Nera Pavičić: Moja iluzija

nedjelja, 03.02.2013.

Moć pisanja 2

Unatoč žestokom peckanju u prstima i neizmjernoj znatiželji, totalno netipičnoj za Marka i unatoč nastojanju da uglavnom govori istinu, nije otišao u Varaždin. Nije to bilo zbog publiciteta, ma kakvog publiciteta, nisu pisci nogometaši ni glumci. Ipak prisjetio se zadnjeg posjeta Varaždinu. Obični radni dan, ručak u zgodnom restoranu uređenom u nekakvom nedosljednom, ali skladnom starinskom stilu, kao da je netko uporno skupljao staru kramu po zagorskim bregima, stare rasparene stolice i grbavi ručno rađeni stolovi dali su neki fini štih, ugodnu atmosferu, nebitno da li si došao na gablec ili romantičnu večeru. Knjižara u kojoj je potpisivao knjigu bila je vrlo blizu korza, brza kavica i navečer kući, u svoj krevet, kamenu kuću koja se nije još ohladila. Bilo je to prije par mjeseci, na Učku se vraćao isti dan. Zima, sredina siječnja, noć se već spustila, cesta je bila dobra, onih par dana bez snijega, učinilo mu se kao idealna ideja da ide kući isti dan. Zvala su ga njegova brda i miris mora. Tu i tamo se kajao što se iz njegove spavaće ne vidi more, ali život nije idealan.

Zabavljen takvim mislima počeo je pripreme za put. Možda da ipak odem. Seks nabrzaka, spavanje u onom zgodnom hotelu u starom dijelu Varaždina. Nazvao je knjižaru i najavio se da će navratiti sutra. Još samo broj od onog hotela i nada da je dovoljno skup da ne bude pun za vrijeme špancira i naravno soba sa francuzom. Sve za Marinu, pomisli. Prodorni ženski glas prene ga iz misli.

- Suuusjede, suuusjede!- izdere se - Pa di je ovaj čovječe. - nastavi mrmljati malo tiše

Izašao je van noseći namrgođenu facu, pomalo podrugljivog izgleda.

- Gospodična, Vi ste novi, pa lijepo da ste došli...- odmjeri ju pomno od glave do pete, bio je to prvi puta da ju vidi izbliza.

- Da, da, dobro, jel imate telefon - nastavi povišenim tonom - Dida je reko da imate telefon

- Imam al ne morate vikati, čujem

- Dajte telefon!

Nije niti pričekala da ju pozove unutra, praktički je provalila.

- Halo, hitna, molim vas, zovem iz sela, da da gore na Učkoj, dida ima srčani, da da dala sam mu.... - Sve što je uspio skužiti je da susjed Ive ima srčani, a prema stručnom razgovoru ove djevojke shvatio je da radi u zdravstvu medicinska sestra ili nešto slično.

- Dobro, idem sad natrag k djedu i čekat ćemo da dođete, da, ma ja radim u bolnici pa neke stvari znam. Hvala, doviđenja.

Završila je razgovor i samo izjurila. On je htio ponuditi pomoć, upoznati se, ali bilo mu je jasno da nije htjela ostaviti djeda. Krenuo je za njom. Sigurno će joj još nešto trebati.

- Hej - vikao je za njom ali nije se osvrtala. Samo je žurila prema kući. Nije odustao. Odustajanje nije njegov stil.

- Marko, drago mi je - izgovorio je ulazeći u kuću.

- Oprostite, al dida nije dobro. Čekamo hitnu

- Moj mobitel, uzmite ga. Kad vas hitna odveze, ja ću zaključati, a vi me nazovite kući kad budete znali štogod, vjerojatno će biti kasno pa ću doći po vas u bolnicu. Tamo se ne može odmoriti.

- Pa sad, ajde može. Meni je ostao punjač u stanu o Osijeku.

- Znači ti si didina unuka, ona koja radi u bolnici.- Marko je sasvim prirodno prešao na ti znajući da je cura nešto mlađa od njega, neudana.

- Da da, šta misliš koliko dugo treba hitnoj iz Rijeke?

- Mislim da će doći iz Pule, negdje oko pola sata

- Ana, zovem se Ana.- Marko je to već znao

-Dida samo miruj, ne miči se, sad će doći hitna. Bit će sve u redu.

Ana je sjedila na drvenoj hoklici, pokraj kauča na kojem je ležao dida, a Marko na stolici za stolom. Pola sata su proveli sjedeć tako, Ana bez razmišljanja o Marku, a Marko s mišljenjem da ju razumije i da je tu da joj pripomogne, kao svaki pravi susjed.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv