Probudio sam se iz ružnog sna drhteći pritisnut snagom izobličene neizvjesnosti. Ove mirne, slatke noći sanjao sam da mi se topi maska. Golotinja ispod nje strahovito me iznenadila, osjećao sam se ogoljenim dok je odvratno lijepa ružičasta koža izvirivala ispod veličanstveno odbojnog sloja bijele krede što je tekla mojim licem u grašcima. U jednom trenu proteklo je tisuće fluroscentnih kapi dana pred mojim plavim očima i tisuće kilometara slika pomješanih kao psihodelična montaža. Nadao sam se da ću vječno plutati na svili velikog cirkuskog šatora, onom mjestu između sna i jave i da me nikad neće dotaknuti pješaci stvarnosti niti konjanici košmara. Vratio sam se sa dugog putovanja posvećenog kultu prijateljstva jašući na limenoj zvjeri osuđenoj na slom. Povratak je uspješan bijeg pred znatiželjnim kondukterom koji nosi okove i ključ, manevriranje između svemirskih letjelica neodlučnih kapetana, uklizavanje između vrelih gejzira alkoholnog bunila na kristalnoj površini arktičkog leda. Sladak je i gorak pogled na uvijek iste ledene vrhove koji bacaju uvijek drugačije sjene, dok su pjenasto razvedeni obronci zamagljeni izmaglicom odgovornosti, osunčani svjetlošću iskrenosti, kako koje jutro. Trljam oči dok moja maska, za što sam jako zahvalan, još uvijek uporno prekriva crte mog lica i pitam se jesu li sinoćnji prijeđeni kilometri dio sna ili jave?
Post je objavljen 11.02.2013. u 22:14 sati.