Nera Pavičić: Moja iluzija

srijeda, 13.02.2013.

Harlekinov prijatelj

Nisu svi moji dani bili bijeli niti noći crne. Bunovnu bjelinu prskao sam ponekad kistom osmjeha u apstraktnu sliku mramora, noć sam obasjavao vatrom u vučjim očima. Kad su zidovi postajali previše tupi, a zrak previše suh, odlazio sam u bezumne šetnje. Moje duge noge grabile su neumorno crne staze, a društvo mi je pravio prijatelj. Dok pričam o njemu glas mi i danas podrhtava, a grlo grebe oštra prašina suosjećanja. Moj prijatelj je bio jednoruki vilenjak. Živio je u velikoj, napuštenoj, ruševnoj kolibi pokraj cirkuskog šatora, hranio se milošću velikih cirkuskih meštara. Kad su bili dobre volje obavljao je za njih sitnice, skupljao njihovo smeće, za sitne novčiće. Posjetitelji cirkusa su ga izbjegavali ili su se pravili da ne vide njegove šiljate uši i izmučene oči. Rijetko smo pričali taj prijatelj i ja. Ponekad bih otišao k vračari po zeleni, koji puta ljubičasti napitak za njega, da bolje spi. Nekad bih kod pipničara kupio kutiju cigareta. Imali smo pakt, on i ja. Nisam mu bio vilinski brat, cirkuski vodonoša, nisam bio niti milosrdna čarobnica. Imali smo pakt, on ne pita, ja ne pitam. Lutali smo skupa gradom u sitne sate, pod adrenalinom plamtećeg svjetla, u tišini. Jednog dana čelični zmaj je zateturao i repom pomeo njegovu kolibu, nisam ga više vidio, ni njegove šiljate uši ni izmučena ramena. Samo se ponekad u tihoj šetnji drvoredom ustreptalih breza sjetim dugih sjena pod njegovim očima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv