bolničarsku kapicu, uzela blokić i krenula prema dečkima, a jedan medicinski brat je krenuo prema damama.
- Svi predajte svoje telefonske brojeve, vrijeme je da ovaj Party živne! - uzviknuo je pacijent, skinuo je masku i skočio je pred uplašenu publiku. Za nekoliko trenutaka Anonimusi su iz velikih kutija izvadili zvučnike i instrumente, a ostatak benda bolničara i dvije prateće pjevaćice su zabavljali goste. Visoka razina adrenalina je ubrzo pretvorila mirnu večer u razuzdanu zabavu.
Marko i Ana su brzo odustali.
- Uf ovo je bilo nešto, nikad nisam sudjelovala u ovakvom performansu.
- Ah.. ja sam bio i prošlih godina, dečki uvijek nešto smisle.
- Sram te bilo, a nisi mi rekao.
- Pa ovako ti je bilo zanimljivije
- Ti si stvarno mangup!
- Ajde, večer bi bila bezveze da nisu izveli ništa, svi su samo čekali da vide što su pripremili. Dobri su to dečki.
- Meni je srce skoro stalo.
- Ove godine su bili prilično uvjerljivi.
- Idemo kući?
- Idemo.

Moć pisanja 3

Kamo bi otišao? Povremeno se pitao kamo bi otišao da se sakrije od sebe, od onog strašnog bauka što čući negdje u dnu i ispliva na površinu u trenucima tame, duševne i stvarne. U gluho doba noći, kad svi spavaju, a muza nadahnuća nikako ne želi doći, neizostavno se javlja taj ružni mali bauk što živi od ljudskog nezadovoljostva, od očaja, silne potrebe da se dokaže, željom za nadahnućem.

Ponekad je Pisac zapadao u takva raspoloženja, sasvim neopravdano i taj iznenadni odlazak u Varaždin naveo je njegov um na plete mrežu teorije zavjere. Taj neobični um je razmišljao kao da je sam za sebe, negdje izvan Pisca. Ponekad je imao morbidne ideje, ponekad genijalne, ali većina bi ih vrlo brzo blijedila. Ova priča o zavjeri ipak ne. I tako je napokon došao do radnje svog romana. Bio je to trenutak preokreta koji je stavio u drugi plan sve ostalo što se događalo u njegovom životu, i sponzorušu Marinu i bolesnog starca i vitrinu u radioni. Bilo je vrijeme da napiše novi roman. Roman o zavjerama. Sretan što napokon ima koristi od svoje prebujne mašte, zadovoljno je nastavio voziti prema Varaždinu. Nije posjetio Marinu u Zagrebu ali je ipak odlučio posjetiti neke prijatelje i malo prošpancirati, a ideja koju je dobio vozeći se starom cestom Varaždin-Zagreb učinila mu je put mnogo boljim.

Nakon svega bio je zadovoljan, na povratku u Selo nekoliko puta ga je ometala zvonjava mobitela, ali čim je shvatio da je Marina ta koja je tako uporna, samo joj je odlučno odbio poziv, u nadi da će brzo shvatiti i odustati. Nakon svega, opet ga je uhvatilo neobično raspoloženje, kao da se naglo probudio iz polusna. Napokon je bio spreman sebi priznati da je htio vidjeti Marinu i započeti nešto. Nije znao što je želio od nje, što je to nešto, ali je mislio da mu nešto fali tamo pod Učkom i da poneki odlazak u Zagreb, noćni izlazak i zavođenje uvijek druge ljepotice nije nešto što bi trebalo postati način života. Bio je sretan jer je shvatio da je za dlaku izbjegao zagrljaj meduze.

Povratak u selo bio je kao pravi povratak kući. Nijedno mjesto nije značilo toliko. Čak i starac i Ana, za koje je znao da su tu, malo niže u selu, činili su taj povratak tako sličan povratku domu. Dida je dosao iz bolnice, ispalo je da udar nije bio kobni, a imao je i pravu stručnu njegu 24 sata na dan. Unuka je odlučila da se ne vraća u Osijek i bolnicu u kojoj je radila. Nije to bilo planirano koliko je Pisac čuo, ali naletjela je na natječaj u novinama u kojem je pisalo da u rijeci traže medicinske sestre. Ana je najedanput živnula i činilo se da će napokon pobjeći iz sumornog Osjeka, okrutno natjecateljske rade okoline i samotnog života kojeg je provodila u Osijeku. Iako je znala da zbog posla više nikad neće imati intenzivan društveni život kao onih godina kad je tek počela studirati, tješilo ju je što će biti sa didom i putovati na posao. Prošlo je već nekoliko mjeseci otkako je počela raditi pa iako je uvijek vjerovala da su Riječani hladni ljudi, upala je u jako složan kolektiv i nije ju smetalo što se ne druže previše sve dok se posao obavlja kako treba. Već na razgovoru za posao potegnulo se pitanje njenog obrazovanja, te kad su vidjeli da je Ana već prevalila pola fakulteta, šefica joj je obećala puo razumjevanje za fakultet ako ga želi nastaviti u Rijeci. Sa svim ovim Ani se činilo da ju je sunce obasjalo. U Osijeku gdje se stalno bojala da će ostati bez posla zbog restrukturiranja, nije ni pomišljala da pita u upravi da joj financiraju školovanje, a ovdje su joj praktički nudili sve na pladnju. Stari usađeni strah od sreće stalno je bio prisutan u njoj, pratio ju je kao sjenka i nije mogla uživati u suncu koje ju je obasjavalo tih dana. Čekala je da se desi nešto loše. Nije se desilo. Radila je, učila, dolazila kod Pisca da joj radi sitnice s kojima je stalno unosila svježinu u didinu kuću. Kupovala je razne časopise i kidala stranice na kojima su bili sitni komadi namještaja za koji je pomišljala da bi joj odgovarao. Nosila je stranice Piscu da joj izradi namještaj i uporno mu plaćala svaki put iako je on bio spreman raditi, već samo zbog toga da se druže. Uskoro je skromna kućica odisala toplinom i Ani se činilo da stvarno ima dom. Druženja s Piscem postajala su sve češća. Išli su u velike nabavke skupa, ispijali kave na terasi krčme za jesenskih sunčanih dana i zajedno se divili ljepoti Učke. Nisu bili zaljubljeni. Nisu ni pomišljali na to, bilo je dovoljno imati prijatelja. Vrijeme je prolazilo, Pisac je šutio i pisao svoju knjigu. Ideja o urotama sasvim je lijepo napredovala i za godinu dana novi hit je bio spreman. Kad je ispričao Ani, ona je zabezeknuto gledala u njega. Uopće nije znala da je Pisac i pitala se kad je uopće stigao pisati, uz sve poslove koje je odrađivao po selu i uz sve njene zahtjeve, za nadimak je mislila da je neka sala. Pisac je samo slegnuo ramenima, uz mali zločesti osmjeh:
- Kad ti je nešto uskraćeno onda je još slađe. Tako je sa mojim pisanjem. Nekad sam u Zagrebu imao sve vrijeme svijeta, a često nisam imao volje niti motivacije da pišem. Ovdje imam obavezu da pomažem ljudima, i čitavo vrijeme ideje same od sebe dolaze dok radim u tišini i uredno slažem misli u rečenice. Otkako sam se doselio naučio sam da rad ispunjava, to za mene više nije sam parola.

Moć pisanja 2

Unatoč žestokom peckanju u prstima i neizmjernoj znatiželji, totalno netipičnoj za Marka i unatoč nastojanju da uglavnom govori istinu, nije otišao u Varaždin. Nije to bilo zbog publiciteta, ma kakvog publiciteta, nisu pisci nogometaši ni glumci. Ipak prisjetio se zadnjeg posjeta Varaždinu. Obični radni dan, ručak u zgodnom restoranu uređenom u nekakvom nedosljednom, ali skladnom starinskom stilu, kao da je netko uporno skupljao staru kramu po zagorskim bregima, stare rasparene stolice i grbavi ručno rađeni stolovi dali su neki fini štih, ugodnu atmosferu, nebitno da li si došao na gablec ili romantičnu večeru. Knjižara u kojoj je potpisivao knjigu bila je vrlo blizu korza, brza kavica i navečer kući, u svoj krevet, kamenu kuću koja se nije još ohladila. Bilo je to prije par mjeseci, na Učku se vraćao isti dan. Zima, sredina siječnja, noć se već spustila, cesta je bila dobra, onih par dana bez snijega, učinilo mu se kao idealna ideja da ide kući isti dan. Zvala su ga njegova brda i miris mora. Tu i tamo se kajao što se iz njegove spavaće ne vidi more, ali život nije idealan.

Zabavljen takvim mislima počeo je pripreme za put. Možda da ipak odem. Seks nabrzaka, spavanje u onom zgodnom hotelu u starom dijelu Varaždina. Nazvao je knjižaru i najavio se da će navratiti sutra. Još samo broj od onog hotela i nada da je dovoljno skup da ne bude pun za vrijeme špancira i naravno soba sa francuzom. Sve za Marinu, pomisli. Prodorni ženski glas prene ga iz misli.

- Suuusjede, suuusjede!- izdere se - Pa di je ovaj čovječe. - nastavi mrmljati malo tiše

Izašao je van noseći namrgođenu facu, pomalo podrugljivog izgleda.

- Gospodična, Vi ste novi, pa lijepo da ste došli...- odmjeri ju pomno od glave do pete, bio je to prvi puta da ju vidi izbliza.

- Da, da, dobro, jel imate telefon - nastavi povišenim tonom - Dida je reko da imate telefon

- Imam al ne morate vikati, čujem

- Dajte telefon!

Nije niti pričekala da ju pozove unutra, praktički je provalila.

- Halo, hitna, molim vas, zovem iz sela, da da gore na Učkoj, dida ima srčani, da da dala sam mu.... - Sve što je uspio skužiti je da susjed Ive ima srčani, a prema stručnom razgovoru ove djevojke shvatio je da radi u zdravstvu medicinska sestra ili nešto slično.

- Dobro, idem sad natrag k djedu i čekat ćemo da dođete, da, ma ja radim u bolnici pa neke stvari znam. Hvala, doviđenja.

Završila je razgovor i samo izjurila. On je htio ponuditi pomoć, upoznati se, ali bilo mu je jasno da nije htjela ostaviti djeda. Krenuo je za njom. Sigurno će joj još nešto trebati.

- Hej - vikao je za njom ali nije se osvrtala. Samo je žurila prema kući. Nije odustao. Odustajanje nije njegov stil.

- Marko, drago mi je - izgovorio je ulazeći u kuću.

- Oprostite, al dida nije dobro. Čekamo hitnu

- Moj mobitel, uzmite ga. Kad vas hitna odveze, ja ću zaključati, a vi me nazovite kući kad budete znali štogod, vjerojatno će biti kasno pa ću doći po vas u bolnicu. Tamo se ne može odmoriti.

- Pa sad, ajde može. Meni je ostao punjač u stanu o Osijeku.

- Znači ti si didina unuka, ona koja radi u bolnici.- Marko je sasvim prirodno prešao na ti znajući da je cura nešto mlađa od njega, neudana.

- Da da, šta misliš koliko dugo treba hitnoj iz Rijeke?

- Mislim da će doći iz Pule, negdje oko pola sata

- Ana, zovem se Ana.- Marko je to već znao

-Dida samo miruj, ne miči se, sad će doći hitna. Bit će sve u redu.

