Kamo bi otišao? Povremeno se pitao kamo bi otišao da se sakrije od sebe, od onog strašnog bauka što čući negdje u dnu i ispliva na površinu u trenucima tame, duševne i stvarne. U gluho doba noći, kad svi spavaju, a muza nadahnuća nikako ne želi doći, neizostavno se javlja taj ružni mali bauk što živi od ljudskog nezadovoljostva, od očaja, silne potrebe da se dokaže, željom za nadahnućem.
Ponekad je Pisac zapadao u takva raspoloženja, sasvim neopravdano i taj iznenadni odlazak u Varaždin naveo je njegov um na plete mrežu teorije zavjere. Taj neobični um je razmišljao kao da je sam za sebe, negdje izvan Pisca. Ponekad je imao morbidne ideje, ponekad genijalne, ali većina bi ih vrlo brzo blijedila. Ova priča o zavjeri ipak ne. I tako je napokon došao do radnje svog romana. Bio je to trenutak preokreta koji je stavio u drugi plan sve ostalo što se događalo u njegovom životu, i sponzorušu Marinu i bolesnog starca i vitrinu u radioni. Bilo je vrijeme da napiše novi roman. Roman o zavjerama. Sretan što napokon ima koristi od svoje prebujne mašte, zadovoljno je nastavio voziti prema Varaždinu. Nije posjetio Marinu u Zagrebu ali je ipak odlučio posjetiti neke prijatelje i malo prošpancirati, a ideja koju je dobio vozeći se starom cestom Varaždin-Zagreb učinila mu je put mnogo boljim.
Nakon svega bio je zadovoljan, na povratku u Selo nekoliko puta ga je ometala zvonjava mobitela, ali čim je shvatio da je Marina ta koja je tako uporna, samo joj je odlučno odbio poziv, u nadi da će brzo shvatiti i odustati. Nakon svega, opet ga je uhvatilo neobično raspoloženje, kao da se naglo probudio iz polusna. Napokon je bio spreman sebi priznati da je htio vidjeti Marinu i započeti nešto. Nije znao što je želio od nje, što je to nešto, ali je mislio da mu nešto fali tamo pod Učkom i da poneki odlazak u Zagreb, noćni izlazak i zavođenje uvijek druge ljepotice nije nešto što bi trebalo postati način života. Bio je sretan jer je shvatio da je za dlaku izbjegao zagrljaj meduze.
Povratak u selo bio je kao pravi povratak kući. Nijedno mjesto nije značilo toliko. Čak i starac i Ana, za koje je znao da su tu, malo niže u selu, činili su taj povratak tako sličan povratku domu. Dida je dosao iz bolnice, ispalo je da udar nije bio kobni, a imao je i pravu stručnu njegu 24 sata na dan. Unuka je odlučila da se ne vraća u Osijek i bolnicu u kojoj je radila. Nije to bilo planirano koliko je Pisac čuo, ali naletjela je na natječaj u novinama u kojem je pisalo da u rijeci traže medicinske sestre. Ana je najedanput živnula i činilo se da će napokon pobjeći iz sumornog Osjeka, okrutno natjecateljske rade okoline i samotnog života kojeg je provodila u Osijeku. Iako je znala da zbog posla više nikad neće imati intenzivan društveni život kao onih godina kad je tek počela studirati, tješilo ju je što će biti sa didom i putovati na posao. Prošlo je već nekoliko mjeseci otkako je počela raditi pa iako je uvijek vjerovala da su Riječani hladni ljudi, upala je u jako složan kolektiv i nije ju smetalo što se ne druže previše sve dok se posao obavlja kako treba. Već na razgovoru za posao potegnulo se pitanje njenog obrazovanja, te kad su vidjeli da je Ana već prevalila pola fakulteta, šefica joj je obećala puo razumjevanje za fakultet ako ga želi nastaviti u Rijeci. Sa svim ovim Ani se činilo da ju je sunce obasjalo. U Osijeku gdje se stalno bojala da će ostati bez posla zbog restrukturiranja, nije ni pomišljala da pita u upravi da joj financiraju školovanje, a ovdje su joj praktički nudili sve na pladnju. Stari usađeni strah od sreće stalno je bio prisutan u njoj, pratio ju je kao sjenka i nije mogla uživati u suncu koje ju je obasjavalo tih dana. Čekala je da se desi nešto loše. Nije se desilo. Radila je, učila, dolazila kod Pisca da joj radi sitnice s kojima je stalno unosila svježinu u didinu kuću. Kupovala je razne časopise i kidala stranice na kojima su bili sitni komadi namještaja za koji je pomišljala da bi joj odgovarao. Nosila je stranice Piscu da joj izradi namještaj i uporno mu plaćala svaki put iako je on bio spreman raditi, već samo zbog toga da se druže. Uskoro je skromna kućica odisala toplinom i Ani se činilo da stvarno ima dom. Druženja s Piscem postajala su sve češća. Išli su u velike nabavke skupa, ispijali kave na terasi krčme za jesenskih sunčanih dana i zajedno se divili ljepoti Učke. Nisu bili zaljubljeni. Nisu ni pomišljali na to, bilo je dovoljno imati prijatelja. Vrijeme je prolazilo, Pisac je šutio i pisao svoju knjigu. Ideja o urotama sasvim je lijepo napredovala i za godinu dana novi hit je bio spreman. Kad je ispričao Ani, ona je zabezeknuto gledala u njega. Uopće nije znala da je Pisac i pitala se kad je uopće stigao pisati, uz sve poslove koje je odrađivao po selu i uz sve njene zahtjeve, za nadimak je mislila da je neka sala. Pisac je samo slegnuo ramenima, uz mali zločesti osmjeh:
- Kad ti je nešto uskraćeno onda je još slađe. Tako je sa mojim pisanjem. Nekad sam u Zagrebu imao sve vrijeme svijeta, a često nisam imao volje niti motivacije da pišem. Ovdje imam obavezu da pomažem ljudima, i čitavo vrijeme ideje same od sebe dolaze dok radim u tišini i uredno slažem misli u rečenice. Otkako sam se doselio naučio sam da rad ispunjava, to za mene više nije sam parola.
Post je objavljen 03.02.2013. u 12:03 sati.