četvrtak, 15.08.2024.
Kaos misli
Još sam živa.
Ne dolazim previše na blog. Iako zafale mi neki blogeri ponekad.
Idem dan po dan. Još uvijek pišem svoj roman. Bližim se kraju, a dani su tako... Jedan dan sam uvjerena da to mogu i da je sve u redu, drugi dan se pitam zašto se uopće trudim, koja je poanta. Valjda je tako svima ponekad. Nije lako pronaći svoje mjesto u današnjem svijetu.
Puno razmišljam ovih dana. Promišljam. Pričam sama sa sobom u svojim mislima. Glasne su te moje misli. Još nisam pronašla reda u tom mom unutarnjem kaosu. Zato se valjda i ne javljam.
Klinci su ostali još malo na moru s bakom i djedom. Možda zato imam toliko vremena za moje unutarnje borbe sa samom sobom. Vraćaju se u nedjelju. Veselim se. Leon je neki dan imao rođendan. Već 6 godina. Vrijeme juri. Nezaustavljivo juri. Planiram proslave. Jednu s klincima iz vrtića i drugu obiteljsku. Stvari idu svojim tokom, ali kao da je nešto u meni zapelo.
Znate kako je, kad vas nešto fizički boli, možete staviti zavoj, kremu, što god, pobrinuti se za ranu ili paziti na nju, ali kad je problem nešto mentalno, nešto u glavi, nešto što ne možete točno odrediti... Tu je, ali ne znam gdje je tu. Pronaći ću to što god bilo i pobrinuti se da prođe.
Čitam. Iako se trudim više pisati, a manje čitati. Čitanje je moj bijeg. Kao da me knjiga toliko obuzme da me prenese u neki drugi svijet i utiša kaos u mojoj glavi. Čitav život knjige su moje sigurno mjesto u koje bježim i gdje je sve ok.
srijeda, 15.05.2024.
Međunarodni dan obitelji
Danas je Međunarodni dan obitelji. Pa sretan vam svima bio! Podružite se sa svojom obitelji. Naravno pod obitelj se ubrajaju svi bliži i dalji krvni srodnici, ali i oni koji ne dijele istu krv, ali ih volimo kao obitelj.
Jučer smo u vrtiću imali organizirano druženje na dvorištu. Bilo je raznih igara, ali Helena je imala školu poslijepodne pa nije mogla doći, a Leona je zanimao samo nogomet, ali nema veze. Družili smo se i zabavili.
četvrtak, 09.05.2024.
Godine prolaze...
Da mi je netko prije 20 godina rekao da će proći 20 godina, a ja ću još uvijek biti jednaka zbunjena i zbrkana inačica sebe, ne bih im vjerovala.
20 godina je puno. Za toliko vremena bit ću odrasla osoba, a odrasle osobe znaju što rade i što žele. Tako bih im nekako tada objasnila. Do tog vremena imat ću skoro 37, završit ću faks, naživjet ću se u svojim dvadesetima, zaljubit ću se, imat ću prijatelje za čitav život, radit ću nešto što volim, pisat ću, čitat ću, putovat ću, imat ću kuću, dvoje djece i psa. Ironično da sam možda sa 17 imala jasniju predodžbu svog života, svojih želja i snova.
Ali ljudska bića su jednostavno prezbrkana. Možda je neki unutarnji dio nas podešen da nekako nikad ništa nije do kraja ok. Možda je to i dobro. Da nemamo želja, strasti, što bismo ustvari radili? Samo sjedili i čekali da život prođe? Što bismo bili?
I eto tako, sad sam tu i skoro mi je 37, ali nekako nisam još odgonetnula što i tko sam točno. Još uvijek previše volim udovoljiti ljudima i prečesto gazim samu sebe u tom procesu. Još uvijek pišem. Čak i ovaj blog. Ne želi se ugasiti. I koliko god puta da odem, uvijek se i vratim. Da krenem čitati svoje postove od početka, vjerojatno bih vidjela koliko sam se ipak promijenila i koliko sam odrasla. Blog nema još 20 godina, ali mislim da postaje punoljetan, a puno je to vremena za jedan blog.
Imam i dvoje djece i muža i psa i kuću. Završila sam i fakultet. I uživala sam u svojim dvadesetima. Putovala sam. Nedovoljno, ali kad je ikome ikad bilo dosta putovanja. Neki snovi su se ipak ostvarili.