Ana je sjedila na drvenoj hoklici, pokraj kauča na kojem je ležao dida, a Marko na stolici za stolom. Pola sata su proveli sjedeć tako, Ana bez razmišljanja o Marku, a Marko s mišljenjem da ju razumije i da je tu da joj pripomogne, kao svaki pravi susjed.

Moć pisanja 1

Nije to mogao nazvati moć, bilo je to nešto što je mogao, nije to želio i nije to bilo ugodno, ali bilo je to nešto što ga je činilo onim što je. Vuk samotnjak.
Nekad je bilo drugačije, on je bio drugačiji. I sad se sjeća nekih kolega s faksa koji su ga pokušavali uvjeriti da trava nije tako bezazlen porok, da se treba otrijezniti i početi živjeti kako ljudi koji ulaze u tridesetu trebaju živjeti. Na pragu tridesete vrijeme je da prestaneš živjeti kao dijete, u sigurnosti obiteljskog doma. Da su ti isti ljudi koji su ga je savjetovali da se makne od poročnog društva i poroka, znali koliko novca on ustvari ima i da su znali porijeklo tog novca, još bi se više zabrinuli. Svoju malu tajnu uspješno je skrivao i od dobrih i od loših prijatelja već nekoliko godina, ukratko otkako je napisao prvu kratku priču i dobio prvi honorar. Stidio se načina na koji je zaradio prvu tisućicu pa je cijelom društvu uvalio priču da je staroj zdimio petsto i poduplao ih na kladionici.
Istina je bila da je već duže vrijeme pisao tu priču i bio je ustvari jako sretan što se nekome svidjela i to svidjela u iznosu tisuću kuna. Sve to o pisanju, otpočetka, još otkako je upisao faks, nije se uklapalo u njegovu životnu filozofiju koju je propovijedao još od srednje. Kao osrednji gimnazijalac, koji je pokazivao interes samo povremeno i samo za drvo, kod susjeda stolara koji je ilegale poslije posla u kućnoj radioni popravljao namještaj svima u kvartu i u fušu slagao prošvercane talijanske kuhinje. Iako nikome nije bilo jasno kako netko može prošvercati talijansku kuhinju, neki su to uspijevali. Dakle vrlo rano je počeo svima govoriti kako njega ništa dovoljno dugo i dovoljno jako ne zanima da bi se time bavio i obzirom da je vrlo rano uvidio vlastitu životnu filozofiju, studirat će na filozofskom i to hrvatski jer ionako svi Hrvati znaju hrvatski jezik.
Naravno da je sve to bila samo fasada, hrvatski jezik i književnost je vrlo zahtjevan smjer, ipak on ga je savladavao bez pola muke, ali samo u periodima kad je htio ili kad mu je bilo žao što se majka stalno mora pravdati pred susjedama. Trešnjevka ipak spada u onaj stari dio grada, gdje se podrazumijeva da sva djeca koja upišu fakultet i završe ga, s najviše godinu dana zakašnjenja, a ne tri godine, koje su sve više vukle na četiri.
Sve se činilo jednostavno. Čudni novac je bilo lako sakriti pred roditeljima. Stari auto je začudo išao odlično, otkako je ocu vid ozbiljno oslabio prije nekoliko godina, on je preuzeo svu brigu oko automobila, a koliko je stvarno koštalo održavanje automobila to nitko nije znao. Lova koju su starci davali, završavala je na štednji, to je bio nekakav zavjet samome sebi, slabašno ulaganje u budućnost. Umjesto najjeftinijih trapki nosio je one skupe, ali ne najskuplje, izgovore za to je bilo prelako naći, rasprodaje, laganje oko cijene, kao da sve što je imao na sebi nije koštalo sto kuna, u stvarnosti desetke puta više. To su mogle skužiti samo neke šopingoholičarke obzirom na njegovu pomalo zapuštenu obleku u boemskom stilu. Izlasci su se ionako podrazumijevali, a tamo nitko nije postavljao pitanja jer su svi znali da je jedinac i svi su vjerovali da su ga roditelji jednostavno razmazili. Otpočetka je pisao pod drugim imenom, a sliku je dao malo prerađenu jednog lika iz neke američke serije. Mislio je da je sve razradio i da je siguran da ga ne mogu skužiti i to ga je usrećivalo svaki dan.
- Čuj Marko ti si tak zgodan, a šta si rekao, čime se baviš? Studiraš nešto, čula sam da si na difu? - Marina je zabacila dugu crnu kosu, pratio je pokrete njenih dugih prstiju, a onda mu je pogled prirodno otplovio preko blijedih ramena, niz usku crnu haljinicu, duž dugih prekrasno vitkih golih nogu. Prva pomisao je bila čemu sad taj razgovor, o čemu ona priča, pa maloprije me skoro dotukla u WC-u a sad ju zanima čime se bavim. Nezainteresirano je odgovorio:
- Studiram, na filozofskom, hrvatski jezik i književnost. A sad mi reci kad ćemo ponoviti ono iz WC-a? - Na njegovo pitanje popraćeno zavodničkim pogledom ona je samo promrmljala nešto kako je bila sigurna da je netko rekao da je na difu i igra rukomet u repki, al da joj je sad jasno odakle ga znaju njene frendice sa filozofskog. I nestala je.
Viđao ju je danima, noćima na nekakvim feštama, u velikim društvima, uvijek oko nekih sportaša ili glumaca, probijala se. Nisu više nikad progovorili, jedino što im je ostalo zajedničko je seks večer uoči prvog maja, u kupaonici, u stanu nekih brodskih studenata, nekakva dva otkačena strojara, koji su drugog išli na ispit. To je sve. Uspješno je izbjegavala sve njegove pozive koje joj je uporno upućivao, ignorirala svaki pokušaj da joj se obrati kad se nađu na istom mjestu i uporno objašnjavala svojim frendicama da nije loš al nije njen tip. Pitao se da li postoji još netko tko može zapaliti toliku vatru u njemu.
Nakon tog prvog maja nestao je dečko koji je nabavljao odlično vino u neograničenim količnama, za mizerno sitnu lovu, svaki puta na feštu donosio panj najjače trave u Zagrebu i uvijek spremno podijelio bombon. Doslovno je nestao. Neki su tvrdili da su od nekoga čuli da se odselio u Austriju, neki da je ustvari diplomirao i radi u Istri u nekoj školi u Pazinu, neki da su mu starci umrli pa se odselio iz Zagreba. Svi su znali da je bio ludo zaljubljen u neku prezgodnu sponzorušu sa ekonomskog, al nekako nije bilo nalik na njega da samo nestane, a ne obavijesti nikoga o datumu sljedećeg tuluma koji organizira njegov inače jako dobar frend. Nitko osim Vlatka, kolege sa godine, druge, koji mu je već držao nekakve vježbe zadnji semestar, nije znao da mu je tog prvog maja otac završio u bolnici, a majka ga natjerala da se testira na droge. Bio je to njen hir, nešto čime su je naplašile susjede, kako su mladi danas jako izloženi raznim porocima, kako je droga tako blizu i konačno tko zna možda se i njen Marko drogira pa se zbog toga jadan i ne može posvetiti studiranju, jer je upao tu tko zna kakvo opasno društvo. Njen hir se pretvorio u njenu noćnu moru. Zadnju godinu stvarno trava nije bila dosta i bomboni su postali puno slađi, društvo je bilo ipak previše fensi šmensi da bi motali travu, a i ušli su u godine u kojima čovjek mora razmišljati da prestane pušiti. Takve i razne gore izgovore su koristili sad već ovisnici o tabletama. Nakon testiranja sve je postalo jasno. Varaždin je bio mamin izbor. Njihova mala zajednica dovoljno je izolirana, a opet dovoljno blizu da ga posjeti, sad kad je napokon položio taj zadnji ispit, koji može zahvaliti Vlatku, ništa ga ne drži u Zagrebu, a cura ako ju uopće i ima vjerojatno je iz istog tog društva.
- Marko tati je jako loše, mislim da bi stvarno trebao doći, otkako je ono završio u bolnici sve mu je teže. Doktor mu je govorio dijeta, dijeta, dijeta, a ja mu nisam mogla zabraniti. Znaš da stric Joža redovito šalje kulinove seke, a kako sam mu mogla zabraniti, to nam je obiteljski. Znam da baljezgam sada. Znam da je tvoj doktor rekao da ti treba još vremena. Tati je jako loše, nisam ti mogla reći prije, al na aparatima je. Ne mogu više sama. Al obećaj da nećeš više
- Dolazim mama
- Buš obećal
- Budem
Nije više ništa rekao, čemu joj objašnjavati da je on to htio već duže vrijeme, otići nekamo i skinuti se. Samo mu je trebao izgovor da se makne od tog društva. Društvo u kojem njegov frend Gogi nije smio pušiti travu jer je njegova cura Tea koja im je nabavljala bombone tvrdila da trava nije zdrava. A ovo njeno je? Bolje da mami ne objašnjava na takav način. Pakiranje je trajalo kratko, opraštanje još kraće. Da ne bi mislili da će se vratiti da bi proboravio ostatak predviđenog vremena u izolaciji, odmah je jasno rekao da se ne vraća i da pošalju račun. Laptop sa dovršenim romanom, koji je jedva namolio, uz uvjet da e-mail uredniku šalje sa računala voditelja, i sportska torba nisu bili preteški i na autobusnom kolodvoru se našao za dvadesetak minuta. Sat i pol do Zagreba je proveo razmišljajući o užasnom parfemu ove gospođe na sjedalu s druge strane, tome kako susjed Jozo neće imati s kim igrati belu udvoje, kako će se sigurno skupiti sva rodbina i stric Joža i susjed Jozo, imenjaci, će si sigurno malo i popiti. Sve je bilo logično, ali još dok je izlazio iz tramvaja u žurbi hodao prema kući da ostavi stvari uzme ključeve i odveze se u bolnicu, nije znao. Kad je stigao sve mu je bilo jasno.
- Umro je. Rekli su da je srce samo stalo, da nisu mogli ništa. Stric Joža stiže, susjed Jozo je otišao po njega, samo da ne zapnu po putu. Nisi mi obećao, a došao si.
Kao i inače, dočekala ga je bujica riječi, ali puno sporija i puno manje nego inače. Nešto su joj dali, poželio je i on malo toga,prstima je sakrio smiješak. Nije plakao, znao je da će mu srce otkazati, a taj njegov odlazak u Varaždin i onda im je još morao reći da zarađuje pišući. Pomalo se osjećao krivim.
- Ja sam ga dotukao
- Ne vrti se svijet oko tebe. Imao je loše srce, sve smo se mi dogovorili dok si bio u Varaždinu, gdje će ga pokopati, prodat ćemo kuću i ja ću u dom. Stari smo bili, prestari za djecu, ali je bio sretan što si otišao. Govorio je znači da se opametio i bilo mu je drago kad si nazvao i rekao mu da radiš. A ja sam mislio da stvarno imate toliko zadaća i da je taj fakultet toliko težak, govorio je da je mislio da si nepismena bitanga kad toliko dana pišeš zadaće.
- Dali su ti previše tableta, sjedi ili da te odmah vozim kući?
- Ne, ne. Imam astmu, ne mogu ni po kruh a tebi je ionako svejedno za kuću, neki stan u novogradnji, a ja ću u dom.
-Ma pusti sad to.
Sve je proletjelo. Kod kuće su zatekli strica i susjeda, imenjake.
- Mislili smo da ionako nema vremena danas. Bumo otišli sutra u mrtvačnicu - Susjed je govorio za obojicu, a stric je nakon pozdrava samo gledao u polupraznu bocu domaće slavonske rakije. Ta tri dana su prošla kao da se nisu događala, organizacija catteringa, karmina u restoranu, sprovoda, nije imao pojma da to sve treba, susjede su ipak nešto znale napraviti kak treba, ne samo jezikom.
Odrastao je. Četvrti dan, kad je sve prošlo pomislio je da bi trebao nekamo otići. Mama je očito bila ozbiljna, već je znala i u kojoj zgradi stanovi ne valjaju, gdje ću morati mijenjati podove, a gdje stolariju, gdje cure radijatori.
- Selim se u Istru
- Dobro al garsonjeru bumo kupili
- Ne, dvosobni, štedio sam
Sinulo mu je da je ona to smislila, da ga stjera, da ode. Pa zar je u tolikom strahu da je spremna otići u dom i prodati kuću? Činilo se da se stvarno bojala da je sve gore nego što je bilo i opet je bio ljut na susjede koje uvijek tako žure i imaju toliko posla, a stigle su joj utjerati strah u kosti. Ipak pouzdano je znao da je i Vlatkova mama u tom domu koji je odabrala. Novi dom, skup, uredan i starci su zadovoljni tamo. Sreo je Vlatka dok su gledali stanove na Sopnici, njega i Suzanu, kolegicu s kojom su skupa pili kavu na drugoj godini, oženili su se. Vozali su bebu u kolicima oko zgrade predvečer, baš u vrijeme kad je Marko izlazio iz zgrade u kojoj je gledao stan. Odlučio je da će kupiti taj stan iako su ga gradili Međimurci u vrijeme krize, iako će morati promijeniti i parkete i stolariju i radijatore, ima lijep pogled. Tako je Vlatko saznao sve tužne detalje, a Marko da se beba zove Dora, da će uskoro imati godinu dana i da predavanje na filozofskom ponekad može biti jako zamoran posao. Dogovoreno je da će se javiti kad opet dođe u ovaj dio grada.

Oči su mu neprestano skakale sa puta na pokazivač, nije stigao obraćati pozornost na krajolik oko sebe, na kućice rasute po Učkoj, a kroz čvrsto zatvorene prozore nije se mogao osjetiti miris mora i slobode. Otkako je otišao iz Zagreba, oslobodio se onog osjećaja zbog kojeg je u ogledalu vidio sebe kao malog divljeg mačka zatvorenog u kavez, kojeg drže zatvorenog u nekakvom izoliranom svijetu, daleko od stvarnosti, daleko od prostranstva u kojem može lutati. Zagreb ima takav utjecaj na čovjeka, prati ga osjećaj da je grad jedan veliki kavez u koji su ga strpali i ne puštaju ga van dok se ne prilagodi i dok ga ne pripitome. Odjednom mu se desi da se više ne može prepoznati i od divljeg mačka pretvori se u pitomog ljubimca, ovisnika o lagodnom životu, nesposobnog za samostalan život u divljini. Iako je Marko rođen u Zagrebu, ipak je bio pomalo divlji u duši, previše otuđen od hedonističkog načina života, previše senzitivan na neke dvosmislenosti života. Nikad nije pričao i zalagao se, ali uvijek je primjećivao ogromnu razliku između onih koji su vozili skupe automobile i pojavljivali se na televiziji i onih koji su se hranili u javnoj kuhinji i prodavali tričarije na placu da prežive. Svaki puta bi se iznova javilo gađenje prema politici, vlasti i sustavu u kojemu živimo. Sve je evolviralo. Stare stvari na sajmu nisu prodavali samo oni koji su gladni i žedni. Gladni i žedni, bar oni koji su preživjeli napredovali su i naučili vrijednost tih stvari, sada su ih otkupljivali i preprodavali onima čije bogatstvo je puno novijeg datuma, koji da to skriju, kupuju starine, da bi imali što ostaviti djeci, osim love, dionica i novogradnje. Evolvirali su i pokvareni političari, koji više ne uzimaju silnu lovu u svoj džep, nego jednostavno namještaju prilike u svoju korist, a profit onda dođe sam po sebi prilično legalno. Evolucija je gadna stvar, zaključio je Marko dok se gledao u ogledalo jutros za vrijeme brijanja, i sada još jednom dok je razmišljao o svom povratku u Zagreb.
Koliko je već prošlo, dvije godine? U dvije godine bio je osam puta u Zagrebu, za Božiće, Uskrse i dva romana. Mala kućica pokraj Učke i selo u kojem su svi mislili da je Marko samo stolar koji popravlja stari namještaj, savršeno su okruženje za plodan rad jednog književnika, obzirom na blizinu drugih mjesta, nije se morao bojati za egzistenciju jer je uvijek mogao naći neku školu u kojoj bi predavao. Shvatio je koliko je uspjeh relativna stvar, tako važna, a opet tako nebitna. U svom malom mjestu osjećao se dobro kad su mu ljudi govorili majstore i donosili svoje stoliće na popravak. Bio je to posao koji je naučio od susjeda Joze i nije nikad pomislio da će postati tako važna stvar u njegovom životu, nakon toliko godina bilo mu je drago što je susjed preko svog šefa isposlovao majstorski ispit za njega. Kad mu je donio papire i uvijek kad bi se u razgovoru spomenulo, samo je govorio:
- Luda su ovo vremena, sad imaš diplomu, al nekad si bio nemiran dečko. Pravi muškarac mora znat radit rukama i zaradit. A znaš kako je danas s tim papirima, nek ti to imaš, nikad ne znaš kad bu ti zatrebalo.
Činilo se da će postati komplicirano tek kada je jedan susjed donio cijeli regal na popravak, na kojem je Marko radio gotovo četiri mjeseca, upravo nakon izlaska treće knjige. Regal je izgledao odlično, Marko je bio svjestan da puno vrijedi, iako nije znao koliko. Susjed je kupovao ono subotnje izdanje dnevnih novina pa je slučajno u članku vidio jedan isti takav regal i procijenjenu vrijednost na tisuću eura. To ga je malo potreslo, obzirom da njemu starine ne znače puno, a kći u Osijeku ima puno poteškoća uz muža teško bolesnog, malom plaćom i još su se morali i preseliti u manji stan. Unuka u Zagrebu ima vlastiti križ, viša medicinska sestra na odjelu za kemoterapiju, susjed je odlučio nazvati tog antikvarista i ponuditi svoj regal. Obzirom na osebujnost antikvarista Grge, već sljedeći ponedjeljak pojavio se u malom mjestu kraj Učke, upoznavanje, čašica grape i malo pršuta i jezici su se razvezali, susjed je za regal dobio tisuću i pol, a Grga suradnika Marka koji odlično restaurira drveni namještaj. Grga je bio veselo biće, prilično plitak, sa nosom za zaradu, odmah je uvidio da je regal obnavljala sposobna ruka, a susjed dobra duša odmah se ponudio da Grgu upozna sa svojim stolarom. Nakon nekoliko tjedana, Grga je znao samo nazvati i već sljedeći dan Marku bi stigla pošiljka kombijem pulske registracije. Uskoro je cijelo selo zadovoljno gledalo kad bi vozač stao na jaluzinu u malu konobu kod Vinka, a Vinko bi sljedeći dan bio glavni jer je znao kakav regal ima gradonačelnik, a kakve starinske stolice koristi župnik u crkvi svetog Vida.

