Marketing
Slikar mrtvih pasa, take 2
Vodostaj je bio nizak. Spustio sam se do rijeke i hodao po riječnom dnu, krupnim bijelim oblutcima. Ono malo rijeke lijeno je oticalo sredinom.
Našao sam tri pseće lešine. Psi su bili mučki ubijeni. Dva veća, crna psa, mješanci dobermana i neke druge pasmine, bili su zadavljeni. Vrat im je bio stegnut pet milimetara debelom bakrenom žicom. Treći, mali pas, bio je obješen o konop. Omča mu je također nalazila oko vrata. Bez sumnje, netko se zabavljao. Devedeset kilometara nizvodno bjesnio je rat, granatiralo se, pucalo na sve strane, a ako je bilo prilike rezalo se grkljane i druge dijelove tijela.
Bože dragi, zar im nije dosta, pitao sam se.
Moć vizualizacije češće je Pakao no blagoslov. Sa lakoćom sam si predočio stratište: dvorište ograđeno komadima otpadnog valovitog lima; nekolicina ogoljelih automobila za dijelove; nedovršena kuća od opeke; na prvom katu manjkaju balkonska vrata i bočni prozori; ta rupa, to zdepasto crno slovo T djeluje zlokobno, naviješta budući zločin, rodoskvrnuće ili ubojstvo. Trojica ljudi grubo tesanih lica u maskirnim uniformama raspamećeni od domaće rakije nadglasavaju se, viču, urlaju, psuju si majku, šale su ima grube, a pjani smijeh probija se kroz zvuke veselice što trešti sa radija dok jadnoj živni stežu metalnu omču oko vrata. Zatim je puste. Pseto ludi dvorištem u nastojanju da prednjim šapama strgne omču. Ne uspijeva, pada na bok, sopće, jezik visi do poda, snaga polako napušta tijelo, a tri se p'jane ništarije ne prestaju se cerekati. Uskoro će na front, bit će da vježbaju. A moguće im se i ukrutio, onako kako se zna ukrutiti dječacima što se iz dosade pohrvaju.
xxx
Vratio sam se sutradan noseći pod rukom poljski štafelaj i platno. Napravih nekolicinu skica pa se odlučih za najmanjeg psa. Bio je u očajnom stanju: onako stopljen sa tlom, s velikom rupom sred trupa kroz koju se nazirao kralježak; praznih duplji, odrezanih ušiju, s očnjakom što se bijelio u teško raspoznatljivoj masi kože i kostiju više je nalikovao na stari otirač nego li na psa.
Postavih štafelaj, istisnuh boje na paletu i započeh sa radom.
xxx
Zamijetio sam ih dok su još bili točkice u daljini. Sa pažnjom su razgledali lešine. Prišli su mi iza leđa i promatrali što radim.
- Zašto slikaš mrtve pse – upita riđokosi dječak.
- Zato što moram – rekoh ne prekidajući posao.
- Tko te tjera?
- Um me tjera
- Trebao bi slikati rijeku – reče drugi dječak – ljepša je.
- U pravu si.
- Je li tako da je Mona Lisa najbolja slika na svijetu – ustvrdi treći dječak, debeljko-štrberko.
- Ne, nije – rekoh kroz smijeh.
- A koja je – upita izazivački.
- Kurciku Konstraki – odgovorih.
- Kurciku Konstraki – začudi se.
- Aha.
Odložih kistove u limenku sa terpentinom i pripalih cigaretu.
- Zašto niste u školi, junaci?
- Markamo – reče riđokosi drčno.
- Markate? Fino. Ali na krivom mjestu. Ovdje ne ubijaju samo pse.
Nasta nelagodan tajac.
- Neki dan, tamo, kod one vrbe, ubiše čovjeka. Dojurili su sa crnim Mercedesom, izbacili ga kao vreću govana i sprašili metak u čelo. Truplo su gurnuli u rijeku. Da nisam na vrijeme zalegao završio bih kao i on.
Zagledah se niz rijeku.
Riječi odjelknuše u dječjim glavama i oni nestaše u vidu magle.
Vratih se slikanju.
Bila je sredina ožujka i hladnoća mi probi kroz potplate. Cupkao sam i svako malo huktao u šake.
A onda je ionako kratak zimski dan došao kraju. Sunce je u raskošnom krvavom crvenilu tonulo iza brda. Baš prigodno, filmski, pomislih.
Spremih pribor u ranac i zaputih se kući.
muzika za ugođaj: Patty Page, How Much Is That Dog In The Window
Post je objavljen 06.08.2012. u 21:25 sati.