Nije to mogao nazvati moć, bilo je to nešto što je mogao, nije to želio i nije to bilo ugodno, ali bilo je to nešto što ga je činilo onim što je. Vuk samotnjak.
Nekad je bilo drugačije, on je bio drugačiji. I sad se sjeća nekih kolega s faksa koji su ga pokušavali uvjeriti da trava nije tako bezazlen porok, da se treba otrijezniti i početi živjeti kako ljudi koji ulaze u tridesetu trebaju živjeti. Na pragu tridesete vrijeme je da prestaneš živjeti kao dijete, u sigurnosti obiteljskog doma. Da su ti isti ljudi koji su ga je savjetovali da se makne od poročnog društva i poroka, znali koliko novca on ustvari ima i da su znali porijeklo tog novca, još bi se više zabrinuli. Svoju malu tajnu uspješno je skrivao i od dobrih i od loših prijatelja već nekoliko godina, ukratko otkako je napisao prvu kratku priču i dobio prvi honorar. Stidio se načina na koji je zaradio prvu tisućicu pa je cijelom društvu uvalio priču da je staroj zdimio petsto i poduplao ih na kladionici.
Istina je bila da je već duže vrijeme pisao tu priču i bio je ustvari jako sretan što se nekome svidjela i to svidjela u iznosu tisuću kuna. Sve to o pisanju, otpočetka, još otkako je upisao faks, nije se uklapalo u njegovu životnu filozofiju koju je propovijedao još od srednje. Kao osrednji gimnazijalac, koji je pokazivao interes samo povremeno i samo za drvo, kod susjeda stolara koji je ilegale poslije posla u kućnoj radioni popravljao namještaj svima u kvartu i u fušu slagao prošvercane talijanske kuhinje. Iako nikome nije bilo jasno kako netko može prošvercati talijansku kuhinju, neki su to uspijevali. Dakle vrlo rano je počeo svima govoriti kako njega ništa dovoljno dugo i dovoljno jako ne zanima da bi se time bavio i obzirom da je vrlo rano uvidio vlastitu životnu filozofiju, studirat će na filozofskom i to hrvatski jer ionako svi Hrvati znaju hrvatski jezik.
Naravno da je sve to bila samo fasada, hrvatski jezik i književnost je vrlo zahtjevan smjer, ipak on ga je savladavao bez pola muke, ali samo u periodima kad je htio ili kad mu je bilo žao što se majka stalno mora pravdati pred susjedama. Trešnjevka ipak spada u onaj stari dio grada, gdje se podrazumijeva da sva djeca koja upišu fakultet i završe ga, s najviše godinu dana zakašnjenja, a ne tri godine, koje su sve više vukle na četiri.
Sve se činilo jednostavno. Čudni novac je bilo lako sakriti pred roditeljima. Stari auto je začudo išao odlično, otkako je ocu vid ozbiljno oslabio prije nekoliko godina, on je preuzeo svu brigu oko automobila, a koliko je stvarno koštalo održavanje automobila to nitko nije znao. Lova koju su starci davali, završavala je na štednji, to je bio nekakav zavjet samome sebi, slabašno ulaganje u budućnost. Umjesto najjeftinijih trapki nosio je one skupe, ali ne najskuplje, izgovore za to je bilo prelako naći, rasprodaje, laganje oko cijene, kao da sve što je imao na sebi nije koštalo sto kuna, u stvarnosti desetke puta više. To su mogle skužiti samo neke šopingoholičarke obzirom na njegovu pomalo zapuštenu obleku u boemskom stilu. Izlasci su se ionako podrazumijevali, a tamo nitko nije postavljao pitanja jer su svi znali da je jedinac i svi su vjerovali da su ga roditelji jednostavno razmazili. Otpočetka je pisao pod drugim imenom, a sliku je dao malo prerađenu jednog lika iz neke američke serije. Mislio je da je sve razradio i da je siguran da ga ne mogu skužiti i to ga je usrećivalo svaki dan.
