GENIJA


AB Šimić umire od sušice,
siromašniji nego crkveni miš.

Tin umire s manje para
nego što njegov poslužitelj dobije
tringelta u jednoj noći.

Vesna Parun umire
s čitavim životom u sedam vreća
(u tom trenutku čak i manje).

Artaud je u zadnji tren
pušten iz ludnice
da udahne malo friškog
zraka prije nego što odleprša na nebo.

Musorgski okončava Modesta u bijedi
i alkoholnom deliriju. Nekoliko
dana prije smrti Ilja
Rjepin izrađuje njegov čuveni
portret, često reproduciran
u glazbenim čitankama.

Mozart također ovaj svijet napušta gologuz.
Masonska braća nisu se pobrinula za nj,
ni u životu ni u smrti.
Genij je prepoznat, pa svejedno pušten
da propadne.
Bačen u zajedničku grobnicu,
u crnokišnoj noći Kraljice noći
ostaje vrištati kao konačni
simbol izrabljenosti.

Erik Satie umire u bolničkoj postelji,
zapaljene plućne maramice i rastočne jetre,
s prividom neprežaljene
Suzanne Valadon što mu pruža
čašu vode
koju ne može doseći.

Bach umire i ostavlja obitelj
bez sredstava.

Chaim Soutine — godine ekstremnog
siromaštva i gladi završavaju
konačnim mirom raskrečenog vola
u njegovu ateljeu.

Dostojevski kronično dužan,
bježi od vjerovnika i piše
Zapise iz podzemlja.

Philip K. Dick, zahvaljujući ekranizaciji novele,
tek pred kraj života dolazi
do veće količine holivudskog novca,
koju potom većinom donira karitativnim udrugama.

Društvo prijatelja Musila
mjesečnim donacijama uzdržava
pisca u nevolji.
Riječ je o pripadnicima obrazovane, liberalne
bečke buržoazije. Židovski
kružok, uglavnom.
Pojavom nacizma društvo se raspada,
a Musil umire u Švicarskoj.

Vincent, vječni Theov teret, umire prosvirane
glave, prodavši u životu tek dvije slike —
ako i toliko.

Bolestan, iscrpljen, zavađen
s lokalnim vlastima i Crkvom Gauguin,
na otoku Hiva Oa, u selu Atuona,
umire u vlastoručno podignutoj kolibi
koju naziva Maison du Jouir —
Kućom užitka.

Katsushika Hokusai, čovjek devedeset i tri
selidbe i jedno tridesetak imena
onaj-koji-je-prečesto
nevidljiv napuštao stanove i sobe
umire s porcijom kćerkine riže
sačinjene od sto zrna
i sto jednim pogledom na Fuji.

Géricault slika najeziviji
autoportret ikada.
Mlad i sušičav, odlaže kist u terpentin i
iz dubine duplji upućuje sablasan pogled
- au revoir.

Aleksandar Grin okreće odrpana
grimizna jedra i isplovljava na pučinu
da se nikada više ne vrati.

Modigliani bi također, poput
svoje mlade supruge,
skočio kroz prozor
da se prethodno nije dokrajčio alkoholom.

Oscar Wilde umire u jeftinom pariškom hotelu,
nakon što je, zbog neplaćenih računa, izbačen
iz drugog jeftinog pariškog hotela.

Georges Méličs, doživljava
bankrot jer nije zaštitio
autorska prava.
Njegove filmove besramno
kopiraju američki distributeri,
čak i Edison — i pritom
dobro zarađuju.
Potom živi u siromaštvu
i prodaje dječje igračke.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata
četiristo je njegovih filmova
pretopljeno da bi se dobio
materijal za izradu potpetica čizama
francuskih vojnika.
Na kraju, ipak, umire s ordenom Legije časti,
koju su mu, sedam godina prije smrti
okačili na prsa.
Bit će zbog potpetica.

Baudelaire skončava u dugovima,
u kolovozu, okružen svježim, reinkarniranim
upravo procvjetalim Cvjetovima zla.

Schubert , jadan, žedan-gladan
svira po tuđim sobama,
po tuđim klavirima,
birtijama. Šubertira gdje god stigne.
Umire u trideset i prvoj godini od tifusa,
začinjenog sifilisom tretiranim
živom.

Billie Holiday umire
sa sedamdeset centi na računu.

