Večer je, vrijeme kada oživljavaju sjene i postaju oštre na treperavom svjetlu, niti ono više nije žuto. Bijelo je, neonsko, neprirodno. Ne podsjeća više na plamen svijeće. Liči na nemilosrdnu mjesečinu što se prosipa iz fenjera utvara. Budim se, ne iz sna, već iz stvarnosti života i ustajem, ne iz kreveta, već iz stolice osuđenika na svakodnevni život. Izvlačim se iz odjeće i cipela običnog čovjeka. Oslobodio sam se kravate, počasne lente natjecanja taštine koja me steže, guši, nije milosrdna poput omče da me smakne u trenu, već cijedi dah života iz mene, svakim danom svakim korakom po malo. Obukao sam svoje pravo odijelo, posebno je šivano mekim šavovima na plavoj svili, vrat mi je gol, slobodan napokon, krasi ga valoviti ovratnik plave organze tkane ručno, svaka nit je osmjeh i suza, prošarana zlatom uzdaha. Namazao sam lice bijelom bojom da sakrijem tragove rumenila od stida nad životarenjem, kapilare visokog tlaka od previše ispijenih šalica gorčine i podočnjaka kao posljedica svjesnosti svake odluke. Skrivam tragove obrva i transformiram se u sebe, Harlekina. Bijelim se da prekrijem boje svakodnevice i vratim se u nebrigu, u lagano sada. Uvježbanim pokretom spremam pomade preobrazbe i zatvaram ormarić čarolija. Posljednji pogled na srebreni odraz i spreman sam za putovanje kroz puste ulice labirinta od šibica.
Post je objavljen 09.02.2013. u 14:27 sati.