Ljubio sam ju kao što se ljube ideje i snovi. Samo ponekad dok sam ju sretao na podiju strasti noseći svoje pravo ja, Harlekina sa tisuću imena, sjena mojih usna se spuštala njenim bisernim vratom. Uzdisala je strasno gledajući moje ugljane oči dok ju je milovao moj šumski dah svježinom mahovine i mirisom ljubičica. Moje idealne želje pretvorile su se u obožavanje šumskog vilenjaka prema brezi vitkog debla. Kao istočni vjetar riječima sam savijao grane njenog osmjeha, dodirivao njenu maštu slikama potrebe i treperio lišće njene mladosti zavodljivim hukom. Nije imala šanse. Odabrao sam ju kao jedinstveni cvijet, nije bila moja pa samim time nije bila ničija. Hipnotizirana mojom šutnjom čekala je da ju crna rupa sudbine uvuče u sebe i pretvori u sjajnu zvijezdu mog obožavanja. Postat će moja makar ju oteo i zatočio kao haremsku robinju, obećao sam sebi dok je prvi puta njena sjena pala na moj put. U tom trenutku ona je bila vučja glad ze švedskim stolom, bila je kišna oluja u pustinjskom ljetu, elektronički vid za slijepca. Bila je brdo božićnih poklona upakiranih u blagi seksipil. Mislio sam potrajat će vječno ta ljubav i objesivši njenu sliku među portrete zaboravljenih ljubavnica gledao sam ju kao zadnju nakon mnogih. Sa udaljenom primisli na veličanstvenom zidu romantičnih sloboda ostavio sam ipak još malo mjesta znajući da je ljubav Harlekina nestalna kao osmjeh na njegovom licu, prolazna kao grimasa njegove maske i promjenjiva kao oblik nacrtanih suza. Ljubav je Harlekina fantastična priča bezobrazne mašte u kojoj se jedna žena ne zadržava dugo.
Post je objavljen 10.02.2013. u 10:04 sati.