Rembrandt, nadživjevši sina Titusa,
nedživjevši suprugu Saskiju,
slika posljednju sliku
(auto)Portret starca koji se smije —
a zatim, formalno pod gradskom skrbi,
skončava u ubožnici.

Tesla, izigran od većih igrača,
upalih obraza, zaboravljen i ad acta
umire pričajući s golubicom
u sobi njujorškog hotela.

Duke Ellington u sedamdesetoj preklinje
predujam za nastup od deset dolara.
Kad Zappa to vidi, raspušta bend.
U tom je trenutku, već je
deset tisuća u minusu.

(…)

Mogao bih ovako nastaviti
do drugog dolaska Krista.
Ali ono što želim reći jest:
ne očajavaj, prijatelju
i daleko darovitiji od tebe
skončali su poput
uličnog pseta.

Pomolimo se stoga, braćo
za spas duša njihovih
veličanstvenih

Jer, kako pišu autori
Funnky businessa
kapital pleše samo
s darovitima.




Hvala svima na čitanju i lijepim riječima. Bio je gušt družiti se s Vama!

Uzgred, upravo sam završio ovaj tekst i otvorio Hucove zapise 2 na Bloggeru pa koga zanima:

https://meisterhuc.blogspot.com/


SRETNO SVIMA!

PODUZETNIČKE VODE

Propao je komunizam.
Evo, čak je i Haron postao poduzetnik.
Tijekom stoljeća skupio je dovoljno zlatnika
s vjeđa pokojnika
da starta vlastiti biznis.

Više ne vozi čun.
Sada je vlasnik flote trajekata
i ponekad upravlja
„Belom lađom“
iz gušta.

Dok trajekti danonoćno jezde od obale do obale,
obično sa zvučnika plovila
trešti
preludij Letećeg Holandeza
ili Kas Valkira.

Ta Haronova naklonost Wageneru
u meni pobuđuje sumnju
iako veli
da dobro posluje
Izraelcima.

S Ukrajincima je prava milina raditi.
Kazarima je korupcija u krvi, dodaje.

Sa Hutistima se
također može dogovoriti,
no oni se vole cjenkati
što mu
- poput Maruni Hrvati -
ide prilično na jetru.

stvari valja završavati, tj. neke stvari valja završavati
meni je to oduvijek bio problem, tu sam ko da vinči u novom sadu
"mami svetlo na sledećem bergu"

kako bilo, evo kraja jedne poduže forme, svršetak mladenačkog rada, novele od Rupe

savršeno se stapa sa recentnim događajima.



***

Kao njegov nasljednik – dijelom po protokolu i propisima o izvanrednim situacijama, dijelom zahvaljujući autoritetu tvrdokornog alfamužijačkog psiho-sklopa – nametnuo se preporođeni inspektor Bilić. U mirnodopsko vrijeme vazda je patio od kronične dosade dočim je u ratu, napokon, procvjetao. Bio je toliko samouvjeren da se nitko nije usudio postaviti očito pitanje: je li on doista najbolji čovjek za ovaj trenutak?

Kako bilo, u vrlo kratkom roku organizirao je učinkovitu obranu grada. Gumigluidi, iako brojčano slabiji, iskazali su se kao pouzdane udarne jedinice i iznimno lucidni vojni stratezi.
Gradovi su padali šutke, jedan za drugim. Ostao je samo Šipson.

Ratovalo se za svaku ulicu. Za svaki pločnik, svaki šaht, prolaz. Ratovalo se prljavo, brutalno, iscrpljujuće — sve dok …

Sve dok jedna od rupa koju su Gumigluidi iskopali na gradskom otpadu, tik uz radioaktivni bojler svemirskog broda Fassbinder 2 Federalne zvjezdane flote, nije mutirala, poprimila samosvijest i počela se širiti u svim smjerovima. Izvanredne okolnosti nametnule su nužnost nemogućeg: privremeno zatomljivanje prirodnih neprijateljstava i ujedinjeni nastup protiv zajedničkog Zla.

Gumigluidi su prvi došli u gradsko poglavarstvo ponudit ruku prijateljstva. Donijeli su čak i lule mira.
Inspektor Bilić nije želio ni čuti.
– Sami smo kadri riješiti oba problema: i vas i mutiranu rupu – izjavio je rezolutno.
Ubrzo se, međutim, pokazalo da nije u pravu.
Unatoč brojnim i vrlo inventivnim pokušajima da se zaustavi ekspanzija mutirane rupe, stvar jednostavno nije funkcionirala.
– Znanstveniče Miodraže, ima li što nova?
Svakih sat vremena pitao je Bilić najbriljantniji um u gradu u nadi da će iskrsnuti barem naznaka rješenja.
Odgovor je bio uvijek isti.
– Ništa.
– Ništa – jednako je odgovarao i Grenged na Astromove upite.
Kada je stigla vijest da su svi gradovi na Glimoru pali – tiho, bez otpora – Bilić je napokon shvatio da je vrag odnio šalu. Bez oklijevanja izdao je nalog za hitnu evakuaciju, te je zapovjedio da se o postojećoj situaciji obavijesti Vrhovno vijeće i Centralni komitet Centralne galaksije.
Uslijedila je neugodna vijest.
– Gospodine zapovjedniče, svi radio-uređaji su uređaji su mrtvi. Otposlani signali raspršili su se u orbiti Glimura poput zvjezdane prašine.
Kratka stanka.
– Čini se da smo prešli događajni obzor.
– Dovraga i bestraga! – zagrmio je Bilić i svom silinom udario šakom o stol. Koščica je pukla. Nije mario. Bio je bijesan. Istinski bijesan.
Okrenuo se pomoćniku Mariću:
– Odmah kontaktirajte Gumigluide. I da mi se onaj Astrom pod hitno nacrta u kancelariji!
No, umjesto da se Astrom nacrta u njegovu uredu, stigla je poruka da se Bilić ima nacrtati Astromu ili ništa od suradnje.
Bilić, naravno, nije želio ni da čuje.
Uslijedili su iscrpljujući pregovori, natezanja i kapricanja s obje strane, tijekom kojih se gubilo dragocjeno vrijeme. Kad su se napokon usuglasili da se sastanu na neutralnom terenu, u prestižnom hotelu Bip-Bop, grad je već bio u potpunom okruženju.

***

A onda je svanuo i taj dan.

Ljudi i Gumigluidi, raspoređeni duž kilometarske crte bojišnice, stisnuti jedni uz druge na barikadama, u blatnim rovovima i iza improviziranih zaklona, naoružani do zuba, šutke su čekali Rupu. Gotovo da nisu disali.

Na poljanama predgrađa životinje su se skutrile, instinktivno osjećajući sav užas nadolazećeg apokaliptičnog sraza. Mir. Neugodan, gust, težak. Bez vjetra, bez zvuka, bez titranja zraka. Kao da je vrijeme zapelo između dva otkucaja, kao da života nema — niti ga je ikada bilo.

Pojedinačna sudbina više nije bila važna. Imena, biografije, grijesi i sitne nade stopili su se u jednoj jedinoj misli: izdržati. Pobijediti. U ime civilizacije ljudi i Gumigluida. U ime reda. U ime smisla. U ime Boga — ma kako se on zvao.

Žene, djeca i starci u crkvama tiho su molili uz drhtave plamenove svijeća.

Kao preludij skorašnje tragedije dignu se povjetarac sa sjevera. Zatim se na horizontu počeše navlačiti tmasti oblaci. Ubrzo iz daljine dopre zloslutna tutnjava praćena sijevanjem koje je paralo nebo. Vjetar stade udarati u stoička lica što su bez treptaja mjerila razdaljinu.

– Evo je! – viknu netko sa izvidnice na desnom krilu sjeverozapadne strane.
– Evo je! – potvrde ostale izvidnice.
Nastade komešanje. Prsti su se stezali oko okidača.

– Pali! – zagrmiše „generali“. – Pali! – Pali!! – Pali!!!
I sve se zagluši u silnom bombanju.

***

Masakr. Neviđen masakr.
Tu fronta i bitke u klasičnom smislu i nije bilo. Samo redovi ljudi i Gumigluida koji u ždrijelo nezasitnice nastoje pobacati sve što dograbe — kamenje, vozila, strojeve, topove, tijela… No zemlja je pucala, tlo se pod nogama urušavalo, i oni su se, jedan za drugim, strovaljivali u mračni bezdan.
Nestajali su trgovački centri, stakleni hramovi potrošnje i betonske katedrale profita, administrativne palače, parkirališta i neboderi…
Nestajala su kazališta i opere, muzeji i knjižnice, arhivi, škole i fakulteti…
Tisućljetna građevinska zdanja, simboli postojanja i trajanja, urušavala su se kao da su od kartona. Karta Šipsona postajala je tragična mrlja u neprestanom prekrajanju tlocrta. Divljanje novonastalog čudovišta nije imalo obrazac, ni granicu, ni slabost. Na njegovu razornu ekspanziju nitko nije imao odgovor. Ni znanost, ni oružje, ni vjera.