Prijateljstva. Imala sam nekih ljudi s kojima nikad nije bilo dovoljno vremena. Nakon čitavog dana zajedno, imali bi si još uvijek nešto za reći. Još uvijek imam oko sebe tih divnih ljudi, ali kao da su se prijateljstva promijenila. Nisu slabija. Uvijek nastavimo gdje smo stali, ali nije to više svakodnevno, prođe previše dana da se ne vidimo i ne čujemo. Valjda tako mora biti u ovoj fazi života. Ili se možda ne trudim dovoljno.
Posao... Ah, ne znam što bih tu rekla. Niti je posao iz snova, niti je užasno. Hoću li tražiti novi ili ne? Vječno pitanje. Nemam pojma. Jesam li predugo tu? Sad opet idu neke promjene, pa čekam da eto vidim kako bude. Svako toliko netko negdje smišlja kako da radimo bolje, pa se onda reorganiziramo i navikavamo na novo. Već sam skoro 13 godina tu i nekako nikako da bar jedno novo zaživi. Valjda taman dok se priviknemo, dođe novije pa opet iz početka.
Zadnjih dana radim na romanu čiju sam priču počela razvijati još prije tako skoro 20 godina. Vjerojatno zato i sva ta promišljanja. Zanimljivo kako se priča lako pomakla u vremenu. Valjda ljudski osjećaji i ćud ipak kroz povijest ostaju isti. Jedino sam morala mijenjati neke detalje jer tko sad više zove ikoga na kućni telefon, svi imaju mobitele, ne treba se više laptopom spajati na Internet, praktički smo stalno umreženi. Tehnologija se stvarno izmijenila u zadnjih 20 godina, a i naš način života. Danas više nitko ne bi fotografirao na putovanju pa tek poslije nekome pokazivao fotke. Sve je praktički instant. Okineš fotografiju i za koju minutu dostupna je svima i svi ju vide. Pomalo je i zanimljivo tako editirati priču da se pomakne skoro 20 godina u budućnost. Tko zna što bude od svega. Mislim da sam sad izeditirala sve što sam imala napisano i trebalo bih sad zapisati priču do kraja. Imam je razrađenu u bilježnici, ali znam da sam sklona postati prekritična prema svom radu i na kraju samu sebe toliko uvjeriti da je priča loša pa na kraju odustati. Morat ću zatvoriti taj svoj kritični unutarnji glas u neku zvučno izoliranu sobu u svom umu pa da ju ne čujem i ne vidim neko vrijeme. Jedino tako priča ima šanse. Pa neka bude i loše kasnije, ali neka bude napisana. Predugo čuči u meni. Likovi su preživi. Gotovo kao stvarne osobe.
ponedjeljak, 26.02.2024.
Vikend, pisanje i priča
Za vikend smo bili u termama Sv. Martin. Malo s djecom uživali na bazenima. Danas sam si uzela jedan dan godišnjeg za mene samu. Odlučila sam dovršiti jedan roman koji sam počela pradavno i da ne povjerujete, ali ne mogu ga pronaći. Uopće ne znam gdje je ispao između promjena laptopa, hard diskova i sličnog. Pronašla sam usput tri druga moja romana, dva započeta i jedan dovršen, ali samo u isprintanim verzijama. Nemam pojma gdje sam pogubila svoja piskaranja. U svakom slučaju, u glavi mi je priča pa ću je napisati ponovno jer ionako nije bilo ni blizu kraja. Moram tu napisati jer na njoj sam zapela i nakon te nikad ni jedan roman nisam napisala do kraja.
Radionica kreativnog pisanja još uvijek ide dobro. Nadam se da će tako i dalje.
Danas vam donosim moju kratku priču koju sam slala na natječaj Kristalna pepljara 2023. Srezana je dosta da bi zadovoljila maksimalni broj znakova za natječaj, ali još uvijek sam zadovoljna.
PONEDJELJAK
Mobitel je zvonio. Nada je prala suđe. Razmišljala je da ga pusti neka zvoni, ali netko je bio baš uporan. Pozivatelj je bila Marija koja je živjela par kuća niže u ulici.
- Molim?
- Nado, jesi li čula što se dogodilo?
- Što se dogodilo? - odmah se uspaničila Nada jer su im djeca išla zajedno u školu i prvo je pomislila na njih.
- Muž susjede Kristine jutros je poginuo. Pregazio ga je vlak.
- Ajme, kako strašno! Jadna Kristina! Jadne njihove djevojčice! - zavapila je Nada istovremeno u sebi zahvaljujući Bogu što nije stradao nitko od njene obitelji.
