Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

22.12.2011., četvrtak

MOGUĆNOST OTOKA

rumor, rumor

Poznavao sam tu djevojku, Ljerku,
otac joj je bio arhitekt,
i mati također
pa je odlučila studirati
arhitekturu.
Na fakultetu je upoznala budućeg muža
- arhitekta.
Oženili su se i dobili dijete.

Ni mlađa sestra Zozi nije iskakala iz šina.
Postala je arhitektica i našla muža, dakako
- arhitekta.

Nekom prilikom upitao sam Ljerkinog prvorođenog što želi postati kada odraste. Ni trenutka nije dvojio, samouvjereno je izjavio
- arhitekt.

Ranko me je obavijestio kada su dobili drugo dijete. Nisam uputio čestitke, tek sam umorno konstatirao - Stig'o još jedan arhitekt.
- Nemoj tako – pobunio se Romi – možda Anđelko razbije shemicu i postane slikar.
- Je, sigurno...

Vjerujte, ne pretjerujem. Tako je bilo.

A pripovijest kaže još i to da su Ravnalići – uža i šira obitelj – živjeli i projektirali na obiteljskom imanju u podnožju plavičaste planine Rumor, na broju 6, u ulici Hermanna Bolléa. Živjeli su sjedilačkim životom u slozi i nikada nitko nije poželio napustiti rodnu grudu. Kuće su podizali jednu do druge te je vrlo brzo na Pimpekovom bregu niklo pravo malo naselje. Priča svakako ne bi bila toliko zapanjujuća da vrijeme i mjesto zbivanja nije današnja, khm, Europa.

«A što se ti sekiraš», upitao me otac, psiholog , kada sam se jednom prilikom zakačio za temu o smislu i kvaliteti života «za neke ljude taj je način sasvim okej.»
«Pa, nedvojbeno je lakše» otpovrnuo sam nervoznim glasom «krov nad glavom, radni prostor, infrastruktura, oružje i oruđe, poslovi – sve osigurano. Nakon četiri generacije to već zaslužuje etiketu obiteljska tradicija. Čovjek bi trebao biti krajnji tupan da uspije upropasti jedan tako uhodan projektni biro.»

Pa sad, ako je to dobro za neke ljude, ako je dobro za većinu, za mene sigurno nije.

Večeras, dok sjedim za kuhinjskim stolom i grickam bruskete sa okusom sira, cevćim pivce i tipkam post izložen sam prijetnji da me proglase svaštarom, a u konačnici i kardinalnim gubitnikom. No zabole me, moje je srce na strani samoniklih i odvažnih ljudi što si dozvoljavaju grešku, riskiraju poraz, zaobilaze lakši put i spremno se hvataju u koštac sa vlastitim nedostatcima, ograničenjima, slabostima...
Oni su rekli da, kada su predci orlovskog pogleda i profila strogo i odlučno rekli ne!

Tim srčanim usamljenicima što nastoje biti, a ne imati, stišćem ruku i podižem čašu u ovaj kasni sat.
A votre santé !
- 04:12 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

16.12.2011., petak

ŠALA (KUMDERA)

Kum Dera, Kum Dera

Šeću 2 neozvučena nogometna sudca, jedan kratkovidan, a jedan dalekovidan okolicom Splita. No oba branitelji utvrđenog poretka.
- Hej, što je ono tamo – upita kratkovidni nogometni sudac dalekovidnog ugledavši truplo na stijenama koje čerče galebovi.
- Ma, leš – odmahujući rukom odgovara dalekovidni zagonetno se smiješkajući.
- Leš?
- Ne, rekao sam ma, leš!
- Aaaaa, kužim. Onda Šelam aleš kum!
- Sad ja ne kužim. Daj mi i neki trag.
- Čitaj ogledalno.
- Ne mogu, nisam da Vinci i nemam ni olovku, ni papirić, ni ogledalo kod sebe.
- Da imaš pročitao bi: muk šela maleŠ.
- Muk šela maleŠ? Ček da razmislim. Aaaaa, kužim! Dobra fora. Ali čemu ono šela?
- Šela je tu za promišljanje o klici uništenja, lakomislenosti, provincijskom prostakluku, nogometnom panegiriku, blistavoj karijeri, trci štakora, malom glupavku...
- aaaaaaaaa...
- ae...
- 19:25 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