– Mi smo predziđe civilizacije! – urlao je inspektor Bilić, nadglasavajući tutnjavu tla i krikove nestajućih. – Samo udrite, junaci moji!
Bio je u ekstazi. Oči su mu gorjele. Glas mu je pucao, ali nije posustajao. Shvaćao je da bi poraz bio više od samog pada Šipsona: bio bi to početak Velikog Kraja.

Jer ovo se neće zaustaviti na Glimoru, shvatio je s jezivom jasnoćom. Ako Rupa – taj enigmatični neprijatelj – pobijedi, širit će se dalje, iz sustava u sustav, dok ne pronađe Zemlju.

I prvi put, otkako je rat započeo, osjetio je nešto nalik strahu.

***

Nakon pet sati žestoke borbe od Šipsona je ostalo tek pet četvornih kilometara. Ljudi su shvatili da je kraj. Položaji su napušteni bez zapovijedi, bez panike, gotovo dostojanstveno. Kolone su se same od sebe slijevale prema Glavnom trgu.

Gumigluidi su također napustili položaje i skupili se u podzemnim odajama.
I Biliću i Astromu bilo je jasno da je bitka izgubljena.
Bilić je prvi prekinuo šutnju. Džentlmenski je pružio ruku Astromu.
– Bila mi je čast ratovati s vama – rekao je.
– Također – odvrati Astrom i snažno mu stisne ruku.
Na trenutak su šutjeli, okruženi tutnjavom svijeta koji se raspadao.
– Možda… – Bilić je oklijevao – da nam se pridružili na Trgu?
Astrom uzdahne. Bila je to lijepa gesta, atipična za Bilića. Sadržavala je respekt prema svemu što je još bilo živo.
– Hvala, ali ipak ne – reče.
Na kraju krajeva bili su prirodni neprijatelji.
Bilić klimne. Razumio je.
– Onda… zbogom.
– Zbogom.

***

Na Trgu se skupilo oko dvije tisuće preživjelih.
Jedni su se okrenuli ka sebi, tražeći unutarnji balans, nastojeći ne žalovati zbog krivih odluka, neostvarenih snova, izgubljenih prilika, neizgovorenih riječi i proćerdanog života.
Drugi su podizali pogled prema nebu i upućivali molitve Stvoritelju, tražeći poštedu. Iz njihove vizure Šipson je bio sasvim pristojan gradić i nije zaslužio sudbinu Sodome i Gomore.
Treći su u panici tražili krivce — vlast, susjede, Gumigluide, ludog klobučara — jer je lakše proklinjati nego prihvatiti neizbježno.
Četvrti su šutjeli. Samo su stajali praznih pogleda, lišeni i nade i straha, kao da je sve već odavno završilo.
Peti su se molili ne za spas tijela, već za spas duše.

Nekolicina ateista mirno je pijuckala piće pred dućanom, čekajući da se ova tragikomedija napokon privede kraju.

Bilić se probio kroz mnoštvo i stao među svoju poraženu vojsku.
– Gospodo – povikao je – borili ste se kao lavovi. Čast mi je bila ratovati uz vas. Hvala vam na tome.

Zatim zastane. Proguta knedlu.

— A sad zagrlite svog bližnjeg i otpustite duge dužnicima svojim: otpustite mržnju, zavist, prijekor, pohlepu i oholost. Otpustile sebičnost, pakost i praznu taštinu. Otpustite baš svaki teret koji vas unižava. Koji vam tišti dušu! Ako je ovo kraj — a jeste — neka bude miran. Ako je sud, neka nas zatekne uspravne. Tko gleda, neka vidi dostojanstvo!

Ljudi se zagrliše.

Netko započe pjevati:

Ej što je Šipson, toga više nema…
Ej što je Šipson, toga više nema…
Jedan-dva, op-sa-sa…

Ostali se pridružiše.

A onda nesta Šipsona.
I Glipsona.
Nedugo potom i Balkonske galaksije.

Rupa je krenula prema Zemlji.
Kolijevci čovječanstva.

