Još sam živa.
Ne dolazim previše na blog. Iako zafale mi neki blogeri ponekad.
Idem dan po dan. Još uvijek pišem svoj roman. Bližim se kraju, a dani su tako... Jedan dan sam uvjerena da to mogu i da je sve u redu, drugi dan se pitam zašto se uopće trudim, koja je poanta. Valjda je tako svima ponekad. Nije lako pronaći svoje mjesto u današnjem svijetu.
Puno razmišljam ovih dana. Promišljam. Pričam sama sa sobom u svojim mislima. Glasne su te moje misli. Još nisam pronašla reda u tom mom unutarnjem kaosu. Zato se valjda i ne javljam.
Klinci su ostali još malo na moru s bakom i djedom. Možda zato imam toliko vremena za moje unutarnje borbe sa samom sobom. Vraćaju se u nedjelju. Veselim se. Leon je neki dan imao rođendan. Već 6 godina. Vrijeme juri. Nezaustavljivo juri. Planiram proslave. Jednu s klincima iz vrtića i drugu obiteljsku. Stvari idu svojim tokom, ali kao da je nešto u meni zapelo.
Znate kako je, kad vas nešto fizički boli, možete staviti zavoj, kremu, što god, pobrinuti se za ranu ili paziti na nju, ali kad je problem nešto mentalno, nešto u glavi, nešto što ne možete točno odrediti... Tu je, ali ne znam gdje je tu. Pronaći ću to što god bilo i pobrinuti se da prođe.
Čitam. Iako se trudim više pisati, a manje čitati. Čitanje je moj bijeg. Kao da me knjiga toliko obuzme da me prenese u neki drugi svijet i utiša kaos u mojoj glavi. Čitav život knjige su moje sigurno mjesto u koje bježim i gdje je sve ok.
Post je objavljen 15.08.2024. u 13:46 sati.