Pregled posta

Boki, slikar iz sjene

jedna od slika koje je Boki u slikarskom zanosu preslikao


sunce, vrućina, besparica, obiteljski rođendani... jebo sve, odlučio sam se nalokati k'o som. kupio sam gajbu piva, povukao se u atelijer, zamračio sobu kao pod uzbunom, stavio slušalice – mahlerovu petu – i počeo cugati. dobro mi je išlo. također, poslužio sam se tabletama za smirenje. otuđio sam ih ženi. zidovi su zaplesali, svijet se napokon počeo okretati oko mene.
bilo mi je super, baš ono super kada je oko 21h zazvonilo na vratima.
pas ti sestru i brata....
otvorio sam.
- UMREL JE! – vrisnuo je Boki ušavši u stan.
otišao sam u friđ po još jedno pivo i strovalio se u naslonjač.
- jesi li me čuo: UMREL JE!
- čuo sam te: umrel je.
- Rikardo Harlekini, umrel, jao majko što ću sad – jadikovao je.
- snaći ćeš se, miki.
- moju karu... pogleč mi ruke...
ruke su mu se tresle k'o u jačeg đankija.
- ... već 2 dana nisam niš naslikal.
- jebo slikanje, rekoh, popi pivu...
- ne jebi me Huc, znaš da ne cugam...
- tko ne cuga homić!
Boki je bio luđak par excellence. ima raznih varijanti njegove biografija, sve su jednako dosadne. jebo Bokija! međutim Boki je bio slikar. amater. poznat, a nepoznat. slikar iz sjene, recimo to tako.
prije 2 godine u potrazi za prenoćištem provalio je u atelijer poznatog slikara Ede Murvice. u atelijeru je bilo ugodno, toplo, a miris terpentina i lanenog ulja zavodljiv. zastao je pred praznim platnom i začuo kako mu šapće senzualn ženski glas: oslikaj me Boki, oslikaj. jedno oslikano platno bolje je od jednog praznog platna!
Boki je posegnuo za kičicom i ... i .... otad njegov život nije više bio isti.
jednom navučen na platno... i ulje... zauvijek navučen na platno i ulje...
Edo pak Murvica bio je slikar prosječnog talenta, no imao je vrhunskog menađera kaj se zval Brajan Štafelštajn i mogel je od dreka napraviti pišćaljku. zahvaljujući njemu Edo je postal top of the tops kaj se tiče hrvatskog slikarstva.
međutim, slava, ma kako mala, ma kako lokalna, uzima danak i Edo je počel pit, prvo na čestim otvorenjima svojih izložbi, potom u atelijeru, pa u svojoj kući, na kraju javno, Kod zelenog Hipotalamusa.
jedne kokainske večeri u raskošnom zdanju dobavljača dalekovodne infrastrukture za HEP slavni je slikar prvi put šmrknuo kokicu - sa pladnja - a k'o šmrkne kokicu - sad sa pladnja ili ne - taj šmrkne i bijelo i uskoro je slavni slikar bio tek običan đanki. naravno, prestao je slikati. samo se praskao u venu.
Brajan je počeo tražiti budućeg predstavnika republike Hrvatske na Venecijanskom bijenalu.
na dnu, otpisan od svih, Edo je preko noći iznenadio novim opusom izloživši slike u spremištu ZET-ovih tramvaja, u dva izjutra na povratku druge smijene.
publika i kritika bili su suglasni: ovo je djelo genija.
skužili ste, naravno, vi ste pametni, Boki je bio autor tih slika. ponekad se znalo dogoditi da je slikao pred raširenim zjenicama Ede Mrvice. Edo Mrvica bio je uvjeren kako je na jebenom dobrom tripu: napustio je tijelo, preuzeo novo obličje i slikao.
kako bilo, Edo je trebao drogu, Boki slikarstvo.
sada je Edo bio mrtav, a Boki u kurcu.
uzeo je kičicu i počeo mi preslikavati sliku.
- ostavi to – upozorih ga.
nije me abadirao pol posto.
- Boki, prestani.
sve bržim i bržim potezima premazivao mi je sliku. dohvatio sam peglu i tresnuo ga u glavu.
- jesam li ti rekao da prestaneš?
- Huc, samo jednu sliku i gotovo.
- ma more marš.
pao je ničice.
- ohohoooo Huc, pliz pliz pliz – samo jednu sliku i nestat ću zauvijek iz tvog života.
- ne dolazi u obzir, znaš li ti koliko to košta?
- pliz pliz pliz.
- dam ti vodene boje, to je sve što mogu učiniti za tebe.
- ali ja ne znam raditi sa akvarelom, mokro na mokro, suho na suho, suho na morkro k'o će ga znati – plakao je.
- zabole me.
- ali Huc...
- to su Talensove boje budalo, ima i Mussinija, budi zahvalan što sam tako milostiv.
vidio on da je vrag odnio šalu.
- hvala Huc, hvala. ti si faca. master. namber van. gazda - klanjao se.
- još da mi ga popušiš....
- može.
- ne može... od slikat...
sjeo je za stol i počeo mrljati svoja sranja..
pio sam u fotelji, Boki je pičio u ekstazi. zamarala me to jer znao sam: poslije svake ekstaze slijedi agonija.
ali pih, to već i sićani slavuji na grani znaju.
progutao sam desetu tabletu Belmirana i postao štono bi rekla Anđa Marić, božanski miran. Zijevvvvv.
Usnuo sam.
Kada sam se probudio imao sam što vidjeti.
- iruda ti – skočio sam sa stola vrsinuvši – što si to učinio?
Boki je preslikao sve moje slike. da samo to! prešao je i na zidove! zidove koje sam zgletao do savršenstva.
- slikal sam – rekao je sa luđačkim sjajem u očima.
debilno blaženi osmjeh razvukao mu se preko lica.
- koji ti je kurac ti imbecilni Van Gože?!?! Ti retardirani Mikelanđelo. Šta misliš da je ovo Sikstinska kapela?!?!
prdio-govorio, njemu je bilo svejedno. On je SLIKAO!
ponovo ga tresnuh peglom.
na licu mu je osta taj glup osmijeh.
na pegli udubina.
zgrabio sam ga za kragnu i izbacio van.
- da te više nisam vidio ovdje – zaprijetio sam – inače jaja u procjep.
ujutro sam ispričao ženi što se dogodilo.
zacenila se od smijeha. već sam mislio da je tresnem peglom kada se pribrala.
- tko ti je kriv kada se družiš sa krivim ljudima – rekla je.
promislio sam.
bila je u pravu.

ovu muzičku numeru posvećujem žrtvama imbecilizma na Zrću: Dancing Fool, Frank Zappa


Post je objavljen 08.08.2012. u 00:45 sati.