Izmet je po hitnom postupku poslan na analizu. Nekoliko sati kasnije stiglo je izvješće iz forenzičkog laboratorija dr. soc. Miodraga Krivića: u uzorcima su pronađeni tragovi ljudskog tkiva.
Bilić je podigao slušalicu i okrenuo broj.
– Kriviću, Bilić.
– Dobar dan, inspektore.
– Dakle… netko klopa ljude?
– Tako se čini.
– Gumigluidi!
– Uz dužno poštovanje, Biliću, to je ishitrena tvrdnja. Možda je riječ o atipičnom obliku kanibalizma, recimo osoba s anomalijom probavnog sustava…
– Gumigluidi!
– Ali, Biliću, nitko nikada nije vidio niti jednog Gumigluida…
– Gumigluidi – odlučno će Bilić i spusti slušalicu.

***

– Gumigluidi? – iskolačenih očiju izusti gradonačelnik Milan. – To je nemoguće! U mom gradu?!
Bilić je šutio. Znao je da tišina pojačava dramatičnost trenutka.
– Ma… jesi li siguran?
– Posve.
Bilićev glas bio je hladan i precizan.
– U PIČKU MATERINU BOŽJU! – riknu gradonačelnik. – Samo mi je još to trebalo!
Psovka je ostala visjeti u zraku. Gradonačelnik podboči glavu na ruku oslonjenu o masivni hrastov stol iz 18. stoljeća i poče trljati sljepoočnicu. Kroz tri visoka prozora, ukrašena kovanim detaljima po uzoru na austrougarske carske građevine, ulijevala se žuta jutarnja svjetlost i bacala duge, prijeteće sjene po prostoriji.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled i prvi puta u životu uputi jasnu, formalnu zapovijed:
– Proglašavam RATNO STANJE! Biliću, organizirajte obranu! Vi ste glavni i odgovorni!
– NA ZAPOVIJED! - spremno odvrati Bilić, lupi petama i odlučnim korakom napusti prostoriju.

***

Gradonačelnik okrene broj.
Nakon duže zvonjave javi se pospan i promukao ženski glas.
– Molim…
– Milka, napet sam ko puška! Pričaj mi prostote, SAD I ODMAH! – ispali gradonačelnik.
Tajac.
– Čuješ li, Milka? Budi vulgarna ko hamburška kurva u Ulici grijeha. Situacija je ozbiljna.
– Milane, spavam…
– Milka, to je zapovijed! A ja sam vrhovni zapovjednik!
– Neću… ne mogu… nemam inspiracije…
– Milka, to je dezerterstvo! Bacit ću te u galge!
– Oh, Milane, koji ti je đavo?
– Ne moraš biti inventivna. Dograbi jednu od onih knjiga koje držiš kraj uzglavlja i čitaj. In-ter-pre-tiraj!
– Zašto ne nazoveš Vruć Telefon – preloži Milka.
– Dosta! IDEMO!
(Uzdah nevoljkosti, škripa kreveta, tresak knjiga koje se ruše s noćnog ormarića, šum listanja stranica…)
– …i pružajući mi stražnjicu… – započe Milka.
– Guzicu, guzičetinu, dupe, prdu, prdulja prokleta – uleti gradonačelnik, glasom obojenim Touretteovim sindromom.
– …skupi se poput hrtice…
– KUČKE!
– …dok joj je Agata škakljala dražicu i činila najrazvratnije radnje. Vojvotkinja je provukla ruku ispod Agate i pljuskala je po stražnjici dok je kažiprstom desne ruke snažno stimulirala njezinu ljubavnu ćeliju.
– Tako-tako…
– Napokon smo svo troje dosegli vrhunac, uz «ah!», «da!», «jao!», u tisuću varijacija.
– Milka, ne sviđa mi se. Previše je arhaično. Daj nešto žešće.
– Ali Milane, nemam žešće…
– Ne muljaj. Gdje su one knjige i časopisi u zmijskom koferu koje skrivaš od muža i koristiš kad me nema?
– Dala sam ih Veri…
– Veri, je li? Baš si našla kad da posuđuješ pornografiju? A što je Veri?
– Ništa…
– Kako ništa?! Dala si joj tonu materijala!
– Otkrila je svoju pizdu…
– Otkrila?! Kako misliš otkrila? Ha? Da joj nisi ti malčice pomogla? Lic-lic…
– …
– Jesi li?
– Milane, što se događa? Nikgdar te vakog vidla ja još nijesam.
– Vidla ili ne vidla vidjet ćeš ti svog boga kada se dočepam tvoje guzice.
– Milane!
– Sranje je Milice, veliko sranje. Sranje veće nego Ravni kotari, Čitluk ili Imotski zajedno.
Ne smijem ti ništa reći. Puknut ću ko kokica. Zato nastavi…
– Milane, dosta. Seks mi je trenutno posljednja stvar na svijetu. I kada to velim, ne mislim zato što spavam, već zato što sam se zasitila.
– Zasitila si se moje kurčine? Milice, što to pričaš?!!!

