petak, 03.01.2025.

Eto nas u 2025-toj

Što je to s početkom svake godine da se uvijek sjetim da ne pišem, a volim pisati?

Prošle godine čak sam si nabavila i fizički dnevnik da mogu pisati kao nekad davno olovkom na papiru, rukom. Nekako ni to nije pomoglo. Ja koja sam nekada godišnje ispisivala bilježnicu za bilježnicom, trošila kemijsku za kemijskom, pisala dok me nisu počeli loviti grčevi u ruci, u tu moju novu, prelijepu bilježnicu zapisala sam jedva tri zapisa. Dnevnik je stvarno prelijep. Prljavo roze boje s ključanicom i ključićima u obliku srca, pozlaćenim stranicama, jednostavno najsavršeniji koji sam ikada imala. Tako da sigurno nije stvar u njemu.

Trenutno sam na bolovanju s malcem. Pao je na Štefanje poslijepodne nekako nespretno preko nogometne lopte i slomio ključnu kost. Prvo smo mislili da nije ništa, ali na kraju smo 27.12. išli na hitnu i čekali smo 4 i pol sata za pregled i slikanje. Baš je bila gužva i kaos. Čudim se da je uopće izdržao toliko čekanja.

Trebali smo ići u Gorski kotar na snijeg taj dan, ali eto umjesto toga proveli dan na hitnoj i poslije smo svi bili umorni od čekanja.

L je dobro, ali ne može u vrtić pa eto malo odmaramo. Nemam pojma koliko treba da ta kost zaraste natrag. Sljedeći tjedan idemo ponovno na slikanje i kontrolu. Da, i za kontrolu u ponedjeljak smo čekali 2 i pol sata na kirurgiji. Ne znam jesu li to zbog blagdana takve gužve ili je to uvijek tako. Moj L je rekao: "Mama, ja se jednom polomim i baš su svi odlučili sad doći doktoru!". Zapravo je sreća što to ne znam jer obično nismo po doktorima i bolnicama.

Još uvijek traju školski praznici tako da je i H doma s nama. Išla je jučer na neku kreativnu radionicu u gradskoj knjižnici. Danas ide u školu na pripremu za Lidrano ili odabir tko će od njih nekoliko ići na Lidrano. Nisam skroz pokopčala. Poslije toga je opet neka druga radionica u gradskoj knjižnici pa se nada stići i na to. Ona mi je kao dvije ličnosti u jednom djetetu trenutno. Na primjer, jedna ne voli čitanje i sve je glupo, a druga koja se prijavi na čitateljski izazov i onda mi priča kako mora puno čitati da ispuni jednu knjižicu i uzme drugu jer ove godine bi voljela na kraju izazova predati dvije knjižice s pročitanim knjigama. I tako nekako u svemu balansira od ekstrema do ekstrema i većinu dana ne znam koja H će biti taj dan dok me ne iznenadi. Ne znam je li to predpubertet ili traženje same sebe ili je jednostavno takva dramatična na mene. Za 3 mjeseca će 10 godina pa tko ima iskustva s tim što me čeka, slobodno pišite.

L mi je ove godine predškolac pa smo u slovima, brojevima, crtanju, bojanju, logopedu i pripremama za školu. Šteka nam crtanje čovjeka. To ga nikako ne zanima. Radije crta dresove raznih nogometaša. Valjda ćemo do testiranja za školu doći i do čovjeka. Fascinantno koliko dvoje djece istih roditelja mogu biti različiti.

N je bio na godišnjem, a sad opet radi. Planira kako ćemo graditi novu garažu i napraviti stepenice za potkrovlje i srediti potkrovlje, a i kuću koju bi trebali graditi u Mrkoplju. Ja se nikako ufurati u to sve. Najradije bih da se samo prebacim u vrijeme kad je sve to gotovo, a i kad se sjetim kako je sve skupo... Nije taj proces za mene, ali nadam se uspješnom rezultatu i uživanju na kraju.

A ja? Mene u zadnje vrijeme boli donji dio leđa i kukovi. Ponekad i noge. Nekad je malo bolje, a nekad baš loše da ne mogu ništa. Onda me to i psihički izludi jer nisam navikla da ne mogu obaviti pet stvari na brzinu nego mi za jednu treba sto godina. Prostrti veš ili složiti krevet ponekad su mi izazovi. Bila sam kod fizijatra i snimila MR. Napisali su mi nešto u nalazu, ali sve mi je to nepoznato i samo me živcira što me tako boli. Trebala bih krenuti na fizikalnu pa možda nešto bude bolje u budućnosti. Uglavnom, neke dane se krećem kao da mi je bar 60. Bili smo u Budimpešti jedan vikend u Adventu i da nije tableta, ne znam kako bih to izgurala. Mislim bilo je lijepo, ali čak ni tako nisam mogla recimo još navečer metroom iz hotela do centra grada i onda mi to teško pada kad tako nešto jednostavno ne mogu i moram razočarati djecu. Valjda će biti bolje.

Sretna vam svima nova 2025. godina!

- 09:56 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.08.2024.

Kaos misli

Još sam živa.

Ne dolazim previše na blog. Iako zafale mi neki blogeri ponekad.

Idem dan po dan. Još uvijek pišem svoj roman. Bližim se kraju, a dani su tako... Jedan dan sam uvjerena da to mogu i da je sve u redu, drugi dan se pitam zašto se uopće trudim, koja je poanta. Valjda je tako svima ponekad. Nije lako pronaći svoje mjesto u današnjem svijetu.

Puno razmišljam ovih dana. Promišljam. Pričam sama sa sobom u svojim mislima. Glasne su te moje misli. Još nisam pronašla reda u tom mom unutarnjem kaosu. Zato se valjda i ne javljam.

Klinci su ostali još malo na moru s bakom i djedom. Možda zato imam toliko vremena za moje unutarnje borbe sa samom sobom. Vraćaju se u nedjelju. Veselim se. Leon je neki dan imao rođendan. Već 6 godina. Vrijeme juri. Nezaustavljivo juri. Planiram proslave. Jednu s klincima iz vrtića i drugu obiteljsku. Stvari idu svojim tokom, ali kao da je nešto u meni zapelo.

Znate kako je, kad vas nešto fizički boli, možete staviti zavoj, kremu, što god, pobrinuti se za ranu ili paziti na nju, ali kad je problem nešto mentalno, nešto u glavi, nešto što ne možete točno odrediti... Tu je, ali ne znam gdje je tu. Pronaći ću to što god bilo i pobrinuti se da prođe.

Čitam. Iako se trudim više pisati, a manje čitati. Čitanje je moj bijeg. Kao da me knjiga toliko obuzme da me prenese u neki drugi svijet i utiša kaos u mojoj glavi. Čitav život knjige su moje sigurno mjesto u koje bježim i gdje je sve ok.

- 13:46 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

srijeda, 15.05.2024.

Međunarodni dan obitelji

Danas je Međunarodni dan obitelji. Pa sretan vam svima bio! Podružite se sa svojom obitelji. Naravno pod obitelj se ubrajaju svi bliži i dalji krvni srodnici, ali i oni koji ne dijele istu krv, ali ih volimo kao obitelj.

Jučer smo u vrtiću imali organizirano druženje na dvorištu. Bilo je raznih igara, ali Helena je imala školu poslijepodne pa nije mogla doći, a Leona je zanimao samo nogomet, ali nema veze. Družili smo se i zabavili.

- 18:21 - Ostavi trag (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.05.2024.

Godine prolaze...

Da mi je netko prije 20 godina rekao da će proći 20 godina, a ja ću još uvijek biti jednaka zbunjena i zbrkana inačica sebe, ne bih im vjerovala.

20 godina je puno. Za toliko vremena bit ću odrasla osoba, a odrasle osobe znaju što rade i što žele. Tako bih im nekako tada objasnila. Do tog vremena imat ću skoro 37, završit ću faks, naživjet ću se u svojim dvadesetima, zaljubit ću se, imat ću prijatelje za čitav život, radit ću nešto što volim, pisat ću, čitat ću, putovat ću, imat ću kuću, dvoje djece i psa. Ironično da sam možda sa 17 imala jasniju predodžbu svog života, svojih želja i snova.

Ali ljudska bića su jednostavno prezbrkana. Možda je neki unutarnji dio nas podešen da nekako nikad ništa nije do kraja ok. Možda je to i dobro. Da nemamo želja, strasti, što bismo ustvari radili? Samo sjedili i čekali da život prođe? Što bismo bili?

I eto tako, sad sam tu i skoro mi je 37, ali nekako nisam još odgonetnula što i tko sam točno. Još uvijek previše volim udovoljiti ljudima i prečesto gazim samu sebe u tom procesu. Još uvijek pišem. Čak i ovaj blog. Ne želi se ugasiti. I koliko god puta da odem, uvijek se i vratim. Da krenem čitati svoje postove od početka, vjerojatno bih vidjela koliko sam se ipak promijenila i koliko sam odrasla. Blog nema još 20 godina, ali mislim da postaje punoljetan, a puno je to vremena za jedan blog.

Imam i dvoje djece i muža i psa i kuću. Završila sam i fakultet. I uživala sam u svojim dvadesetima. Putovala sam. Nedovoljno, ali kad je ikome ikad bilo dosta putovanja. Neki snovi su se ipak ostvarili.

Prijateljstva. Imala sam nekih ljudi s kojima nikad nije bilo dovoljno vremena. Nakon čitavog dana zajedno, imali bi si još uvijek nešto za reći. Još uvijek imam oko sebe tih divnih ljudi, ali kao da su se prijateljstva promijenila. Nisu slabija. Uvijek nastavimo gdje smo stali, ali nije to više svakodnevno, prođe previše dana da se ne vidimo i ne čujemo. Valjda tako mora biti u ovoj fazi života. Ili se možda ne trudim dovoljno.

Posao... Ah, ne znam što bih tu rekla. Niti je posao iz snova, niti je užasno. Hoću li tražiti novi ili ne? Vječno pitanje. Nemam pojma. Jesam li predugo tu? Sad opet idu neke promjene, pa čekam da eto vidim kako bude. Svako toliko netko negdje smišlja kako da radimo bolje, pa se onda reorganiziramo i navikavamo na novo. Već sam skoro 13 godina tu i nekako nikako da bar jedno novo zaživi. Valjda taman dok se priviknemo, dođe novije pa opet iz početka.

Zadnjih dana radim na romanu čiju sam priču počela razvijati još prije tako skoro 20 godina. Vjerojatno zato i sva ta promišljanja. Zanimljivo kako se priča lako pomakla u vremenu. Valjda ljudski osjećaji i ćud ipak kroz povijest ostaju isti. Jedino sam morala mijenjati neke detalje jer tko sad više zove ikoga na kućni telefon, svi imaju mobitele, ne treba se više laptopom spajati na Internet, praktički smo stalno umreženi. Tehnologija se stvarno izmijenila u zadnjih 20 godina, a i naš način života. Danas više nitko ne bi fotografirao na putovanju pa tek poslije nekome pokazivao fotke. Sve je praktički instant. Okineš fotografiju i za koju minutu dostupna je svima i svi ju vide. Pomalo je i zanimljivo tako editirati priču da se pomakne skoro 20 godina u budućnost. Tko zna što bude od svega. Mislim da sam sad izeditirala sve što sam imala napisano i trebalo bih sad zapisati priču do kraja. Imam je razrađenu u bilježnici, ali znam da sam sklona postati prekritična prema svom radu i na kraju samu sebe toliko uvjeriti da je priča loša pa na kraju odustati. Morat ću zatvoriti taj svoj kritični unutarnji glas u neku zvučno izoliranu sobu u svom umu pa da ju ne čujem i ne vidim neko vrijeme. Jedino tako priča ima šanse. Pa neka bude i loše kasnije, ali neka bude napisana. Predugo čuči u meni. Likovi su preživi. Gotovo kao stvarne osobe.

- 10:00 - Ostavi trag (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.02.2024.

Vikend, pisanje i priča

Za vikend smo bili u termama Sv. Martin. Malo s djecom uživali na bazenima. Danas sam si uzela jedan dan godišnjeg za mene samu. Odlučila sam dovršiti jedan roman koji sam počela pradavno i da ne povjerujete, ali ne mogu ga pronaći. Uopće ne znam gdje je ispao između promjena laptopa, hard diskova i sličnog. Pronašla sam usput tri druga moja romana, dva započeta i jedan dovršen, ali samo u isprintanim verzijama. Nemam pojma gdje sam pogubila svoja piskaranja. U svakom slučaju, u glavi mi je priča pa ću je napisati ponovno jer ionako nije bilo ni blizu kraja. Moram tu napisati jer na njoj sam zapela i nakon te nikad ni jedan roman nisam napisala do kraja.

Radionica kreativnog pisanja još uvijek ide dobro. Nadam se da će tako i dalje.

Danas vam donosim moju kratku priču koju sam slala na natječaj Kristalna pepljara 2023. Srezana je dosta da bi zadovoljila maksimalni broj znakova za natječaj, ali još uvijek sam zadovoljna.

Virtualna stvarnost


PONEDJELJAK

Mobitel je zvonio. Nada je prala suđe. Razmišljala je da ga pusti neka zvoni, ali netko je bio baš uporan. Pozivatelj je bila Marija koja je živjela par kuća niže u ulici. 
- Molim?
- Nado, jesi li čula što se dogodilo?
- Što se dogodilo? - odmah se uspaničila Nada jer su im djeca išla zajedno u školu i prvo je pomislila na njih. 
- Muž susjede Kristine jutros je poginuo. Pregazio ga je vlak.
- Ajme, kako strašno! Jadna Kristina! Jadne njihove djevojčice! - zavapila je Nada istovremeno u sebi zahvaljujući Bogu što nije stradao nitko od njene obitelji.
- Da čovjek ne povjeruje. Jedan trenutak si tu, drugi te nema. Nitko od nas ne zna kad će mu kucnuti zadnji čas - govorila je dalje Marija. 
- Istina. Proveli su tako lijep vikend. U subotu su bili na bazenima s djevojčicama. Vidjela sam na Instagramu. Djevojčice su bile tako sretne. Ivan i Kristina savršen par. Uvijek veseli, nasmijani, zaljubljeni, predivni roditelji.
- Znam. I ja sam vidjela fotografije. U nedjelju su šetali šumom. Ona fotografija njih četvero kraj potočića je predivna. Bože, kako se to moglo dogoditi? Kako će se ona ikada oporaviti od toga?
- Morat će. Potrebna je djevojčicama.
- Hoćemo li zajedno do nje?
- Da, naravno. Samo da se presvučem i dođem po tebe.

Prekinule su razgovor, ali Nada je i dalje razmišljala o Kristini. Ona sama nikad nije imala ni približno savršen život kao Kristina. Sve su joj prijateljice oduvijek zavidjele na vikendima s mužem izvan grada, putovanjima i izletima, predivnim rođendanskim zabavama i proslavama godišnjice braka. Kod nje se uvijek nešto događalo. Nada je obožavala pratiti njene objave na Instagramu. Bio je to prikaz jednog života iz bajke. A sad ovo. Ovako tragično. Kao bajka bez sretnog kraja. Ponovno se sjetila Kristininih fotografija s djevojčicama i Ivanom od jučer. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, pisalo je ispod fotografije u toj objavi. 

Nada i Marija su zajedno prošetale do Kristinine kuće i pozvonile. Nisu one njoj bile bliske prijateljice, ali znale su porazgovarati na školskom dvorištu dok su čekale djecu i popiti kavu povremeno. Otvorila im je Kristinina majka. Nada ju je prepoznala iz Kristininih objava na Instagramu. Inače ju nikad do sad nije vidjela. 
- Kristina trenutno spava, ali reći ću joj da ste svratile. Cijenit će to. Doktor joj je morao dati nešto za smirenje i spavanje jer je bila skroz histerična - objasnila im je. 
- Naravno, razumljivo je s obzirom na okolnosti. Prenesite joj našu iskrenu sućut. Recite joj da su bile susjede Nada i Marija i ako bilo što treba, da se samo javi - rekla je Nada. 

PETAK, 3 dana ranije

Kristina je bila izgubljena u mislima i zagledana u neku točku daleko ispred sebe. 
- Mama, dosadno nam je - zavapila je njena mlađa kćerka.
- Odi se na dvorište igrati sa sestrom. Složila sam vam sve za piknik.
- Ali mi ne želimo piknik i na dvorištu je sve puno buba. Mrzim bube - pobunila se djevojčica. 
- Lara, molim te. Pa nisam to valjda uzalud slagala! Ajde, barem za neku fotku.
- No dobro - protisnula je šestogodišnjakinja i otišla po sestru da odu na dvorište. 

Kristina im se pridružila s mobitelom. Samo da okine koju fotografiju. Prvo je poslala Elu da se presvuče jer im haljinice nisu bile usklađene. Ela je negodovala, ali je to napravila. Onda im je stavila velike mašne u kosu i snimila nekoliko savršenih fotografija za njene pratitelje na Instagramu.

Ivan se taman vratio doma i uzdahnuo njoj iza leđa. U zadnje vrijeme se žalio da je previše opsjednuta društvenim mrežama i prikazom njihova života na njima, a da se premalo bavi njihovim stvarnim obiteljskim životom.

SUBOTA, 2 dana ranije

Kako je on to mislio da je njihov brak gotov? Pa njihov brak je bio savršen! Još se usudio za sve kriviti nju i njenu opsjednutost društvenim mrežama. Naravno da nije bila opsjednuta. Tko je njemu kriv što je ostao u pretprošlom stoljeću što se tehnologije ticalo. Još se drznuo prijetiti da će joj oduzeti i djevojčice ako se ne popravi i ne počne više brinuti o njima. Rekla mu je kako brine o njima svaki dan, a on njoj da tjerati ih na piknik za fotografiranje nije briga i provođenje vremena s njima kako one žele. Po njemu ih sputava u uživanju u djetinjstvu. Koja hrpa gluposti.

Pomirbeno je pristala da pitaju djevojčice što bi danas radile i izabrale su bazene i tako su sad išli na bazene. Kristina nije baš obožavala bazene, ali ako će to smiriti situaciju, zašto ne. Sigurno će lijepo izgledati na Instagramu.

Morala je priznati da djevojčice i Ivan doista izgledaju sretno. Snimila je nekoliko predivnih fotografija. Pridružila im se u vodi da uslika selfi s njima. Ivan se namrštio i htio izaći iz bazena. 

- Molim te! Pa trudim se, zar ne? - rekla mu je molećivo pa je odlučio zagrliti ih sve u vodi i poljubiti je u obraz.

Kristina je zatim izašla iz vode.

- Zar se nećeš kupati s nama? - pitala ju je osmogodišnja Ela.
- Poslije, mila - odsutno je rekla Kristina i legla na ležaljku gledajući savršenu fotografiju koju je upravo snimila. Mora smisliti tekst za objavu. Stvarno su ispali predivno, djevojčice tako sretne, ona i Ivan tako zaljubljeni. Možda još imaju šanse. Ivan je negodovao gledajući je, a onda se nastavio zabavljati s djevojčicama. Više nije mogao tako živjeti. Što se njega ticalo, s Kristinom je bilo gotovo. 

NEDJELJA, 1 dan ranije

Osvanuo je predivan sunčan dan. Kristina je pripremila doručak dok su Ivan i djevojčice još spavali, a onda ih probudila. Zatim ih je potjerala da se prvo malo srede jer su došli onako čupavi i sneni. Počešljala je djevojčice. Odjenula im je čiste, ispeglane pidžame. Kod Ivana nije inzistirala jer joj je odmah drsko rekao da nije za njenu predstavu od ranog jutra i da, bez obzira na jučerašnji dan, on i dalje odlazi čim nađe neki stan za unajmiti. Stvarno je namjeravao otići i uništiti sve što je kroz godine gradila.