Na svom putu za Zagreb Marko je razmišljao o ove protekle dvije godine, o tome koliko je uzbuđenja donio svome malom selu kraj Učke, koliko bi se tek uzbudili da znaju kakav život može imati, a odbija ga. S tim neobičnim mislima proletio mu je čitav put od Rijeke do Zagreba, naplatne, obilaznica i nakon nepuna dva sata otkako je napustio selo već je otključavao vrata stana na desetom katu. Ispod kreveta je izvukao bocu pelinkovca i izašao na balkon s kojeg se vidjela prometna Slavonska avenija, Lesnina, istočni izlaz iz grada i šumarak. Svakako bolje od pogleda na susjednu zgradu. Lijepo je tu, urbano, zašto sam otišao? Pa valjda jer mi je bilo dosta da lunjam po gradu, da me opsjedaju besposlene sponzoruše. U glavi je ponavljao razgovor između sebe i sebe po tko zna koji puta i zaključak je uvijek bio isti. Treba nazvati susjedu Vesnu da dođe počistiti, susjeda Vesna se nikad nije bunila što je zove u deset navečer jer je znala da će sutradan pasti petsto kunića. Treba otići kod urednika po poštu. Samo ga on tako zove, urednik. Ustvari je on novinar, povezan sa izdavačkom kućom koji ima prilično utjecaja na odlučivanje o tome što će se izdati, a poznanik je jednog fakultetskog profesora i jednim očito sretnim slučajem, nastalim nakon što je isti profesor rušio Marka pet puta, stupili su u kontakt.
- Nema to smisla tako Marko, odgovaraš po sjećanju. Treba učiti.
- Al profesore stvarno, učio sam, al baš sad sam u nekom stvaralaštvu
- Marko crni Marko, u kakvom si ti stvaralaštvu, bilo bi bolje da odeš kod frizerke da ti stvori novu frizuru
- Stvaram roman
- Jeli Marko? Evo, ako je to istina, donesi roman na sljedeći usmeni i prošao si pa makar bio šund roman
Nakon tri mjeseca, kad je profesor odlučio da je Marko imao dosta vremena da sklepa nešto od 50 stranica, koje će on sa radošću paliti jednu po jednu i za tu priliku je sve pripremio. Marko je zadovoljno pod rukom nosio svojih 275 stranica i vrlo se iznenadio kad je ušao u profesorov kabinet, prozor otvoren, kabinet nekako raskrčen, sve one hrpe pomaknute u jednu stranu, stolovi razmaknuti stolice zgurane pod stolove, a u sredini velika limena pepeljara, na velikom komadu lima.
- Odakle mu to? Ovaj je lud.- Pomisli, ali ništa ne reče.
- Dobar dan profesore, dogovorili smo se za 24. Jesam fulao mjesec?
- Samo ti sjedi i daj mi to. Ooo, vidim potrajat će duže, al nema problema danas si mi samo ti na usmenom - rečenicu je popratio prefriganim osmjehom. Profesor je uzeo otipkane stranice
- Moć pisanja, malo ti je glup naslov, ali idemo dalje. - ispočetka, dok je čitao, stajao je iznad te velike limene pepeljare, a onda se polako udaljavao, prvo se naslonio na svoj stol, zatim polako povukao stolicu i sjeo, ali cijelo vrijeme nije prestajao čitati. Nakon pročitane četvrtine, skinuo je naočale, smiješak se malo promijenio iz prefrigano zlog u prefrigano zaigran.
- Čuj nisi baš pismen pa eto trojka, to sam ti već ispravio. - govorio je pokazujući olovkom na pročitani tekst - Ostatak ću ti vratit sljedeći tjedan. Pokazat ću ovo jednom prijatelju.
Ispostavilo se da je prijatelj dosta velika faca. To je priča prvog romana, nakon toga, suradnja se nastavljala. Urednik i profesor su i dalje kartali skupa, raspravljali o Markovim romanima i ubirali sitni postotak. U jutro u devet na trgu popit će kavu s njima i dogovoriti promociju četvrtog romana. Trebao bi ih jednog dana obavijestiti o svojoj drugoj karijeri. To su uski krugovi, a i taj Grga je posvuduša i tko zna kad će se naći svi na istom mjestu. Dok je o tome razmišljao, ulazio je u gradsku kavanu i razmišljao da je sve ugodnije od ove kavane, tu si kao roba na polici, ovi stalni te proučavaju kao rasplodnog bika na sajmu ili kao uljeza koji osvaja njihov teritorij. Niti jedno niti drugo nije dobro. Onaj kafić na autobusnom kolodvoru puno je ugodniji ambijent, možeš bezbrižno promatrati druge, glumiti da čekaš svoj prijevoz i zamišljati njihove životne priče. Na autobusnom ništa neće biti neobično, jer tamo nema stalnih gostiju, bar ne onih stalnih gostiju kojima smetaju nepoznati, ali to je profesor, njegova potreba da oponaša negdašnje boeme. Iskreno, profesor se uklapa u sliku Tina Ujevića ili A.G. Matoša, bio bi to idealan život za njega, samo da je imao malo više ambicija i inspiracije. Ovako i dalje uspijeva piti kavu s nogu, u društvu prijatelja od bele i brojnih bivših studenata kojima je pomogao da izdaju svoje stvaralaštvo. Marko nije bio jedini slučaj koji je dobio trojku na takav način, ali je bio jedan od rijetkih koje je svaki novi roman pisao sve kvalitetnije. Neki su stali već nakon prvog, a neki su otkrili da je pisanje ljubića unosnije od ozbiljne književnosti.
- Marko, jesi li probao pisati poeziju, možda bi bilo nešto od tebe? - pitao je profesor, kao ozbiljno, nakon rukovanja i uobičajenih pitanja o putovanju i ostalo.