– Sva ova naša kultura, stil života… Mora postojati nešto više…
– O čemu ti to?
– O duhu, duši, jastvu, kvantnom porijeklu svijesti, o tim stvarima. Zar ne shvaćaš?
– Ne razgovaraj s visoka sa mnom. Ti dobro znaš tko sam ja!
– Znam dragi, ti si prolazni fenomen limitiran granicama materijalnog svijeta. Ja sam, pak, bijela golubica na putu samospoznaje. Reći ću ti samo jedno: philosophia perennis.
– Ha? Što?
– Philosophia perennis. Vječna filozofija.
– Jebi se i ti i vječna filozofija!
– Ne, Milane. Netko ti mora reći: previše si uvjeren u ispravnost vlastitog načina života. Život se ne svodi samo na seks i krkačinu. Pojavnost je redovito plitka. Postoji transcendentalni put: od tijela prema umu, od uma prema duši i konačno od duše prema duhu. Čovjek evoluira kroz sedam stadija. Vječna filozofija – o kojoj je pisao i Huxley – usmjerava pozornost na holističko viđenje bivanja čovjekom i odgovornost da pobudimo svoj potencijal.
– Bla-bla, istočnjačka mistika i metafizički luksuz za propale intelektualce i pubertetlije. Obično sranje!
– Kako god ti to krstio, bolje bi ti bilo da se napokon pozabaviš evolucijom vlastite svijesti.
– Ma jebo te Atman – bijesno vikne Milan i spusti slušalicu, ostavivši Milicu u tihom čuđenju zbog činjenice da on uopće pozna ime božanskog kozmičkog principa.

Crven u licu, gradonačelnik potraži cigaretu po džepovima. Zatim pretrese ladice svog raskošnog stola. Pa vitrinu. Komodu. Sekreter. – Dovraga!

Tražio ju je sve dok (hej!)... ne osjeti (što se događa?)… da gubi (ne!)… tlo (ne!)... pod nogama (aaaaaaaa)...

Odaziv je bio fantastičan. Gradonačelnik je zadovoljno trljao dlanove. Prizor ljudstva što savijene kičme, žuljavih i krvavih dlanova fanatično radi po ulicama budio je u njemu specifičan osjećaj zadovoljstva, isti onaj koji su osjećali njegovi preci: goniči robova, udarači ritma na galijama, bičevaoci u rudnicima srebra, upravitelji i kastelani, crkveni inkvizitori nižeg ranga, kapoi u logorima, nadzornici proizvodnih normi, kamatari…

Grad se prašio od aktivnosti. Lopate su sijevale, tačke škripuckale, ljudi su kopali zemlju po sedam brda i trpali je u rupe s onim posebnim žarom koji obično dolazi iz ideološke ili religijske zaslijepljenosti. Zna se: tko kontrolira narativ kontrolira i ljude.

Ipak, unatoč izvanrednom odazivu, učinkovitosti, znoju, domoljubnim i navijačkim pjesmama broj rupa se udvostručio. Tamo gdje su jučer zatrpali jednu, danas su zjapile dvije.

U tom je trenutku inspektor Bilić, prvi policajac Šipsona osjetio kako mu se aktivira dvanaesto čulo za opasnost. Njemu ovo više nije mirisalo na lošu gradnju niti na stare temelje. Ovo je bilo nešto drugo.

Samoinicijativno, bez dozvole i bez kacige, spustio se u jednu od rupa. Dolje je zrak bio gust, ljepljiv i topao. Napravio je dva koraka i ugazio ravno u govno jednog Gumigluida.

Zastao je. Pogledao đon. Osmijeh mu se razlio licem.

– Imam te, mamicu ti! – viknuo je pobjedonosno.

Čuvstva koja su ga u tom trenutku preplavila teško su opisiva.

Naime, oduvijek je Bilić slutio kako nije ovdje zbog pravilnika, čina i značke, već je značajna figura u većoj, skrivenoj shemi. Kojoj? Nije umio reći. Čak niti naslutiti. Strpljivo čekao da mu se otkrije poslanstvo.

Ali---

godine su prolazile, a ništa se nije događalo. Ništa bitno. Samo novi dosjei, sitni prekršaji, bijedna kaznena djela bez dubine i smisla. Papir na papir. Procedura na proceduru.

Zašao je u kasne četrdesete i već je počeo dobrano sumnjati. Sve je češće o sebi mislio kao o tipu u stihu: gentleman who thinks he has a mission.
Čovjeka se lako zavara, znao je. Sebe još lakše.
Zavarava li se? Možda njegovo poslanstvo ipak ne postoji.
Možda je on tek osrednji javni službenik. Nikakav super-policajac, nikakav izabrani. Samo još jedan u nizu koji je prkosio kozmičkim zakonima i promašio vlastitu sudbinu.
Čisteći Glock 19, sve je češće okretao cijev pištolja prema vlastitom licu.
To bleed or not to bleed, that is the question, pitao se.

I tako, dok je stajo u mraku crne rupe, sa ručnom baterijom u ruci i cipelom u dreku, preplavljen osjećajem sreće u glavu mu je bio isporučen čitav paket spoznaje:
znao je da stoji u debelom govnu jednog Glumida, i to Glumida koji se odaziva na ime Keron. Znao je za sudbinu Giganta XPL, Limenog i Kardana 1. Znao je za sukob između Ioneska i Astroma.
Čak je znao da je Astrom tucao Makabu na Grengedovu žalost.
Sve je znao. I znao je što mora učiniti.

Prošlo je prilično vremena prije nego što je itko primijetio da se nešto uopće događa.

– Rupe! Sve rupa do rupe! Eto, to je to! – rekao je gradonačelnik Milan. – I nitko ništa nije vidio!
Gdje su dosad oni „stručnjaci“ sa svojim papirima i procjenama? Spavaju! Temelji – loši! Gradnja – loša! Ne treba ti fakultet da to vidiš!
I što sada? Ne brinite! Ovo je, iskreno, jednostavnije nego popraviti bicikl. Preuzimam odgovornost i garantiram vam da će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Idemo delati! Za Šipson! Za naše građane!

Tako je govorio gradonačelnik Milan.
I svi su se složili.
Od birokrata do vrhunskih stručnjaka.
Čak i glavni, vječito mrgudan, arhitekt grada, visoki i suhonjavi inženjer Crni u svojoj besprijekornoj crnoj Dolce & Gabbana dolčevitiki, koja ga je činila elegantnim put sjenke u podne.
„Bit će da je u tome stvar,“ promrmljao je, sretan što ne mora razmišljati i vratio se svom unutarnjem krajoliku, gdje je bijela kao duh, Marilyn Monroe čučala u pustinji Doline smrti, dok se pred njom u oblaku prašine propinjao divlji znojni crni mustang s spolovilom u erekciji.

Uistinu, Šipson je bio građen u doba kada građevni materijali nisu bili ni blizu današnjim standardima, kada se o nanotehnologiji još nije govorilo kao o spasonosnom ljepilu civilizacije. Tadašnji beton nije imao nikakvu unutarnju logiku samoodržanja: u njemu nisu postojale armije mikroskopskih vlakana i pametnih čestica koje prepoznaju pukotinu prije nego što se ona uopće pojavi. Nije bilo nano-veziva koje se aktivira pretjeranom vlagom, ni grafenskih mreža koje raspoređuju naprezanje poput živčanog sustava vrlo složenog organizma. Kamen je bio samo kamen, mrtav i glup, bez pamćenja i bez volje da potraje. Strojevi nisu vođeni algoritmom nanosili slojeve betona, keramike ili kompozita; laseri nisu precizno rezali mramor, u kvarcit i bazalt gravirali nemoguće super-detaljne geometrijske uzorke. U to doba, sve pomenuto bilo je znanstvena fantastika za pijane futuriste koji u ponoć psuju ovaj svijet i potom sanjaju električne ovce pametnije od ljudi. Gradilo se grubo, sporo: s čekićem, libelom i molitvom, bez iluzije da će materijal ikada znati više od onoga što mu čovjek nasilno utisne.

