Duboki udah u nosnice je donio miris mora. Osmjeh se zibao na površini dok su prsti stvarali razigrane vodoskoke. Plutao je poput tankera nasred oceana. Ljuljali su ga valovi a sunce mu ljubilo čelo. Usne su otpuhivale mjehuriće zraka. Harlekin je plovio prostranstvima sjećanja, poput splavi na ogromnom ušću ulovio je struju koja ga je odnijela daleko na pučinu i svaki val je bio poseban, pjenio se i stvarao vodene skulpture likova prošlosti. Svaki je val bio drugačiji, neki malen, neki ogroman, neki sitnica od jučer, neki važna odluka davnih dana. Harlekin je znao da samo tuge mogu stvoriti beskonačna plava prostranstva. Duboke, urezne tuge utječu u mora i oceane, mreškajući se na površini. Ponekad nastupe vjetrovi sjete pa zapljusnu orkanskim valovima Harlekinovo lice dok sjedi na molu prisjećanja. Na vrhu vala su suze skupljene u ledene epruvete otopljene pod vrelinom preispitivanja i poput izmaglice spuštene na vrh vala tvoreći biserne pjenaste niske usamljenosti. Samo Harlekin zna skriti bjelinom maske snagu valova i poslati odbljesak sunčanog osmjeha ometajuć poglede da ne vide ispod površine oceana tuge.
Post je objavljen 24.02.2013. u 19:00 sati.