- Čuj Marko ti si tak zgodan, a šta si rekao, čime se baviš? Studiraš nešto, čula sam da si na difu? - Marina je zabacila dugu crnu kosu, pratio je pokrete njenih dugih prstiju, a onda mu je pogled prirodno otplovio preko blijedih ramena, niz usku crnu haljinicu, duž dugih prekrasno vitkih golih nogu. Prva pomisao je bila čemu sad taj razgovor, o čemu ona priča, pa maloprije me skoro dotukla u WC-u a sad ju zanima čime se bavim. Nezainteresirano je odgovorio:
- Studiram, na filozofskom, hrvatski jezik i književnost. A sad mi reci kad ćemo ponoviti ono iz WC-a? - Na njegovo pitanje popraćeno zavodničkim pogledom ona je samo promrmljala nešto kako je bila sigurna da je netko rekao da je na difu i igra rukomet u repki, al da joj je sad jasno odakle ga znaju njene frendice sa filozofskog. I nestala je.
Viđao ju je danima, noćima na nekakvim feštama, u velikim društvima, uvijek oko nekih sportaša ili glumaca, probijala se. Nisu više nikad progovorili, jedino što im je ostalo zajedničko je seks večer uoči prvog maja, u kupaonici, u stanu nekih brodskih studenata, nekakva dva otkačena strojara, koji su drugog išli na ispit. To je sve. Uspješno je izbjegavala sve njegove pozive koje joj je uporno upućivao, ignorirala svaki pokušaj da joj se obrati kad se nađu na istom mjestu i uporno objašnjavala svojim frendicama da nije loš al nije njen tip. Pitao se da li postoji još netko tko može zapaliti toliku vatru u njemu.
Nakon tog prvog maja nestao je dečko koji je nabavljao odlično vino u neograničenim količnama, za mizerno sitnu lovu, svaki puta na feštu donosio panj najjače trave u Zagrebu i uvijek spremno podijelio bombon. Doslovno je nestao. Neki su tvrdili da su od nekoga čuli da se odselio u Austriju, neki da je ustvari diplomirao i radi u Istri u nekoj školi u Pazinu, neki da su mu starci umrli pa se odselio iz Zagreba. Svi su znali da je bio ludo zaljubljen u neku prezgodnu sponzorušu sa ekonomskog, al nekako nije bilo nalik na njega da samo nestane, a ne obavijesti nikoga o datumu sljedećeg tuluma koji organizira njegov inače jako dobar frend. Nitko osim Vlatka, kolege sa godine, druge, koji mu je već držao nekakve vježbe zadnji semestar, nije znao da mu je tog prvog maja otac završio u bolnici, a majka ga natjerala da se testira na droge. Bio je to njen hir, nešto čime su je naplašile susjede, kako su mladi danas jako izloženi raznim porocima, kako je droga tako blizu i konačno tko zna možda se i njen Marko drogira pa se zbog toga jadan i ne može posvetiti studiranju, jer je upao tu tko zna kakvo opasno društvo. Njen hir se pretvorio u njenu noćnu moru. Zadnju godinu stvarno trava nije bila dosta i bomboni su postali puno slađi, društvo je bilo ipak previše fensi šmensi da bi motali travu, a i ušli su u godine u kojima čovjek mora razmišljati da prestane pušiti. Takve i razne gore izgovore su koristili sad već ovisnici o tabletama. Nakon testiranja sve je postalo jasno. Varaždin je bio mamin izbor. Njihova mala zajednica dovoljno je izolirana, a opet dovoljno blizu da ga posjeti, sad kad je napokon položio taj zadnji ispit, koji može zahvaliti Vlatku, ništa ga ne drži u Zagrebu, a cura ako ju uopće i ima vjerojatno je iz istog tog društva.
- Marko tati je jako loše, mislim da bi stvarno trebao doći, otkako je ono završio u bolnici sve mu je teže. Doktor mu je govorio dijeta, dijeta, dijeta, a ja mu nisam mogla zabraniti. Znaš da stric Joža redovito šalje kulinove seke, a kako sam mu mogla zabraniti, to nam je obiteljski. Znam da baljezgam sada. Znam da je tvoj doktor rekao da ti treba još vremena. Tati je jako loše, nisam ti mogla reći prije, al na aparatima je. Ne mogu više sama. Al obećaj da nećeš više
- Dolazim mama
- Buš obećal
- Budem
Nije više ništa rekao, čemu joj objašnjavati da je on to htio već duže vrijeme, otići nekamo i skinuti se. Samo mu je trebao izgovor da se makne od tog društva. Društvo u kojem njegov frend Gogi nije smio pušiti travu jer je njegova cura Tea koja im je nabavljala bombone tvrdila da trava nije zdrava. A ovo njeno je? Bolje da mami ne objašnjava na takav način. Pakiranje je trajalo kratko, opraštanje još kraće. Da ne bi mislili da će se vratiti da bi proboravio ostatak predviđenog vremena u izolaciji, odmah je jasno rekao da se ne vraća i da pošalju račun. Laptop sa dovršenim romanom, koji je jedva namolio, uz uvjet da e-mail uredniku šalje sa računala voditelja, i sportska torba nisu bili preteški i na autobusnom kolodvoru se našao za dvadesetak minuta. Sat i pol do Zagreba je proveo razmišljajući o užasnom parfemu ove gospođe na sjedalu s druge strane, tome kako susjed Jozo neće imati s kim igrati belu udvoje, kako će se sigurno skupiti sva rodbina i stric Joža i susjed Jozo, imenjaci, će si sigurno malo i popiti. Sve je bilo logično, ali još dok je izlazio iz tramvaja u žurbi hodao prema kući da ostavi stvari uzme ključeve i odveze se u bolnicu, nije znao. Kad je stigao sve mu je bilo jasno.
- Umro je. Rekli su da je srce samo stalo, da nisu mogli ništa. Stric Joža stiže, susjed Jozo je otišao po njega, samo da ne zapnu po putu. Nisi mi obećao, a došao si.
Kao i inače, dočekala ga je bujica riječi, ali puno sporija i puno manje nego inače. Nešto su joj dali, poželio je i on malo toga,prstima je sakrio smiješak. Nije plakao, znao je da će mu srce otkazati, a taj njegov odlazak u Varaždin i onda im je još morao reći da zarađuje pišući. Pomalo se osjećao krivim.
- Ja sam ga dotukao
- Ne vrti se svijet oko tebe. Imao je loše srce, sve smo se mi dogovorili dok si bio u Varaždinu, gdje će ga pokopati, prodat ćemo kuću i ja ću u dom. Stari smo bili, prestari za djecu, ali je bio sretan što si otišao. Govorio je znači da se opametio i bilo mu je drago kad si nazvao i rekao mu da radiš. A ja sam mislio da stvarno imate toliko zadaća i da je taj fakultet toliko težak, govorio je da je mislio da si nepismena bitanga kad toliko dana pišeš zadaće.
- Dali su ti previše tableta, sjedi ili da te odmah vozim kući?
- Ne, ne. Imam astmu, ne mogu ni po kruh a tebi je ionako svejedno za kuću, neki stan u novogradnji, a ja ću u dom.
-Ma pusti sad to.
Sve je proletjelo. Kod kuće su zatekli strica i susjeda, imenjake.
- Mislili smo da ionako nema vremena danas. Bumo otišli sutra u mrtvačnicu - Susjed je govorio za obojicu, a stric je nakon pozdrava samo gledao u polupraznu bocu domaće slavonske rakije. Ta tri dana su prošla kao da se nisu događala, organizacija catteringa, karmina u restoranu, sprovoda, nije imao pojma da to sve treba, susjede su ipak nešto znale napraviti kak treba, ne samo jezikom.
Odrastao je. Četvrti dan, kad je sve prošlo pomislio je da bi trebao nekamo otići. Mama je očito bila ozbiljna, već je znala i u kojoj zgradi stanovi ne valjaju, gdje ću morati mijenjati podove, a gdje stolariju, gdje cure radijatori.
- Selim se u Istru
- Dobro al garsonjeru bumo kupili
- Ne, dvosobni, štedio sam
Sinulo mu je da je ona to smislila, da ga stjera, da ode. Pa zar je u tolikom strahu da je spremna otići u dom i prodati kuću? Činilo se da se stvarno bojala da je sve gore nego što je bilo i opet je bio ljut na susjede koje uvijek tako žure i imaju toliko posla, a stigle su joj utjerati strah u kosti. Ipak pouzdano je znao da je i Vlatkova mama u tom domu koji je odabrala. Novi dom, skup, uredan i starci su zadovoljni tamo. Sreo je Vlatka dok su gledali stanove na Sopnici, njega i Suzanu, kolegicu s kojom su skupa pili kavu na drugoj godini, oženili su se. Vozali su bebu u kolicima oko zgrade predvečer, baš u vrijeme kad je Marko izlazio iz zgrade u kojoj je gledao stan. Odlučio je da će kupiti taj stan iako su ga gradili Međimurci u vrijeme krize, iako će morati promijeniti i parkete i stolariju i radijatore, ima lijep pogled. Tako je Vlatko saznao sve tužne detalje, a Marko da se beba zove Dora, da će uskoro imati godinu dana i da predavanje na filozofskom ponekad može biti jako zamoran posao. Dogovoreno je da će se javiti kad opet dođe u ovaj dio grada.
Oči su mu neprestano skakale sa puta na pokazivač, nije stigao obraćati pozornost na krajolik oko sebe, na kućice rasute po Učkoj, a kroz čvrsto zatvorene prozore nije se mogao osjetiti miris mora i slobode. Otkako je otišao iz Zagreba, oslobodio se onog osjećaja zbog kojeg je u ogledalu vidio sebe kao malog divljeg mačka zatvorenog u kavez, kojeg drže zatvorenog u nekakvom izoliranom svijetu, daleko od stvarnosti, daleko od prostranstva u kojem može lutati. Zagreb ima takav utjecaj na čovjeka, prati ga osjećaj da je grad jedan veliki kavez u koji su ga strpali i ne puštaju ga van dok se ne prilagodi i dok ga ne pripitome. Odjednom mu se desi da se više ne može prepoznati i od divljeg mačka pretvori se u pitomog ljubimca, ovisnika o lagodnom životu, nesposobnog za samostalan život u divljini. Iako je Marko rođen u Zagrebu, ipak je bio pomalo divlji u duši, previše otuđen od hedonističkog načina života, previše senzitivan na neke dvosmislenosti života. Nikad nije pričao i zalagao se, ali uvijek je primjećivao ogromnu razliku između onih koji su vozili skupe automobile i pojavljivali se na televiziji i onih koji su se hranili u javnoj kuhinji i prodavali tričarije na placu da prežive. Svaki puta bi se iznova javilo gađenje prema politici, vlasti i sustavu u kojemu živimo. Sve je evolviralo. Stare stvari na sajmu nisu prodavali samo oni koji su gladni i žedni. Gladni i žedni, bar oni koji su preživjeli napredovali su i naučili vrijednost tih stvari, sada su ih otkupljivali i preprodavali onima čije bogatstvo je puno novijeg datuma, koji da to skriju, kupuju starine, da bi imali što ostaviti djeci, osim love, dionica i novogradnje. Evolvirali su i pokvareni političari, koji više ne uzimaju silnu lovu u svoj džep, nego jednostavno namještaju prilike u svoju korist, a profit onda dođe sam po sebi prilično legalno. Evolucija je gadna stvar, zaključio je Marko dok se gledao u ogledalo jutros za vrijeme brijanja, i sada još jednom dok je razmišljao o svom povratku u Zagreb.
Koliko je već prošlo, dvije godine? U dvije godine bio je osam puta u Zagrebu, za Božiće, Uskrse i dva romana. Mala kućica pokraj Učke i selo u kojem su svi mislili da je Marko samo stolar koji popravlja stari namještaj, savršeno su okruženje za plodan rad jednog književnika, obzirom na blizinu drugih mjesta, nije se morao bojati za egzistenciju jer je uvijek mogao naći neku školu u kojoj bi predavao. Shvatio je koliko je uspjeh relativna stvar, tako važna, a opet tako nebitna. U svom malom mjestu osjećao se dobro kad su mu ljudi govorili majstore i donosili svoje stoliće na popravak. Bio je to posao koji je naučio od susjeda Joze i nije nikad pomislio da će postati tako važna stvar u njegovom životu, nakon toliko godina bilo mu je drago što je susjed preko svog šefa isposlovao majstorski ispit za njega. Kad mu je donio papire i uvijek kad bi se u razgovoru spomenulo, samo je govorio:
- Luda su ovo vremena, sad imaš diplomu, al nekad si bio nemiran dečko. Pravi muškarac mora znat radit rukama i zaradit. A znaš kako je danas s tim papirima, nek ti to imaš, nikad ne znaš kad bu ti zatrebalo.
Činilo se da će postati komplicirano tek kada je jedan susjed donio cijeli regal na popravak, na kojem je Marko radio gotovo četiri mjeseca, upravo nakon izlaska treće knjige. Regal je izgledao odlično, Marko je bio svjestan da puno vrijedi, iako nije znao koliko. Susjed je kupovao ono subotnje izdanje dnevnih novina pa je slučajno u članku vidio jedan isti takav regal i procijenjenu vrijednost na tisuću eura. To ga je malo potreslo, obzirom da njemu starine ne znače puno, a kći u Osijeku ima puno poteškoća uz muža teško bolesnog, malom plaćom i još su se morali i preseliti u manji stan. Unuka u Zagrebu ima vlastiti križ, viša medicinska sestra na odjelu za kemoterapiju, susjed je odlučio nazvati tog antikvarista i ponuditi svoj regal. Obzirom na osebujnost antikvarista Grge, već sljedeći ponedjeljak pojavio se u malom mjestu kraj Učke, upoznavanje, čašica grape i malo pršuta i jezici su se razvezali, susjed je za regal dobio tisuću i pol, a Grga suradnika Marka koji odlično restaurira drveni namještaj. Grga je bio veselo biće, prilično plitak, sa nosom za zaradu, odmah je uvidio da je regal obnavljala sposobna ruka, a susjed dobra duša odmah se ponudio da Grgu upozna sa svojim stolarom. Nakon nekoliko tjedana, Grga je znao samo nazvati i već sljedeći dan Marku bi stigla pošiljka kombijem pulske registracije. Uskoro je cijelo selo zadovoljno gledalo kad bi vozač stao na jaluzinu u malu konobu kod Vinka, a Vinko bi sljedeći dan bio glavni jer je znao kakav regal ima gradonačelnik, a kakve starinske stolice koristi župnik u crkvi svetog Vida.
Na svom putu za Zagreb Marko je razmišljao o ove protekle dvije godine, o tome koliko je uzbuđenja donio svome malom selu kraj Učke, koliko bi se tek uzbudili da znaju kakav život može imati, a odbija ga. S tim neobičnim mislima proletio mu je čitav put od Rijeke do Zagreba, naplatne, obilaznica i nakon nepuna dva sata otkako je napustio selo već je otključavao vrata stana na desetom katu. Ispod kreveta je izvukao bocu pelinkovca i izašao na balkon s kojeg se vidjela prometna Slavonska avenija, Lesnina, istočni izlaz iz grada i šumarak. Svakako bolje od pogleda na susjednu zgradu. Lijepo je tu, urbano, zašto sam otišao? Pa valjda jer mi je bilo dosta da lunjam po gradu, da me opsjedaju besposlene sponzoruše. U glavi je ponavljao razgovor između sebe i sebe po tko zna koji puta i zaključak je uvijek bio isti. Treba nazvati susjedu Vesnu da dođe počistiti, susjeda Vesna se nikad nije bunila što je zove u deset navečer jer je znala da će sutradan pasti petsto kunića. Treba otići kod urednika po poštu. Samo ga on tako zove, urednik. Ustvari je on novinar, povezan sa izdavačkom kućom koji ima prilično utjecaja na odlučivanje o tome što će se izdati, a poznanik je jednog fakultetskog profesora i jednim očito sretnim slučajem, nastalim nakon što je isti profesor rušio Marka pet puta, stupili su u kontakt.
- Nema to smisla tako Marko, odgovaraš po sjećanju. Treba učiti.
- Al profesore stvarno, učio sam, al baš sad sam u nekom stvaralaštvu
- Marko crni Marko, u kakvom si ti stvaralaštvu, bilo bi bolje da odeš kod frizerke da ti stvori novu frizuru
- Stvaram roman
- Jeli Marko? Evo, ako je to istina, donesi roman na sljedeći usmeni i prošao si pa makar bio šund roman
Nakon tri mjeseca, kad je profesor odlučio da je Marko imao dosta vremena da sklepa nešto od 50 stranica, koje će on sa radošću paliti jednu po jednu i za tu priliku je sve pripremio. Marko je zadovoljno pod rukom nosio svojih 275 stranica i vrlo se iznenadio kad je ušao u profesorov kabinet, prozor otvoren, kabinet nekako raskrčen, sve one hrpe pomaknute u jednu stranu, stolovi razmaknuti stolice zgurane pod stolove, a u sredini velika limena pepeljara, na velikom komadu lima.
- Odakle mu to? Ovaj je lud.- Pomisli, ali ništa ne reče.
- Dobar dan profesore, dogovorili smo se za 24. Jesam fulao mjesec?
- Samo ti sjedi i daj mi to. Ooo, vidim potrajat će duže, al nema problema danas si mi samo ti na usmenom - rečenicu je popratio prefriganim osmjehom. Profesor je uzeo otipkane stranice
- Moć pisanja, malo ti je glup naslov, ali idemo dalje. - ispočetka, dok je čitao, stajao je iznad te velike limene pepeljare, a onda se polako udaljavao, prvo se naslonio na svoj stol, zatim polako povukao stolicu i sjeo, ali cijelo vrijeme nije prestajao čitati. Nakon pročitane četvrtine, skinuo je naočale, smiješak se malo promijenio iz prefrigano zlog u prefrigano zaigran.
- Čuj nisi baš pismen pa eto trojka, to sam ti već ispravio. - govorio je pokazujući olovkom na pročitani tekst - Ostatak ću ti vratit sljedeći tjedan. Pokazat ću ovo jednom prijatelju.
Ispostavilo se da je prijatelj dosta velika faca. To je priča prvog romana, nakon toga, suradnja se nastavljala. Urednik i profesor su i dalje kartali skupa, raspravljali o Markovim romanima i ubirali sitni postotak. U jutro u devet na trgu popit će kavu s njima i dogovoriti promociju četvrtog romana. Trebao bi ih jednog dana obavijestiti o svojoj drugoj karijeri. To su uski krugovi, a i taj Grga je posvuduša i tko zna kad će se naći svi na istom mjestu. Dok je o tome razmišljao, ulazio je u gradsku kavanu i razmišljao da je sve ugodnije od ove kavane, tu si kao roba na polici, ovi stalni te proučavaju kao rasplodnog bika na sajmu ili kao uljeza koji osvaja njihov teritorij. Niti jedno niti drugo nije dobro. Onaj kafić na autobusnom kolodvoru puno je ugodniji ambijent, možeš bezbrižno promatrati druge, glumiti da čekaš svoj prijevoz i zamišljati njihove životne priče. Na autobusnom ništa neće biti neobično, jer tamo nema stalnih gostiju, bar ne onih stalnih gostiju kojima smetaju nepoznati, ali to je profesor, njegova potreba da oponaša negdašnje boeme. Iskreno, profesor se uklapa u sliku Tina Ujevića ili A.G. Matoša, bio bi to idealan život za njega, samo da je imao malo više ambicija i inspiracije. Ovako i dalje uspijeva piti kavu s nogu, u društvu prijatelja od bele i brojnih bivših studenata kojima je pomogao da izdaju svoje stvaralaštvo. Marko nije bio jedini slučaj koji je dobio trojku na takav način, ali je bio jedan od rijetkih koje je svaki novi roman pisao sve kvalitetnije. Neki su stali već nakon prvog, a neki su otkrili da je pisanje ljubića unosnije od ozbiljne književnosti.
- Marko, jesi li probao pisati poeziju, možda bi bilo nešto od tebe? - pitao je profesor, kao ozbiljno, nakon rukovanja i uobičajenih pitanja o putovanju i ostalo.
- Odakle vam ta ideja profesore?
- Jesi li čitao Petrarcu? Nije se ni on ženio, jel' tako Zdrava?.- Odgovori urednik umjesto profesora i obojica se veselo nasmiju. Ponekad su bili tako simpatično nevaljali, Marko je znao da se znaju jako dugo i nije mu smetalo njihovo zadirkivanje, takvi su stariji ljudi. Uvijek ih zanima zašto se ne ženi, zašto ne povede curu ovamo i teško ih je uvjeriti da niti nema curu.
- Oho! Pa, Marko, za ovu četvrtu knjigu moramo organizirati promociju i potpisivanje knjiga, ovi iz Okvira su jako zadovoljni. Traže da organiziramo tvoje pojavljivanje u knjižarama. Otišao bi tamo, pročitao neki ulomak, popričao sa par ljubitelja knjiga, pojeli bi nešto, popili i to je to. Znaš tamo ti često dođu neke prijateljice od prodavačica, obično cure oko tridesete, neki su nam rekli da se nađe i koja zgodna. Iz Okvira vele da bi bilo dobro tu u Zagrebu, Osijek, Slavonski Brod, a onda Split i Rijeka. Rekli su da je obavezno pojavljivanje bar u tim gradovima. Knjige idu dobro i moraš se predstaviti javnosti. - Svoj kratki monolog urednik je popratio ozbiljnom facom i Marku je nešto govorilo da ovaj puta nema bijega i da će morat razmislit o nekim stvarima. Očito da su ga stjerali u kut. Bilo je pitanje kad će se tako nešto dogoditi, ali ipak nije bio spreman za to. Vjerovao je da će to biti samo dio priče, urednik će tražiti i priču za svoje novine, a onda još i tjednici i to je to, ode njegov život u neku novu dimenziju, već je vidio kako se sve ruši.
- Vidim da ovaj puta ne mogu pobjeći od toga. Ima li neki posebni razlog za to?
- Vidiš Marko tvoji „Gusari“ su u selekciji za književno djelo godine i nas dvojica vjerujemo da će dobiti nagradu.
- Mogu ja i bez toga svega
- Ali moji dečki iz Okvira postavljaju promociju kao uvjet za buduću suradnju. Znaš da ti oni mogu odmoći koliko i pomoći.
- Sad mi je jasno. Ima onda još nešto što vam nisam pričao. Čitate subotnji dodatak Novina? Onaj Grga, antikvarista, jako se dobro poznamo…- I tako su njegovi književni suradnici saznali da književnost nije jedina Markova ljubav. Sasvim neočekivani, ali tipični odgovor na Markovu priču uslijedio je od profesora.
- Pa Marko onda za mjesec dana 15. Osmog, moja žena i ja idemo u Savudriju, a Franc sa svojom ide u Rovinj pa ćemo zaći k tebi po putu. Ti kupi janjetinu, nadam se da imaš nekakav roštilj da to spečemo? Mi bumo uzeli vino, tamo kod onog vinara blizu Grobnika. Žene će oprati suđe. Kad se ti već nisi skrasio.
- Dogovoreno profesore.
Kava je popijena, račun plaćen i svi su bili na nogama. Kratki pozdrav, Marko je produžio prema Ilici da si nađe nešto nove obleke, koju si je mogao priuštiti sa novim potpisanim ugovorom u svojoj aktovci. Profesor i urednik su polako odšetali na tramvaj da ih odveze na Savicu gdje su stanovali u susjednim zgradama. Morao je iskoristiti ovo vrijeme, siguran u svojoj anonimnosti, koju će možda potpuno izgubiti. Jedina nada mu je bila da će nakon sve te halabuke doći netko drugi, zanimljiviji i on će opet postati anonimus.
Nekoliko mjeseci kasnije dok je razmišljao o svemu tome, nije znao što da misli. Izgleda da je sve prošlo ok, nitko nije bio nametljiv, ovi iz Okvira su bili ugodni. Na te njihove večeri su dolazili pristojni ljudi, čitatelji, koji novinar iz lokalnih listova i to je to.
Ali to nije to. „Gusari“ su dobili nagradu i sasvim nesvjesno Marko je postajao tema književničkih krugova, a zatim studentskih krugova kao primjer preobraćene vucibatine. Uskoro su uslijedile pozivnice na razna kulturna događanja, a onda polako su i novinari krenuli u akciju. Jednog dana zazvonio mu je mobitel, nepoznat broj, opet neke novine, pomisli i javi se:
- Slušam antenu Zagreb - i nasmije se sam sebi. Nikad se ne zna, tih pet hiljadarki može dati susjedu, sa nekim glupim izgovorom kako su ustvari njega tražili ali su krivo okrenuli.
- e vidiš to je ideja - to bi mu mogao podvaliti pa da ipak pristane da mu Marko pripomogne, jer je dosada uvijek odbijao novac.
- Halo Marko, jesi li to ti?
- Da, ja sam, a tko je to?
- Marina.
- Koja Marina? – pravio se da se ne sjeća
- Ne sjećaš me se? Marina, upoznali smo se na jednoj fešti, prošlo je već dosta vremena, ali vjerujem da je upoznavanje bilo dovoljno zanimljivo da me zapamtiš.
- Hm Marina, Marina… Aha, Marina seks mašina
- Pa ako ti se tako sviđa.
- Ništ posebno. Reci, trebaš nešto?
- Pa htjela sam te pitati jesi za feštu, društvo ide u Varaždin na Špancir. Neke znaš.
- Hm, ovaj vikend, subota?
- Da
- Pa nisam to očekivao, ali ajd, može.
- Onda se vidimo u subotu oko tri krećemo za Varaždin. Hoćeš se povesti s nama ili se nađemo u Varaždinu oko pet?
- Vidimo se u Varaždinu
Ovo je bio zanimljiv razgovor zaključi Marko. Mora da su ga se novinari dokopali, pa je postao dovoljna faca za Marinu. Kako li izgleda? Jel' se udebljala ili još ima dobre noge? Moglo bi se ipak ponoviti ono iz WC-a.
Post je objavljen 03.02.2013. u 12:00 sati.