Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

15.08.2012., srijeda

Tko sporo živi...

gitaristica1

u ovo me predvečerje napadaju, sa svih strana salijeću
napušteni pojmovi i zaboravljene jezične konstrukcije: sumporna kupka, poplunar, poslužavnik, čednost, moralno oblikovanje, vjerske dužnosti...
svaka od tih riječi zna milijun načina i putova da me odstvarni
lizne dahom sjećanja, stjera u kut i
natjera na literarnu rekonstrukciju vlastite povijesti.
ne treba mi to, nipošto.
želim sjediti ovdje
na očišćenom balkonu,
osjećati se nedužno, poput snenog pseta
lišen ideje o karijeri, uspjehu, novcu i sličnim stvarima
sve su to slabo motivirajuće stvar.
ne treba mi niti humor.
humor mi danas zvuči kao incest.
u ostalom nekoliko je smrti pred vratima i to ne bi bilo primjereno...
uviđam da dišem neravnomjerno
prečesto zadržavam dah čekajući da netko završi rečenicu.
taj vječni oprez!
trebao bih se opustiti.
groblja su puna izbezumljenih ljudi nabodenih na krive predodžbe.
opatica u svjetlo plavoj odori odmotava crijevo i zalijeva vrt.
nekoliko kuća dalje visok, histeričan i svadljiv ženski glas ubrzano govori. ne razaznajem o čemu priča, ali očekujem svađu. rat. u najmanju ruku muški brundež.
umjesto toga: višeglasno smijanje.
5-6 gospi na sijelu oraspoložene čašicom uzvraća smijehom na dobar štos.
čudno.
sunce zalazi bez spektakla
volio bih učiniti neke sitne popravke,
ili barem složiti vijke i matice po veličinama.
čini se kao dobro ulaganje u budućnost.
ipak, ostat ću ovdje i dovršit piće.
tko sporo živi sporo i umire.
- 02:27 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

08.08.2012., srijeda

Boki, slikar iz sjene

rajski vrt
jedna od slika koje je Boki u slikarskom zanosu preslikao


sunce, vrućina, besparica, obiteljski rođendani... jebo sve, odlučio sam se nalokati k'o som. kupio sam gajbu piva, povukao se u atelijer, zamračio sobu kao pod uzbunom, stavio slušalice – mahlerovu petu – i počeo cugati. dobro mi je išlo. također, poslužio sam se tabletama za smirenje. otuđio sam ih ženi. zidovi su zaplesali, svijet se napokon počeo okretati oko mene.
bilo mi je super, baš ono super kada je oko 21h zazvonilo na vratima.
pas ti sestru i brata....
otvorio sam.
- UMREL JE! – vrisnuo je Boki ušavši u stan.
otišao sam u friđ po još jedno pivo i strovalio se u naslonjač.
- jesi li me čuo: UMREL JE!
- čuo sam te: umrel je.
- Rikardo Harlekini, umrel, jao majko što ću sad – jadikovao je.
- snaći ćeš se, miki.
- moju karu... pogleč mi ruke...
ruke su mu se tresle k'o u jačeg đankija.
- ... već 2 dana nisam niš naslikal.
- jebo slikanje, rekoh, popi pivu...
- ne jebi me Huc, znaš da ne cugam...
- tko ne cuga homić!
Boki je bio luđak par excellence. ima raznih varijanti njegove biografija, sve su jednako dosadne. jebo Bokija! međutim Boki je bio slikar. amater. poznat, a nepoznat. slikar iz sjene, recimo to tako.
prije 2 godine u potrazi za prenoćištem provalio je u atelijer poznatog slikara Ede Murvice. u atelijeru je bilo ugodno, toplo, a miris terpentina i lanenog ulja zavodljiv. zastao je pred praznim platnom i začuo kako mu šapće senzualn ženski glas: oslikaj me Boki, oslikaj. jedno oslikano platno bolje je od jednog praznog platna!
Boki je posegnuo za kičicom i ... i .... otad njegov život nije više bio isti.
jednom navučen na platno... i ulje... zauvijek navučen na platno i ulje...
Edo pak Murvica bio je slikar prosječnog talenta, no imao je vrhunskog menađera kaj se zval Brajan Štafelštajn i mogel je od dreka napraviti pišćaljku. zahvaljujući njemu Edo je postal top of the tops kaj se tiče hrvatskog slikarstva.
međutim, slava, ma kako mala, ma kako lokalna, uzima danak i Edo je počel pit, prvo na čestim otvorenjima svojih izložbi, potom u atelijeru, pa u svojoj kući, na kraju javno, Kod zelenog Hipotalamusa.
jedne kokainske večeri u raskošnom zdanju dobavljača dalekovodne infrastrukture za HEP slavni je slikar prvi put šmrknuo kokicu - sa pladnja - a k'o šmrkne kokicu - sad sa pladnja ili ne - taj šmrkne i bijelo i uskoro je slavni slikar bio tek običan đanki. naravno, prestao je slikati. samo se praskao u venu.
Brajan je počeo tražiti budućeg predstavnika republike Hrvatske na Venecijanskom bijenalu.
na dnu, otpisan od svih, Edo je preko noći iznenadio novim opusom izloživši slike u spremištu ZET-ovih tramvaja, u dva izjutra na povratku druge smijene.
publika i kritika bili su suglasni: ovo je djelo genija.
skužili ste, naravno, vi ste pametni, Boki je bio autor tih slika. ponekad se znalo dogoditi da je slikao pred raširenim zjenicama Ede Mrvice. Edo Mrvica bio je uvjeren kako je na jebenom dobrom tripu: napustio je tijelo, preuzeo novo obličje i slikao.
kako bilo, Edo je trebao drogu, Boki slikarstvo.
sada je Edo bio mrtav, a Boki u kurcu.
uzeo je kičicu i počeo mi preslikavati sliku.
- ostavi to – upozorih ga.
nije me abadirao pol posto.
- Boki, prestani.
sve bržim i bržim potezima premazivao mi je sliku. dohvatio sam peglu i tresnuo ga u glavu.
- jesam li ti rekao da prestaneš?
- Huc, samo jednu sliku i gotovo.
- ma more marš.
pao je ničice.
- ohohoooo Huc, pliz pliz pliz – samo jednu sliku i nestat ću zauvijek iz tvog života.
- ne dolazi u obzir, znaš li ti koliko to košta?
- pliz pliz pliz.
- dam ti vodene boje, to je sve što mogu učiniti za tebe.
- ali ja ne znam raditi sa akvarelom, mokro na mokro, suho na suho, suho na morkro k'o će ga znati – plakao je.
- zabole me.
- ali Huc...
- to su Talensove boje budalo, ima i Mussinija, budi zahvalan što sam tako milostiv.
vidio on da je vrag odnio šalu.
- hvala Huc, hvala. ti si faca. master. namber van. gazda - klanjao se.
- još da mi ga popušiš....
- može.
- ne može... od slikat...
sjeo je za stol i počeo mrljati svoja sranja..
pio sam u fotelji, Boki je pičio u ekstazi. zamarala me to jer znao sam: poslije svake ekstaze slijedi agonija.
ali pih, to već i sićani slavuji na grani znaju.
progutao sam desetu tabletu Belmirana i postao štono bi rekla Anđa Marić, božanski miran. Zijevvvvv.
Usnuo sam.
Kada sam se probudio imao sam što vidjeti.
- iruda ti – skočio sam sa stola vrsinuvši – što si to učinio?
Boki je preslikao sve moje slike. da samo to! prešao je i na zidove! zidove koje sam zgletao do savršenstva.
- slikal sam – rekao je sa luđačkim sjajem u očima.
debilno blaženi osmjeh razvukao mu se preko lica.
- koji ti je kurac ti imbecilni Van Gože?!?! Ti retardirani Mikelanđelo. Šta misliš da je ovo Sikstinska kapela?!?!
prdio-govorio, njemu je bilo svejedno. On je SLIKAO!
ponovo ga tresnuh peglom.
na licu mu je osta taj glup osmijeh.
na pegli udubina.
zgrabio sam ga za kragnu i izbacio van.
- da te više nisam vidio ovdje – zaprijetio sam – inače jaja u procjep.
ujutro sam ispričao ženi što se dogodilo.
zacenila se od smijeha. već sam mislio da je tresnem peglom kada se pribrala.
- tko ti je kriv kada se družiš sa krivim ljudima – rekla je.
promislio sam.
bila je u pravu.

ovu muzičku numeru posvećujem žrtvama imbecilizma na Zrću: Dancing Fool, Frank Zappa
- 00:45 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

06.08.2012., ponedjeljak

Slikar mrtvih pasa, take 2

Dead Dog



Vodostaj je bio nizak. Spustio sam se do rijeke i hodao po riječnom dnu, krupnim bijelim oblutcima. Ono malo rijeke lijeno je oticalo sredinom.
Našao sam tri pseće lešine. Psi su bili mučki ubijeni. Dva veća, crna psa, mješanci dobermana i neke druge pasmine, bili su zadavljeni. Vrat im je bio stegnut pet milimetara debelom bakrenom žicom. Treći, mali pas, bio je obješen o konop. Omča mu je također nalazila oko vrata. Bez sumnje, netko se zabavljao. Devedeset kilometara nizvodno bjesnio je rat, granatiralo se, pucalo na sve strane, a ako je bilo prilike rezalo se grkljane i druge dijelove tijela.
Bože dragi, zar im nije dosta, pitao sam se.
Moć vizualizacije češće je Pakao no blagoslov. Sa lakoćom sam si predočio stratište: dvorište ograđeno komadima otpadnog valovitog lima; nekolicina ogoljelih automobila za dijelove; nedovršena kuća od opeke; na prvom katu manjkaju balkonska vrata i bočni prozori; ta rupa, to zdepasto crno slovo T djeluje zlokobno, naviješta budući zločin, rodoskvrnuće ili ubojstvo. Trojica ljudi grubo tesanih lica u maskirnim uniformama raspamećeni od domaće rakije nadglasavaju se, viču, urlaju, psuju si majku, šale su ima grube, a pjani smijeh probija se kroz zvuke veselice što trešti sa radija dok jadnoj živni stežu metalnu omču oko vrata. Zatim je puste. Pseto ludi dvorištem u nastojanju da prednjim šapama strgne omču. Ne uspijeva, pada na bok, sopće, jezik visi do poda, snaga polako napušta tijelo, a tri se p'jane ništarije ne prestaju se cerekati. Uskoro će na front, bit će da vježbaju. A moguće im se i ukrutio, onako kako se zna ukrutiti dječacima što se iz dosade pohrvaju.

xxx



Vratio sam se sutradan noseći pod rukom poljski štafelaj i platno. Napravih nekolicinu skica pa se odlučih za najmanjeg psa. Bio je u očajnom stanju: onako stopljen sa tlom, s velikom rupom sred trupa kroz koju se nazirao kralježak; praznih duplji, odrezanih ušiju, s očnjakom što se bijelio u teško raspoznatljivoj masi kože i kostiju više je nalikovao na stari otirač nego li na psa.
Postavih štafelaj, istisnuh boje na paletu i započeh sa radom.

xxx



Zamijetio sam ih dok su još bili točkice u daljini. Sa pažnjom su razgledali lešine. Prišli su mi iza leđa i promatrali što radim.
- Zašto slikaš mrtve pse – upita riđokosi dječak.
- Zato što moram – rekoh ne prekidajući posao.
- Tko te tjera?
- Um me tjera
- Trebao bi slikati rijeku – reče drugi dječak – ljepša je.
- U pravu si.
- Je li tako da je Mona Lisa najbolja slika na svijetu – ustvrdi treći dječak, debeljko-štrberko.
- Ne, nije – rekoh kroz smijeh.
- A koja je – upita izazivački.
- Kurciku Konstraki – odgovorih.
- Kurciku Konstraki – začudi se.
- Aha.
Odložih kistove u limenku sa terpentinom i pripalih cigaretu.
- Zašto niste u školi, junaci?
- Markamo – reče riđokosi drčno.
- Markate? Fino. Ali na krivom mjestu. Ovdje ne ubijaju samo pse.
Nasta nelagodan tajac.
- Neki dan, tamo, kod one vrbe, ubiše čovjeka. Dojurili su sa crnim Mercedesom, izbacili ga kao vreću govana i sprašili metak u čelo. Truplo su gurnuli u rijeku. Da nisam na vrijeme zalegao završio bih kao i on.
Zagledah se niz rijeku.
Riječi odjelknuše u dječjim glavama i oni nestaše u vidu magle.
Vratih se slikanju.
Bila je sredina ožujka i hladnoća mi probi kroz potplate. Cupkao sam i svako malo huktao u šake.
A onda je ionako kratak zimski dan došao kraju. Sunce je u raskošnom krvavom crvenilu tonulo iza brda. Baš prigodno, filmski, pomislih.
Spremih pribor u ranac i zaputih se kući.

muzika za ugođaj: Patty Page, How Much Is That Dog In The Window
- 21:25 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

03.08.2012., petak

OGULJENKO

gitaristica

maločas probuđen stojim
se sa šalicom kave pred prozorom.
sručila se strašna kiša.
trojica ljudi na susjednoj trokratnici navlače nekakav najlon preko krova.
promatram ih sa zebnjom.
strahujem na njima nepoznat način.
recimo, da kojim slučajem zamijenimo mjesta
moj pad bi ih oraspoložio.
kakav blesan, podrugljivo bi se cerekali
ili bi u ovom trenutku, anticipirajući buduće događaje, brže-bolje posegnuli za I-phoneom
i snimili čitavu vražju stvar
koja bi minutu kasnije osvanula na društvenoj mreži.
moj udes donio bi im puno lajkova.
a možda bih trenutak prije no što bih tresnuo o tlo
završio u naručju pupaste djeve što zrači unutrašnjom ljepotom
ona bi me ponijela kući
oprala mi stopala
nahranila sa tri srdele, kruhom i napojila čašom crnog vina
na pladnju bi mi donijela svježe voće iz rajskih vrtova
- uska sam dolje – rekla bi.
- ok – rekao bih ja.
došle bi njene oskudno odjevene prijateljice, njih 72.
- i one su uske dolje – šapnula bi liznuvši mi uvce.
- Houston, imamo problem... – rekao bih predočivši si svog Oguljenka.
u redu, sad već gubim na stilu...

u svakom slučaju, brinem za te papane....
- 21:23 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

01.08.2012., srijeda

djelemiraju-djelemiraju...

svemirski jebach
Izvješća iz atelijera: Svemirski jebač, 29,777x21cm, kombinirana tehnika

u kasnim satima ljetnih mjeseci ponekad sjednem u kafić na Glavnom kolodvoru
naručim piće, zapalim cigaretu i s pažnjom promatram putnike

volim lica mladih što sa naprtnjačama, malaksali, čekaju međunarodni kasni vlak

podsjećaju na davnašnje skitnje

sada je na njima da ponovo otkriju Svijet

ali sve je manje toga za otkriti

iste građevine ista jela, ista pića, ista odjeća, ista obuća, isti suveniri, glazba, isti zubi, sise, nosevi, iste kavanske diskusije, isti kopipejstani životi...

tek starine, miris krajolika i lokalni kolorit omogućuju mlako uzbuđenje, odaju dojam promjene i opravdavaju naša nastojanja

- prekrasno je...

- da draga, lijepo je.

zanosimo se vlastitim zanosom

zapravo kategoričko imperativno, jedanaesto zapovjedno, super se provodimo

sablažnjiva kratkoća godišnjeg, nad nama zlokobno nadvita, cereće se podrugljivo

sunca, dakako, treba svakom

ipak u atelijeru stvari napokon postaju zanimljive...


«vlak za Beograd kreće u ponoć i pet minuta...»

vino rubin crvene boje

okovan ledom
brod

spi


muzika za ugođaj: nije djelem djelem
- 17:19 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>