- Odakle vam ta ideja profesore?
- Jesi li čitao Petrarcu? Nije se ni on ženio, jel' tako Zdrava?.- Odgovori urednik umjesto profesora i obojica se veselo nasmiju. Ponekad su bili tako simpatično nevaljali, Marko je znao da se znaju jako dugo i nije mu smetalo njihovo zadirkivanje, takvi su stariji ljudi. Uvijek ih zanima zašto se ne ženi, zašto ne povede curu ovamo i teško ih je uvjeriti da niti nema curu.
- Oho! Pa, Marko, za ovu četvrtu knjigu moramo organizirati promociju i potpisivanje knjiga, ovi iz Okvira su jako zadovoljni. Traže da organiziramo tvoje pojavljivanje u knjižarama. Otišao bi tamo, pročitao neki ulomak, popričao sa par ljubitelja knjiga, pojeli bi nešto, popili i to je to. Znaš tamo ti često dođu neke prijateljice od prodavačica, obično cure oko tridesete, neki su nam rekli da se nađe i koja zgodna. Iz Okvira vele da bi bilo dobro tu u Zagrebu, Osijek, Slavonski Brod, a onda Split i Rijeka. Rekli su da je obavezno pojavljivanje bar u tim gradovima. Knjige idu dobro i moraš se predstaviti javnosti. - Svoj kratki monolog urednik je popratio ozbiljnom facom i Marku je nešto govorilo da ovaj puta nema bijega i da će morat razmislit o nekim stvarima. Očito da su ga stjerali u kut. Bilo je pitanje kad će se tako nešto dogoditi, ali ipak nije bio spreman za to. Vjerovao je da će to biti samo dio priče, urednik će tražiti i priču za svoje novine, a onda još i tjednici i to je to, ode njegov život u neku novu dimenziju, već je vidio kako se sve ruši.
- Vidim da ovaj puta ne mogu pobjeći od toga. Ima li neki posebni razlog za to?
- Vidiš Marko tvoji „Gusari“ su u selekciji za književno djelo godine i nas dvojica vjerujemo da će dobiti nagradu.
- Mogu ja i bez toga svega
- Ali moji dečki iz Okvira postavljaju promociju kao uvjet za buduću suradnju. Znaš da ti oni mogu odmoći koliko i pomoći.
- Sad mi je jasno. Ima onda još nešto što vam nisam pričao. Čitate subotnji dodatak Novina? Onaj Grga, antikvarista, jako se dobro poznamo…- I tako su njegovi književni suradnici saznali da književnost nije jedina Markova ljubav. Sasvim neočekivani, ali tipični odgovor na Markovu priču uslijedio je od profesora.
- Pa Marko onda za mjesec dana 15. Osmog, moja žena i ja idemo u Savudriju, a Franc sa svojom ide u Rovinj pa ćemo zaći k tebi po putu. Ti kupi janjetinu, nadam se da imaš nekakav roštilj da to spečemo? Mi bumo uzeli vino, tamo kod onog vinara blizu Grobnika. Žene će oprati suđe. Kad se ti već nisi skrasio.
- Dogovoreno profesore.
Kava je popijena, račun plaćen i svi su bili na nogama. Kratki pozdrav, Marko je produžio prema Ilici da si nađe nešto nove obleke, koju si je mogao priuštiti sa novim potpisanim ugovorom u svojoj aktovci. Profesor i urednik su polako odšetali na tramvaj da ih odveze na Savicu gdje su stanovali u susjednim zgradama. Morao je iskoristiti ovo vrijeme, siguran u svojoj anonimnosti, koju će možda potpuno izgubiti. Jedina nada mu je bila da će nakon sve te halabuke doći netko drugi, zanimljiviji i on će opet postati anonimus.
Nekoliko mjeseci kasnije dok je razmišljao o svemu tome, nije znao što da misli. Izgleda da je sve prošlo ok, nitko nije bio nametljiv, ovi iz Okvira su bili ugodni. Na te njihove večeri su dolazili pristojni ljudi, čitatelji, koji novinar iz lokalnih listova i to je to.
Ali to nije to. „Gusari“ su dobili nagradu i sasvim nesvjesno Marko je postajao tema književničkih krugova, a zatim studentskih krugova kao primjer preobraćene vucibatine. Uskoro su uslijedile pozivnice na razna kulturna događanja, a onda polako su i novinari krenuli u akciju. Jednog dana zazvonio mu je mobitel, nepoznat broj, opet neke novine, pomisli i javi se:
- Slušam antenu Zagreb - i nasmije se sam sebi. Nikad se ne zna, tih pet hiljadarki može dati susjedu, sa nekim glupim izgovorom kako su ustvari njega tražili ali su krivo okrenuli.
- e vidiš to je ideja - to bi mu mogao podvaliti pa da ipak pristane da mu Marko pripomogne, jer je dosada uvijek odbijao novac.
- Halo Marko, jesi li to ti?
- Da, ja sam, a tko je to?
- Marina.
- Koja Marina? – pravio se da se ne sjeća
- Ne sjećaš me se? Marina, upoznali smo se na jednoj fešti, prošlo je već dosta vremena, ali vjerujem da je upoznavanje bilo dovoljno zanimljivo da me zapamtiš.
- Hm Marina, Marina… Aha, Marina seks mašina
- Pa ako ti se tako sviđa.
- Ništ posebno. Reci, trebaš nešto?
- Pa htjela sam te pitati jesi za feštu, društvo ide u Varaždin na Špancir. Neke znaš.
- Hm, ovaj vikend, subota?
- Da
- Pa nisam to očekivao, ali ajd, može.
- Onda se vidimo u subotu oko tri krećemo za Varaždin. Hoćeš se povesti s nama ili se nađemo u Varaždinu oko pet?
- Vidimo se u Varaždinu
Ovo je bio zanimljiv razgovor zaključi Marko. Mora da su ga se novinari dokopali, pa je postao dovoljna faca za Marinu. Kako li izgleda? Jel' se udebljala ili još ima dobre noge? Moglo bi se ipak ponoviti ono iz WC-a.

Noć za prosjake

Na prozoru žaluzine
zatvorene čuvaju svjetlost
od mraka
čuvaju prozor od mojih pogleda

Žute trake probijaju
padaju na snijeg
a pogledi nikamo
o srebro se odbijaju

Daleko je jutro
donosi glad za snom
čežnjom neispunjenih

Noć je duga
čuvat će prosjaka
od milodara sreće,
mokre kapute
od topline peći,
krhotine sjećanja
uklonit će na tren
iz mozaika života

U problemima

kao paunovi se šepure
te razne emocije šture
rascjepkane na komade
tope se ledene gromade
tiho krc krc čuje se samo
dok sunce izviruje tamo

gdje se skrio priči zaplet
dok burnih osjećaja slet
piscu proganja prazan papir
uporno ga bode čula rapir
kamo god maštom da krene
na put opasne susreće sjene

plačljive i uplašene čuče
njemu priče nastavak muče
iza ugla razigrane i sretne
čekaju da se misao odmetne
radnju mašta da zapostavi
odlomak osjećajima ostavi

petak, 01.02.2013.

Pismo ... pjesma

Danas je bio onaj dan, lijep i sunčan, još jedan koji sam provela u arhivi snova, među prašnjavim policama noćnih mora, prekrivena sjenama rešetki samoizabranog zatvora. Opet na slobodi, odlučila sam, maloprije, pisati o glazbi što me obavija, poput maglice opojnog parfema bez mirisa i okusa, a opet bogata puninom čulnih doživljaja poznatih, već proživljenih. Promatrajući zimsko sunce kako prerano bježi, ostavlja tragove igre svjetlosti na prozorskim staklima, umornim licima, golim granama i užurbanim ulicama, sjedim na stolici budućnosti i mislim o našem sada. Pišem, a neke riječi me progone kao one nenormalne zmije noćnih mora, dok polako gmižu iz pandorine kutije. Skakućem iz trenutka u trenutak, iz jutra u predvečerje iz predvečerja u noć.
Krasne su noći s tobom. Bogate okusima tvojih usana, mirisima nježnosti, dodirima ljubavi. Noći dovoljno tamne da nas sakriju od svijeta i dovoljno svijetle da nose pohotne poglede, vizije davanja. Pišem ti o svom danu u tvojim očima vječnog zelenila. Znam smijat ćeš mi se, mojoj poluiskrivljenoj realnosti i polukrvavoj maštariji, ali danas pišem gluparije mozga i mudrosti srca. Naravno pjesma iz naslova je nevažna, iako je bila toliko dobra dok sam slušala radio da sam dobila potrebu našvrljati nešto, ali onda si došao ti i čitavo oduševljenje ljepotom koja me okružuje i ispunja izblijedilo je pred bojama tvog osmjeha.

**

Hladnih visina

varljiv je strmoglav let

nemarnih ptica

<	veljača, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28

Ožujak 2024 (2)
Ožujak 2023 (2)
Ožujak 2020 (3)
Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (3)
Travanj 2018 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (15)
Studeni 2014 (20)
Ožujak 2014 (7)
Studeni 2013 (6)
Kolovoz 2013 (7)
Lipanj 2013 (12)
Svibanj 2013 (15)
Travanj 2013 (19)
Ožujak 2013 (18)
Veljača 2013 (31)
Siječanj 2013 (178)
Prosinac 2012 (71)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (6)
Srpanj 2012 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv