Marketing
Tko sporo živi...
u ovo me predvečerje napadaju, sa svih strana salijeću
napušteni pojmovi i zaboravljene jezične konstrukcije: sumporna kupka, poplunar, poslužavnik, čednost, moralno oblikovanje, vjerske dužnosti...
svaka od tih riječi zna milijun načina i putova da me odstvarni
lizne dahom sjećanja, stjera u kut i
natjera na literarnu rekonstrukciju vlastite povijesti.
ne treba mi to, nipošto.
želim sjediti ovdje
na očišćenom balkonu,
osjećati se nedužno, poput snenog pseta
lišen ideje o karijeri, uspjehu, novcu i sličnim stvarima
sve su to slabo motivirajuće stvar.
ne treba mi niti humor.
humor mi danas zvuči kao incest.
u ostalom nekoliko je smrti pred vratima i to ne bi bilo primjereno...
uviđam da dišem neravnomjerno
prečesto zadržavam dah čekajući da netko završi rečenicu.
taj vječni oprez!
trebao bih se opustiti.
groblja su puna izbezumljenih ljudi nabodenih na krive predodžbe.
opatica u svjetlo plavoj odori odmotava crijevo i zalijeva vrt.
nekoliko kuća dalje visok, histeričan i svadljiv ženski glas ubrzano govori. ne razaznajem o čemu priča, ali očekujem svađu. rat. u najmanju ruku muški brundež.
umjesto toga: višeglasno smijanje.
5-6 gospi na sijelu oraspoložene čašicom uzvraća smijehom na dobar štos.
čudno.
sunce zalazi bez spektakla
volio bih učiniti neke sitne popravke,
ili barem složiti vijke i matice po veličinama.
čini se kao dobro ulaganje u budućnost.
ipak, ostat ću ovdje i dovršit piće.
tko sporo živi sporo i umire.
Post je objavljen 15.08.2012. u 02:27 sati.