Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.

***

Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.

***

Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.

***

Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.

Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.

U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.

Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.