Večeras, moj krevet je pust, običan nečiji krevet, podloga na kojoj se spava. Tvrda i hladna podloga nije neudobna niti udobna, prihvatila me kao stranca a ja sam joj došla kao turist. Pokrivam se pokrivačem stranog mirisa, nije ružan, dapače ugodan i svilenkast miris nježno prodire kroz nosnice. Miluje me i grije meka smeđa dekica. Znas šta ti želim napisati, da je život jednostavan ali ga sami kompliciramo. Život nas prihvaća kao prazna postelja ali mi sami ponekad ne prihvaćamo život, bunimo se protiv njegovih opruga koje nemilice testiramo, bunimo se na njegovu teksturu, koju glancamo hladnim rukama, bunimo se na njegove okuse i mirise koje izgladnjeli halapljivo gutamo. Mislimo da ne možemo birati niti pobjeći sudbini iako nas na svakom koraku čekaju križanja na kojima svaki puta svjesno donosimo odluku o skretanju. U promišljanjima o životu pišem ti ovo pismo, jer mi nedostaješ i najudobnija postelja je pusta bez tebe. Potiskujem usamljenost propitukujući mogućnosti, ipak ne mogu istisnuti osjećaj necjelovitosti. Uskoro ljubavi, sve dvojbe će biti zaboravljene u tvojim rukama.
Post je objavljen 24.02.2013. u 19:00 sati.