Navukla je osmijeh na lice i snimila nekoliko fotografija svojih nasmiješenih kćeri i savršenog stola s doručkom koji je pripremila. Snimila je jednu obiteljsku trudeći se da se Ivan vidi, ali da se ne vidi jasno izraz njegova lica. 

- Hajde, pojedite sad, pa ćemo se odjenuti i idemo u šetnju! - rekla im je veselo. 

Ivan je opet krenuo negodovati. Lara je počela prigovarati zbog buba. U zadnje vrijeme ih nije podnosila i stalno su joj smetale. Ela je bila pomirljive naravi pa nije protestirala iako bi radije slikala vodenim bojama. Naučila je već da se nema smisla suprotstavljati majici kad nešto odluči.

- Daj mi još danas barem - šapnula je Ivanu i tako je i njega pridobila. 

Šuma u blizini njihove kuće je bila predivna na ovako lijep dan. Kao neki drugi magični svijet. Priroda je imala tu moć. Poveli su i svog psa, labradoricu Lolu. Kristina je opet snimila nekoliko fotografija za Instagram. Pri ovako dobrom dnevnom svjetlu fotografije su izgledale savršeno. 

Fotografirala ih je još jednom sve zajedno. Možda njihova zadnja zajednička fotografija. U glavi joj se lagano formirao plan. Ne, neće dopustiti Ivanu da joj sve uništi. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, napisala je ispod objave na fotografiji usput se pitajući postoji li neki otrov u kući koji se ne bi mogao otkriti u krvi. Nije znala dovoljno o otrovima, a nije bilo ni vremena za istraživanje. Čim Ivan krene s potragom za stanom, cijelo naselje će znati. Sve će se raspasti. Morala je djelovati brzo. 

PONEDJELJAK rano ujutro

Ivan se spremao na jutarnje trčanje kao i svakog jutra kroz tjedan. Stavio je slušalice u uši i krenuo.

Snimila je jednu njegovu fotografiju kroz prozor i potom sebe u krevetu. Objavila je oboje na Instagramu uz tekst: „Neki će biti zdravi, a neki dobro naspavani.”

Zatim je brzo ustala i izašla za njim.

Još je bilo mračno vani i većina ljudi još se nije probudila. Kristina je znala kojim putem Ivan trči. Uvijek je trčao istom rutom. Rob navike. Čekala ga je u blizini pruge. Nije bilo obilježenog prijelaza, ali uvijek je na tom mjestu prelazio prugu. Nije je čuo kad mu se približila. Udarila ga je najsnažnije što je mogla velikom granom po glavi i odmah se onesvijestio. Odvući ga na prugu bilo je malo teže nego je planirala, ali uspjela je. Brinulo ju je malo što ako vlakovođa kaže da je čovjek ležao na pruzi, ali sreća ju je poslužila pa je Ivan taman pomalo došao k sebi i ustao. Vlakovođa je krenuo kočiti, ali bilo je nemoguće zaustaviti vlak na vrijeme.

Kristina je odjurila doma kroz mračnu ulicu i zapalila granu u velikoj kanti gdje su iza u dvorištu znali paliti granje. Vratila se u krevet. Sad samo mora pričekati. Zatim malo histerizirati, a kad dođe vrijeme bit će savršena udovica i samohrana majka. Bolje i to nego da je svi žale zbog propalog braka i da joj Ivan oduzme njene djevojčice. Svi bi je ogovarali. Jedva bi dočekali da se njen savršeno bajkoviti život raspadne poput kule od karata. Ne, to nije mogla dopustiti.

Mobitel joj je uskoro zazvonio. Vrijeme je za predstavu!

- 13:11 - Ostavi trag (11) - Isprintaj - #
DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica