Marketing
Godine prolaze...
Da mi je netko prije 20 godina rekao da će proći 20 godina, a ja ću još uvijek biti jednaka zbunjena i zbrkana inačica sebe, ne bih im vjerovala.
20 godina je puno. Za toliko vremena bit ću odrasla osoba, a odrasle osobe znaju što rade i što žele. Tako bih im nekako tada objasnila. Do tog vremena imat ću skoro 37, završit ću faks, naživjet ću se u svojim dvadesetima, zaljubit ću se, imat ću prijatelje za čitav život, radit ću nešto što volim, pisat ću, čitat ću, putovat ću, imat ću kuću, dvoje djece i psa. Ironično da sam možda sa 17 imala jasniju predodžbu svog života, svojih želja i snova.
Ali ljudska bića su jednostavno prezbrkana. Možda je neki unutarnji dio nas podešen da nekako nikad ništa nije do kraja ok. Možda je to i dobro. Da nemamo želja, strasti, što bismo ustvari radili? Samo sjedili i čekali da život prođe? Što bismo bili?
I eto tako, sad sam tu i skoro mi je 37, ali nekako nisam još odgonetnula što i tko sam točno. Još uvijek previše volim udovoljiti ljudima i prečesto gazim samu sebe u tom procesu. Još uvijek pišem. Čak i ovaj blog. Ne želi se ugasiti. I koliko god puta da odem, uvijek se i vratim. Da krenem čitati svoje postove od početka, vjerojatno bih vidjela koliko sam se ipak promijenila i koliko sam odrasla. Blog nema još 20 godina, ali mislim da postaje punoljetan, a puno je to vremena za jedan blog.
Imam i dvoje djece i muža i psa i kuću. Završila sam i fakultet. I uživala sam u svojim dvadesetima. Putovala sam. Nedovoljno, ali kad je ikome ikad bilo dosta putovanja. Neki snovi su se ipak ostvarili.
Prijateljstva. Imala sam nekih ljudi s kojima nikad nije bilo dovoljno vremena. Nakon čitavog dana zajedno, imali bi si još uvijek nešto za reći. Još uvijek imam oko sebe tih divnih ljudi, ali kao da su se prijateljstva promijenila. Nisu slabija. Uvijek nastavimo gdje smo stali, ali nije to više svakodnevno, prođe previše dana da se ne vidimo i ne čujemo. Valjda tako mora biti u ovoj fazi života. Ili se možda ne trudim dovoljno.
Posao... Ah, ne znam što bih tu rekla. Niti je posao iz snova, niti je užasno. Hoću li tražiti novi ili ne? Vječno pitanje. Nemam pojma. Jesam li predugo tu? Sad opet idu neke promjene, pa čekam da eto vidim kako bude. Svako toliko netko negdje smišlja kako da radimo bolje, pa se onda reorganiziramo i navikavamo na novo. Već sam skoro 13 godina tu i nekako nikako da bar jedno novo zaživi. Valjda taman dok se priviknemo, dođe novije pa opet iz početka.
Zadnjih dana radim na romanu čiju sam priču počela razvijati još prije tako skoro 20 godina. Vjerojatno zato i sva ta promišljanja. Zanimljivo kako se priča lako pomakla u vremenu. Valjda ljudski osjećaji i ćud ipak kroz povijest ostaju isti. Jedino sam morala mijenjati neke detalje jer tko sad više zove ikoga na kućni telefon, svi imaju mobitele, ne treba se više laptopom spajati na Internet, praktički smo stalno umreženi. Tehnologija se stvarno izmijenila u zadnjih 20 godina, a i naš način života. Danas više nitko ne bi fotografirao na putovanju pa tek poslije nekome pokazivao fotke. Sve je praktički instant. Okineš fotografiju i za koju minutu dostupna je svima i svi ju vide. Pomalo je i zanimljivo tako editirati priču da se pomakne skoro 20 godina u budućnost. Tko zna što bude od svega. Mislim da sam sad izeditirala sve što sam imala napisano i trebalo bih sad zapisati priču do kraja. Imam je razrađenu u bilježnici, ali znam da sam sklona postati prekritična prema svom radu i na kraju samu sebe toliko uvjeriti da je priča loša pa na kraju odustati. Morat ću zatvoriti taj svoj kritični unutarnji glas u neku zvučno izoliranu sobu u svom umu pa da ju ne čujem i ne vidim neko vrijeme. Jedino tako priča ima šanse. Pa neka bude i loše kasnije, ali neka bude napisana. Predugo čuči u meni. Likovi su preživi. Gotovo kao stvarne osobe.
Post je objavljen 09.05.2024. u 10:00 sati.