Odaziv je bio fantastičan. Gradonačelnik je zadovoljno trljao dlanove. Prizor ljudstva što savijene kičme, žuljavih i krvavih dlanova fanatično radi po ulicama budio je u njemu specifičan osjećaj zadovoljstva, isti onaj koji su osjećali njegovi preci: goniči robova, udarači ritma na galijama, bičevaoci u rudnicima srebra, upravitelji i kastelani, crkveni inkvizitori nižeg ranga, kapoi u logorima, nadzornici proizvodnih normi, kamatari…
Grad se prašio od aktivnosti. Lopate su sijevale, tačke škripuckale, ljudi su kopali zemlju po sedam brda i trpali je u rupe s onim posebnim žarom koji obično dolazi iz ideološke ili religijske zaslijepljenosti. Zna se: tko kontrolira narativ kontrolira i ljude.
Ipak, unatoč izvanrednom odazivu, učinkovitosti, znoju, domoljubnim i navijačkim pjesmama broj rupa se udvostručio. Tamo gdje su jučer zatrpali jednu, danas su zjapile dvije.
U tom je trenutku inspektor Bilić, prvi policajac Šipsona osjetio kako mu se aktivira dvanaesto čulo za opasnost. Njemu ovo više nije mirisalo na lošu gradnju niti na stare temelje. Ovo je bilo nešto drugo.
Samoinicijativno, bez dozvole i bez kacige, spustio se u jednu od rupa. Dolje je zrak bio gust, ljepljiv i topao. Napravio je dva koraka i ugazio ravno u govno jednog Gumigluida.
Zastao je. Pogledao đon. Osmijeh mu se razlio licem.
– Imam te, mamicu ti! – viknuo je pobjedonosno.
Čuvstva koja su ga u tom trenutku preplavila teško su opisiva.
Naime, oduvijek je Bilić slutio kako nije ovdje zbog pravilnika, čina i značke, već je značajna figura u većoj, skrivenoj shemi. Kojoj? Nije umio reći. Čak niti naslutiti. Strpljivo čekao da mu se otkrije poslanstvo.
Ali---
godine su prolazile, a ništa se nije događalo. Ništa bitno. Samo novi dosjei, sitni prekršaji, bijedna kaznena djela bez dubine i smisla. Papir na papir. Procedura na proceduru.
Zašao je u kasne četrdesete i već je počeo dobrano sumnjati. Sve je češće o sebi mislio kao o tipu u stihu: gentleman who thinks he has a mission.
Čovjeka se lako zavara, znao je. Sebe još lakše.
Zavarava li se? Možda njegovo poslanstvo ipak ne postoji.
Možda je on tek osrednji javni službenik. Nikakav super-policajac, nikakav izabrani. Samo još jedan u nizu koji je prkosio kozmičkim zakonima i promašio vlastitu sudbinu.
Čisteći Glock 19, sve je češće okretao cijev pištolja prema vlastitom licu.
To bleed or not to bleed, that is the question, pitao se.
I tako, dok je stajo u mraku crne rupe, sa ručnom baterijom u ruci i cipelom u dreku, preplavljen osjećajem sreće u glavu mu je bio isporučen čitav paket spoznaje:
znao je da stoji u debelom govnu jednog Glumida, i to Glumida koji se odaziva na ime Keron. Znao je za sudbinu Giganta XPL, Limenog i Kardana 1. Znao je za sukob između Ioneska i Astroma.
Čak je znao da je Astrom tucao Makabu na Grengedovu žalost.
Sve je znao. I znao je što mora učiniti.
Post je objavljen 12.02.2026. u 12:49 sati.