Stoga nije bilo nikakvo čudo što je vječni-grad počeo propadati. Ne dramatično, ne odjednom – nego polako, kao tijelo čije kosti gube gustoću. Šipson se nije rušio; on se raspadao, gubio je oblik i smisao, poput pogrbljene starice koja još uvijek hoda, ali više ne zna zašto.

Gradonačelnik je odmah predložio rješenje. Genijalno u svojoj jednostavnosti. Na svoj karakterističan, rudimentarni način izdao je direktivu:
– Ajmo to zatrpavati! Vidi na što grad liči! Ima da je gotovo za mjesec dana i neću da mi zbog toga ni furgut nestane iz proračuna. Jel jasno?
– Ali… – piskutavo se, sopranom koji je jedva probijao prostoriju, pokušao pobuniti Jozo, njegova desna ruka (premda je gradonačelnik bio ljevak, ali ruka je u politici uvijek – ruka – spremna odraditi posao, ako znate što mislim). Pokušao je objasniti da je zadržavanje proračunskog salda uz takav pothvat jednostavno nemoguće, da ni najbolji čarobnjak javnih financija ne može izvesti takvu čiri-biri-bariju.
– Nema ali – presjekao je Milan u startu. – Riješi. Inače – jaja u procep.

Njegov gromki, samodopadni smijeh odzvanjao je akustičnim ružičastim, crvenim i tamnim mramornim hodnicima gradskog poglavarstva kao zlokobna prijetnja.
Jozo se naježio i progutao knedlu od sira. Ne zbog straha za vlastita jajašca – njih ionako nije imao zahvaljujući poduzetnosti svoje majke, koja je u njemu još u djetinjstvu vidjela budućeg opernog pjevača – nego zbog stolca!

Jer taj stolac…

Taj je stolac bio čudesan spoj ergonomije i tehnologije. Unikatan, presvučen mekom, crnom kožom vogonske svinje, s naslonom koji se prilagođavao u osam smjerova. U naslon je bio ugrađen masažni sustav sposoban kirurški precizno detektirati akupunkturne točke duž kralježnice. Uz optimalan kut i pritisak, stolac je izvodio majstorsku akupresuru, dok je poseban program stimulacije vagus živca u sekundi bacao tijelo u stanje dubokog Zena. Naravno bila je tu i klasična tro-programska masaža leđa, razbijanje kvržica laktata uz diskretno grijanje naslona i ambijentalnu 3d muziku koja je dopirala od tko zna kuda. Sve u svemu, stolac koji te grli, grije i šapće: sve je u redu, volim te!

Biti degradiran, premješten ili – ne daj bože – otpušten značilo je zauvijek ostati bez tog stolca. A za Jozu je to bila najgora moguća kazna. Gradonačelnik je to znao. I igrao je prljavo.

Stoga je Jozo, mudrica domišljata, brže-bolje pokrenuo akciju pod imenom Zalog za Šipson, sa sloganom: Recite NE rupama!

Mediji su bili instruirani da pumpaju agresivnu kampanju. Sve je mirisalo na stare propagandne obrasce: domoljublje bez sadržaja, zajedništvo bez odgovornosti, parole koje ništa ne znače, ali zvuče odlučno. Plakati, jinglovi, patetični spotovi s uplakanim bakicama i djecom koja drže poluraspadnutu maketu Katedrale i druge spomenike kulture poput svetačkih zaštitnika gradova.
Izdane su i posebne gradske vjerodajnice, kolekcionarski primjerci, kao i čuveni šipsonski zrak u konzervi, koji se izvozio kao ekskluzivni dar u druge dijelove galaksije.

Na kraju su organizirane i dragovoljne radne akcije.
Svakih pet minuta gradonačelnik na televiziji, u maniri Uncle Sama, upirao prst u kameru i pozivao građane da se pridruže zajedničkoj stvari.
Vrtićka djeca su pjevala i plesala, držeći se za ruke:

Volon-ter, volon-ter,
to ne more biti svak,
za to trebaš biti jak,
jak duhom
da bi grad ogrno novim ruhom.

U offu, erotični ženski glas šaptao je: Pravo. Dužnost. Čast.
Zatim bi uslijedio rezolutni glas gradonačelnika:
Za-kop, za-kop, za-kop – neka to bude i vaša parola.

Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.

***

Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.

***

Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.

***

Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.

Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.

U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.

Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.