Nakon dugih sati manevriranja kroz grupe izvođača večernje predstave u cirkusu uzaludnih ambicija sjeo sam u svoje vremensko vozilo. Usmjerio ga prema istoku i nasumice odredio vrijeme u prošlosti. Nisam otišao predaleko u tamu noći, tek toliko da se prisjetim ljubavi čiji znakovi su postali prašina na putu a toplina davno iščezla poput plamena šibice, možda je trajala jedan tren, jednu godinu, jedan život, nečiji, prošli. Prolazim livadama slobode pokraj šumaraka svježih nada. Dok me pozdravljaju kolone maskerada, mašem im svojim cilindrom prepunim izgubljenih snova što poskakuju svakim pokretom. Istok je daleko i hladno mjesto mojih predaka. Put me doveo rijeci moje mladosti na šetalište osmjeha, gdje odzvanjaju užurbani koraci sjećanja, a istočni vjetar donosi jezu i ledi krhke kosti ljudskih konstrukcija. Na istoku su ogledala ravnija, zagonetni pogledi pucaju daleko a mili osmjesi mirišu na poznato. Tamo je sunce toplije i plavilo neba nježnije, kroz guste magle obmane dopiru boje nade. Na rubu svijeta stoji nasip. Iznad njega se uzdiže bijela koprena i priječi poglede da prodru u budućnost. Sa druge strane tišina i ništavilo ili još jedan neotkriveni sasvim obični svijet ljudskog jada i težnje ka boljem, ljepšem, lakšem, običnijem životu.
Post je objavljen 11.02.2013. u 18:04 sati.