Nera Pavičić: Moja iluzija

srijeda, 06.02.2013.

Pismo ... bonus

U pjesmi sam pustila berače da poberu šipak, još uvijek miriši na mojim prstima, u nosnicama. Tjerala sam suze da teku, nisu htjele. Pišem danju i noću i sve što napišem jednom tipkom obrišem. Tako lagano, kad bi sa tugom bilo tako... imati sve isto je što i imati ništa. Nema razlike. Bilanca je ista u noći kad krenu snovi. Kad krenu noćne more krik je isti, majko spasi me. Mašta je čudno mjesto, gdje se tuge transformiraju u stihove, osmjesi u razmake, ideje u naslove.
Čaša vode gasi žeđ. Pozdrav može biti zbogom, a zbogom ne mora biti zauvijek. Vučem se ulicom izlizanih riječi, kocke skrivaju podmukle tuge i prskajuće nade, fasade bljedila ponad praznog sivila. Izlizane ploče i prazne riječi u pozadini limene melodije. Ljepljivi prsti ne puštaju tipke. Na otvorenom dlanu ništa i sve, sve ono što se ne trži. Prokletstvo je opasna stvar, za njega ne postoji kišobran. Prokletstvo su meteorske kiše i nemoguće obrane. Nema smisla mrziti. Kad zaplačem i dalje ću voljeti, možda sebe malo više. Tuga je samo povremeni bonus nesebičnosti u noćima punog mjeseca.

audio: Pismo...bonus

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv