Prošlo je prilično vremena prije nego što je itko primijetio da se nešto uopće događa.
– Rupe! Sve rupa do rupe! Eto, to je to! – rekao je gradonačelnik Milan. – I nitko ništa nije vidio!
Gdje su dosad oni „stručnjaci“ sa svojim papirima i procjenama? Spavaju! Temelji – loši! Gradnja – loša! Ne treba ti fakultet da to vidiš!
I što sada? Ne brinite! Ovo je, iskreno, jednostavnije nego popraviti bicikl. Preuzimam odgovornost i garantiram vam da će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Idemo delati! Za Šipson! Za naše građane!
Tako je govorio gradonačelnik Milan.
I svi su se složili.
Od birokrata do vrhunskih stručnjaka.
Čak i glavni, vječito mrgudan, arhitekt grada, visoki i suhonjavi inženjer Crni u svojoj besprijekornoj crnoj Dolce & Gabbana dolčevitiki, koja ga je činila elegantnim put sjenke u podne.
„Bit će da je u tome stvar,“ promrmljao je, sretan što ne mora razmišljati i vratio se svom unutarnjem krajoliku, gdje je bijela kao duh, Marilyn Monroe čučala u pustinji Doline smrti, dok se pred njom u oblaku prašine propinjao divlji znojni crni mustang s spolovilom u erekciji.
Uistinu, Šipson je bio građen u doba kada građevni materijali nisu bili ni blizu današnjim standardima, kada se o nanotehnologiji još nije govorilo kao o spasonosnom ljepilu civilizacije. Tadašnji beton nije imao nikakvu unutarnju logiku samoodržanja: u njemu nisu postojale armije mikroskopskih vlakana i pametnih čestica koje prepoznaju pukotinu prije nego što se ona uopće pojavi. Nije bilo nano-veziva koje se aktivira pretjeranom vlagom, ni grafenskih mreža koje raspoređuju naprezanje poput živčanog sustava vrlo složenog organizma. Kamen je bio samo kamen, mrtav i glup, bez pamćenja i bez volje da potraje. Strojevi nisu vođeni algoritmom nanosili slojeve betona, keramike ili kompozita; laseri nisu precizno rezali mramor, u kvarcit i bazalt gravirali nemoguće super-detaljne geometrijske uzorke. U to doba, sve pomenuto bilo je znanstvena fantastika za pijane futuriste koji u ponoć psuju ovaj svijet i potom sanjaju električne ovce pametnije od ljudi. Gradilo se grubo, sporo: s čekićem, libelom i molitvom, bez iluzije da će materijal ikada znati više od onoga što mu čovjek nasilno utisne.
Stoga nije bilo nikakvo čudo što je vječni-grad počeo propadati. Ne dramatično, ne odjednom – nego polako, kao tijelo čije kosti gube gustoću. Šipson se nije rušio; on se raspadao, gubio je oblik i smisao, poput pogrbljene starice koja još uvijek hoda, ali više ne zna zašto.
Gradonačelnik je odmah predložio rješenje. Genijalno u svojoj jednostavnosti. Na svoj karakterističan, rudimentarni način izdao je direktivu:
– Ajmo to zatrpavati! Vidi na što grad liči! Ima da je gotovo za mjesec dana i neću da mi zbog toga ni furgut nestane iz proračuna. Jel jasno?
– Ali… – piskutavo se, sopranom koji je jedva probijao prostoriju, pokušao pobuniti Jozo, njegova desna ruka (premda je gradonačelnik bio ljevak, ali ruka je u politici uvijek – ruka – spremna odraditi posao, ako znate što mislim). Pokušao je objasniti da je zadržavanje proračunskog salda uz takav pothvat jednostavno nemoguće, da ni najbolji čarobnjak javnih financija ne može izvesti takvu čiri-biri-bariju.
– Nema ali – presjekao je Milan u startu. – Riješi. Inače – jaja u procep.
Njegov gromki, samodopadni smijeh odzvanjao je akustičnim ružičastim, crvenim i tamnim mramornim hodnicima gradskog poglavarstva kao zlokobna prijetnja.
Jozo se naježio i progutao knedlu od sira. Ne zbog straha za vlastita jajašca – njih ionako nije imao zahvaljujući poduzetnosti svoje majke, koja je u njemu još u djetinjstvu vidjela budućeg opernog pjevača – nego zbog stolca!
Jer taj stolac…
Taj je stolac bio čudesan spoj ergonomije i tehnologije. Unikatan, presvučen mekom, crnom kožom vogonske svinje, s naslonom koji se prilagođavao u osam smjerova. U naslon je bio ugrađen masažni sustav sposoban kirurški precizno detektirati akupunkturne točke duž kralježnice. Uz optimalan kut i pritisak, stolac je izvodio majstorsku akupresuru, dok je poseban program stimulacije vagus živca u sekundi bacao tijelo u stanje dubokog Zena. Naravno bila je tu i klasična tro-programska masaža leđa, razbijanje kvržica laktata uz diskretno grijanje naslona i ambijentalnu 3d muziku koja je dopirala od tko zna kuda. Sve u svemu, stolac koji te grli, grije i šapće: sve je u redu, volim te!
Biti degradiran, premješten ili – ne daj bože – otpušten značilo je zauvijek ostati bez tog stolca. A za Jozu je to bila najgora moguća kazna. Gradonačelnik je to znao. I igrao je prljavo.
Stoga je Jozo, mudrica domišljata, brže-bolje pokrenuo akciju pod imenom Zalog za Šipson, sa sloganom: Recite NE rupama!
Mediji su bili instruirani da pumpaju agresivnu kampanju. Sve je mirisalo na stare propagandne obrasce: domoljublje bez sadržaja, zajedništvo bez odgovornosti, parole koje ništa ne znače, ali zvuče odlučno. Plakati, jinglovi, patetični spotovi s uplakanim bakicama i djecom koja drže poluraspadnutu maketu Katedrale i druge spomenike kulture poput svetačkih zaštitnika gradova.
Izdane su i posebne gradske vjerodajnice, kolekcionarski primjerci, kao i čuveni šipsonski zrak u konzervi, koji se izvozio kao ekskluzivni dar u druge dijelove galaksije.
Na kraju su organizirane i dragovoljne radne akcije.
Svakih pet minuta gradonačelnik na televiziji, u maniri Uncle Sama, upirao prst u kameru i pozivao građane da se pridruže zajedničkoj stvari.
Vrtićka djeca su pjevala i plesala, držeći se za ruke:
Volon-ter, volon-ter,
to ne more biti svak,
za to trebaš biti jak,
jak duhom
da bi grad ogrno novim ruhom.
U offu, erotični ženski glas šaptao je: Pravo. Dužnost. Čast.
Zatim bi uslijedio rezolutni glas gradonačelnika:
Za-kop, za-kop, za-kop – neka to bude i vaša parola.
Post je objavljen 10.02.2026. u 12:06 sati.