- Da čovjek ne povjeruje. Jedan trenutak si tu, drugi te nema. Nitko od nas ne zna kad će mu kucnuti zadnji čas - govorila je dalje Marija.
- Istina. Proveli su tako lijep vikend. U subotu su bili na bazenima s djevojčicama. Vidjela sam na Instagramu. Djevojčice su bile tako sretne. Ivan i Kristina savršen par. Uvijek veseli, nasmijani, zaljubljeni, predivni roditelji.
- Znam. I ja sam vidjela fotografije. U nedjelju su šetali šumom. Ona fotografija njih četvero kraj potočića je predivna. Bože, kako se to moglo dogoditi? Kako će se ona ikada oporaviti od toga?
- Morat će. Potrebna je djevojčicama.
- Hoćemo li zajedno do nje?
- Da, naravno. Samo da se presvučem i dođem po tebe.
Prekinule su razgovor, ali Nada je i dalje razmišljala o Kristini. Ona sama nikad nije imala ni približno savršen život kao Kristina. Sve su joj prijateljice oduvijek zavidjele na vikendima s mužem izvan grada, putovanjima i izletima, predivnim rođendanskim zabavama i proslavama godišnjice braka. Kod nje se uvijek nešto događalo. Nada je obožavala pratiti njene objave na Instagramu. Bio je to prikaz jednog života iz bajke. A sad ovo. Ovako tragično. Kao bajka bez sretnog kraja. Ponovno se sjetila Kristininih fotografija s djevojčicama i Ivanom od jučer. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, pisalo je ispod fotografije u toj objavi.
Nada i Marija su zajedno prošetale do Kristinine kuće i pozvonile. Nisu one njoj bile bliske prijateljice, ali znale su porazgovarati na školskom dvorištu dok su čekale djecu i popiti kavu povremeno. Otvorila im je Kristinina majka. Nada ju je prepoznala iz Kristininih objava na Instagramu. Inače ju nikad do sad nije vidjela.
- Kristina trenutno spava, ali reći ću joj da ste svratile. Cijenit će to. Doktor joj je morao dati nešto za smirenje i spavanje jer je bila skroz histerična - objasnila im je.
- Naravno, razumljivo je s obzirom na okolnosti. Prenesite joj našu iskrenu sućut. Recite joj da su bile susjede Nada i Marija i ako bilo što treba, da se samo javi - rekla je Nada.
PETAK, 3 dana ranije
Kristina je bila izgubljena u mislima i zagledana u neku točku daleko ispred sebe.
- Mama, dosadno nam je - zavapila je njena mlađa kćerka.
- Odi se na dvorište igrati sa sestrom. Složila sam vam sve za piknik.
- Ali mi ne želimo piknik i na dvorištu je sve puno buba. Mrzim bube - pobunila se djevojčica.
- Lara, molim te. Pa nisam to valjda uzalud slagala! Ajde, barem za neku fotku.
- No dobro - protisnula je šestogodišnjakinja i otišla po sestru da odu na dvorište.
Kristina im se pridružila s mobitelom. Samo da okine koju fotografiju. Prvo je poslala Elu da se presvuče jer im haljinice nisu bile usklađene. Ela je negodovala, ali je to napravila. Onda im je stavila velike mašne u kosu i snimila nekoliko savršenih fotografija za njene pratitelje na Instagramu.
Ivan se taman vratio doma i uzdahnuo njoj iza leđa. U zadnje vrijeme se žalio da je previše opsjednuta društvenim mrežama i prikazom njihova života na njima, a da se premalo bavi njihovim stvarnim obiteljskim životom.
SUBOTA, 2 dana ranije
Kako je on to mislio da je njihov brak gotov? Pa njihov brak je bio savršen! Još se usudio za sve kriviti nju i njenu opsjednutost društvenim mrežama. Naravno da nije bila opsjednuta. Tko je njemu kriv što je ostao u pretprošlom stoljeću što se tehnologije ticalo. Još se drznuo prijetiti da će joj oduzeti i djevojčice ako se ne popravi i ne počne više brinuti o njima. Rekla mu je kako brine o njima svaki dan, a on njoj da tjerati ih na piknik za fotografiranje nije briga i provođenje vremena s njima kako one žele. Po njemu ih sputava u uživanju u djetinjstvu. Koja hrpa gluposti.
Pomirbeno je pristala da pitaju djevojčice što bi danas radile i izabrale su bazene i tako su sad išli na bazene. Kristina nije baš obožavala bazene, ali ako će to smiriti situaciju, zašto ne. Sigurno će lijepo izgledati na Instagramu.
Morala je priznati da djevojčice i Ivan doista izgledaju sretno. Snimila je nekoliko predivnih fotografija. Pridružila im se u vodi da uslika selfi s njima. Ivan se namrštio i htio izaći iz bazena.
- Molim te! Pa trudim se, zar ne? - rekla mu je molećivo pa je odlučio zagrliti ih sve u vodi i poljubiti je u obraz.
Kristina je zatim izašla iz vode.
- Zar se nećeš kupati s nama? - pitala ju je osmogodišnja Ela.
- Poslije, mila - odsutno je rekla Kristina i legla na ležaljku gledajući savršenu fotografiju koju je upravo snimila. Mora smisliti tekst za objavu. Stvarno su ispali predivno, djevojčice tako sretne, ona i Ivan tako zaljubljeni. Možda još imaju šanse. Ivan je negodovao gledajući je, a onda se nastavio zabavljati s djevojčicama. Više nije mogao tako živjeti. Što se njega ticalo, s Kristinom je bilo gotovo.
NEDJELJA, 1 dan ranije
Osvanuo je predivan sunčan dan. Kristina je pripremila doručak dok su Ivan i djevojčice još spavali, a onda ih probudila. Zatim ih je potjerala da se prvo malo srede jer su došli onako čupavi i sneni. Počešljala je djevojčice. Odjenula im je čiste, ispeglane pidžame. Kod Ivana nije inzistirala jer joj je odmah drsko rekao da nije za njenu predstavu od ranog jutra i da, bez obzira na jučerašnji dan, on i dalje odlazi čim nađe neki stan za unajmiti. Stvarno je namjeravao otići i uništiti sve što je kroz godine gradila.
Navukla je osmijeh na lice i snimila nekoliko fotografija svojih nasmiješenih kćeri i savršenog stola s doručkom koji je pripremila. Snimila je jednu obiteljsku trudeći se da se Ivan vidi, ali da se ne vidi jasno izraz njegova lica.
- Hajde, pojedite sad, pa ćemo se odjenuti i idemo u šetnju! - rekla im je veselo.
Ivan je opet krenuo negodovati. Lara je počela prigovarati zbog buba. U zadnje vrijeme ih nije podnosila i stalno su joj smetale. Ela je bila pomirljive naravi pa nije protestirala iako bi radije slikala vodenim bojama. Naučila je već da se nema smisla suprotstavljati majici kad nešto odluči.
- Daj mi još danas barem - šapnula je Ivanu i tako je i njega pridobila.
Šuma u blizini njihove kuće je bila predivna na ovako lijep dan. Kao neki drugi magični svijet. Priroda je imala tu moć. Poveli su i svog psa, labradoricu Lolu. Kristina je opet snimila nekoliko fotografija za Instagram. Pri ovako dobrom dnevnom svjetlu fotografije su izgledale savršeno.
Fotografirala ih je još jednom sve zajedno. Možda njihova zadnja zajednička fotografija. U glavi joj se lagano formirao plan. Ne, neće dopustiti Ivanu da joj sve uništi. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, napisala je ispod objave na fotografiji usput se pitajući postoji li neki otrov u kući koji se ne bi mogao otkriti u krvi. Nije znala dovoljno o otrovima, a nije bilo ni vremena za istraživanje. Čim Ivan krene s potragom za stanom, cijelo naselje će znati. Sve će se raspasti. Morala je djelovati brzo.
PONEDJELJAK rano ujutro
Ivan se spremao na jutarnje trčanje kao i svakog jutra kroz tjedan. Stavio je slušalice u uši i krenuo.
Snimila je jednu njegovu fotografiju kroz prozor i potom sebe u krevetu. Objavila je oboje na Instagramu uz tekst: „Neki će biti zdravi, a neki dobro naspavani.”
Zatim je brzo ustala i izašla za njim.
Još je bilo mračno vani i većina ljudi još se nije probudila. Kristina je znala kojim putem Ivan trči. Uvijek je trčao istom rutom. Rob navike. Čekala ga je u blizini pruge. Nije bilo obilježenog prijelaza, ali uvijek je na tom mjestu prelazio prugu. Nije je čuo kad mu se približila. Udarila ga je najsnažnije što je mogla velikom granom po glavi i odmah se onesvijestio. Odvući ga na prugu bilo je malo teže nego je planirala, ali uspjela je. Brinulo ju je malo što ako vlakovođa kaže da je čovjek ležao na pruzi, ali sreća ju je poslužila pa je Ivan taman pomalo došao k sebi i ustao. Vlakovođa je krenuo kočiti, ali bilo je nemoguće zaustaviti vlak na vrijeme.
Kristina je odjurila doma kroz mračnu ulicu i zapalila granu u velikoj kanti gdje su iza u dvorištu znali paliti granje. Vratila se u krevet. Sad samo mora pričekati. Zatim malo histerizirati, a kad dođe vrijeme bit će savršena udovica i samohrana majka. Bolje i to nego da je svi žale zbog propalog braka i da joj Ivan oduzme njene djevojčice. Svi bi je ogovarali. Jedva bi dočekali da se njen savršeno bajkoviti život raspadne poput kule od karata. Ne, to nije mogla dopustiti.
Mobitel joj je uskoro zazvonio. Vrijeme je za predstavu!
petak, 09.02.2024.
Kako ide život
Prošli vikend bilo je kao da je već stiglo proljeće. Otišli smo s klincima na Kamenitovac ili kako mi tu lokalno kažemo Planinarac. Ima nekoliko planinarskih staza, ali mi uglavnom prolazimo dječjom jer nam je taman. Uvijek mi je nekako ljepše u prirodi kad je tako lijep dan. Klinci obično žele ići iako na pola puta krenu lagano biti umorni, ali nekako ipak izguraju do kraja. Planirali smo poslije šetnje sjesti u planinarski dom i popiti bar kavu i sokić, ali bila je tolika gužva kad smo izašli iz šume da smo ipak otišli kući. Sve u svemu bio je to lijep vikend.
Još uvijek sam redovna svaki četvrtak od 18 do 21h u pohađanju radionice kreativnog pisanja "Pišem roman!" koju sam upisala. Nekad mi je malo i previše, ali uglavnom budem zadovoljna. Dobijemo i za zadaću nešto pročitati i napisati pa nekako nemam previše vremena za ostalo čitanje i pisanje. Uz sve ostale obaveze oko posla, kuće i djece, naravno.
Čitali smo do sad Lawrence Durrell: "Justine". Zatim J.D. Salinger: "Lijepa usta i zelene mi oči" što je jedna od priča iz zbirke "Devet priča". Nakon toga Haruki Murakami: "Samostalni organ". I zadnje Jeffrey Eugenides: "Nevina samoubojstva". Uz to što dobijem za zadaću čitam i Robert Galbraith: "The Ink Black Heart" na engleskom što ima oko tisuću stranica pa ne znam kad ću uspjeti završiti. Sad sam negdje na 650-oj ili blizu, ali opet smo jučer dobili nešto za čitanje za zadaću. Ne mogu se sjetiti što,a trenutno mi se ne da ustati do stola da provjerim. Valjda ću se sjetiti sutra pogledati prije nego odem u grad da mogu i do knjižnice.
Helena se odlučila okušati i u dramskoj pa sutra ide prvi put tu u naše kazalište da vidi kako to izgleda. Nadam se da će joj se svidjeti jer sve ju više zaokuplja virtualni svijet - Roblox i YouTube, a to mi se ne sviđa. Treba joj nekih interesa dalje od ekrana. Još uvijek ide na gimnastiku i to mi je super da joj se sviđa. Trebala bi ići u zimski kamp na Sljeme s gimnastikom tjedan kad su školski praznici. Nadam se da ne bude otkazano zbog premalo prijavljenih ili tako nešto. Borimo se stalno jer joj se užasno ne da pisati, pogotovo pisana slova, a sad su skroz u tome i zadaće su stalno puno pisanja. Možda ju previše davim s tim, ali i učitaljica joj piše napomene da ljepše piše.
Leon se već nekoliko dana maskira za vrtić. Odlučio je ove godine biti Venom. Nisam baš upoznata s likom, ali dosta mi je strašan kostim. On si je sav važan naravno. U utorak imaju maskenbal i u školi i u vrtiću, a mislim da bude i neka povorka po gradu. Imali smo malu dramu jer Helenin kostim još uvijek nije stigao, a baš si je nešto zamislila u glavi što nismo mogli pronaći u Bjelovaru, ali našli smo na kraju neki zamjenski. Držimo fige da ipak još do utorka stigne taj koji je željela.
Skužila sam da ne mogu više uploadati slike s laptopa na blog. Opet se mora negdje sa strane uploadati?!