Pisala bih ti najradije večeras laganu pjesmicu, zvonku i lepršavu, al eto napali me obadi znanja. Znanja? Znanja, neznjanja, nepoštovanja prema velikoj enigmi znanosti, kako god želiš pročitaj. Pročitaj i ono čega nema, slobodno. Pišem ti danas, pomalo podmuklo i smješkam se tako. Znam da ne voliš slušati kad zapadnem u takvo raspoloženje, kao da sam Peta od Sedam, prikačena na kolektivni um. To je samo jedan od onih užasnih trenutaka kad mi se sve razbistri i trebala bih pisati bistro, a nemam volje pa tražim čudne inspiracije. Čekaju me apostolati znanosti naslagani na uglancanom stolu, strpljivo mi došaptavaju, vrijeme je, a ja čekam, kao da je život bajka, ili igra pokera, pa će sve doći u jednom djeljenju. Kao da će se sve riješiti samo i ja ću biti slobodna. Prevarila sam te, zar ne, proklinješ sada i mene i moje naslove i kristalno lucidne trenutke umišljene intelektualne bistrine. Proklinješ i čitaš dalje, ne razumiješ zar ne. Nije važno, dužna sam ti pjesmicu:
dva tri broja
nakošena čekaju
na bijelom papiru
Post je objavljen 26.02.2013. u 21:42 sati.