14.12.2011., srijeda

PERFORMERS

art evolution, art evolution

Umjetnik popio laksativ pa špricajući na zadnja vrata naslikao 66 analnih slika. Ugodno iznenađen brojem nijansi koje mogu proizvesti njegova crijeva...
Umjetnik predano radio i vlastitim spolovilom u 42 dana naslikao 66 portreta javnih osoba, od toga 33 političara, 10 sudaca, jednu TV voditeljicu, gradonačelnika glavnog grada, predsjednika republike i poglavara rimokatoličke crkve...
Umjetnik izveo preformance «Changing Bowie», promijenio spol, predomislio se pa ga opet promijenio.
Umjetnik izveo performance «Recycle», popišao se u čašu Coca-cole pa je popio...popišao-popio, popišao-popio, i tako jedno 30tak puta.
U okviru tematske radionice «Brčko District9» umjetnica izvela performance i popušila surlicu došljaku iz zviježđa Kentauri!
U galeriji B.D. umjetnica B.D. izvela performance «Sitnom zublju protiv raka (posljednja večera)» pojevši metastaziranu sisu svoje ljubavnice.
Predstavnica hrvatske na venecijanskom bijenalu, body-artistica Aba-Zaba izvela performans «Smrt u Veneciji» ležeći nepomično na odru za vrijeme trajanja festivala.
Umjetnik Bonton Glogovac promijenio ime u Glass Antonion Luafer, odlio vlastiti falus u bronci te izveo performence «SAMOJEB» bestijalizirajući se «alatkom» u fontani središnjeg gradskog trga.
U galerije Morbidus Plasta Hmbović zaklala, ispekla i pojela kokoš. Potom pojela truplo G.L. (47), najistaknutije aktivistice za zaštitu životinja. Radilo se zapravo o torti.
Umjetnik Kibić Dabić provjetravao žile sred glavnog trga u znak protesta prema maćehinskom odnosu države prema umjetnosti.

bigus dickus art, bigus dickus art

Svako malo u dnevnim novinama osvane nešto slično i čovjek ne može a da se ne zapita mora li baš svaki puta tako?
Mora, vele performeri, tu smo da skandaliziramo! Šokiramo! Da natjeramo na razmišljanje! Mi propitujemo postojeće vrijednosti! Otvoreno progovaramo o tabuima! Poigravamo se stereotipima! Napadamo lažan moral! Koristeći tijelo kao medij isprobavamo granice ljudske psihičke i fizičke izdržljivosti!
Sve pet, velim ja, treba to, no zar doista vjerujete da nakon sveg onog čemu smo svjedočili tijekom stoljeća i stoljeća brutalnosti, bestijalnosti, zvjerstva, silovanja, čerečenja, mučenja, za ovu priliku zaključno sa Hirošimom, to (uglavnom) malo izložene golotinje i benigno poigravanje sa spolnošću može ikoga šokirati? Natjerati na razmišljanje? Uzbuditi?

assizm, assizm

Svi su vrhovi osvojeni. Svi kutovi svijeta zasrani ljudskim drekom. Nitko više nikoga ne iznenađuje, šokira, fascinira....
Ipak, malo osvježenje, poput ljetnog pljuska, bilo bi kada bi u novinama mogli pročitati nešto poput:

Umjetnica M.S. (45)
preslikala nemušte navijačke murale sa maštovitim prizorima iz bajki,
udomila pse spremne za odstrel,
kuhala objed nemoćnim osobama treće životne dobi u višekatnici u kojoj živi,
bejsbistala djecu roditeljima koji nisu ostvarili pravo na vrtić,
zamijesila i ispekla 1001 kruh pa podijelila sirotinji,
spasila utapajućeg samoubojicu iz nabujale rijeke,
posvojila siroče iz Knina,
iskoristila svoju vještinu uvjeravanja i nagovorila regionalnog moćnika da prodavačice u njegovim trgovinama ne moraju stajati za radnog vremena,
zasadila 200 mladica jabuka na siromahovu zemljištu o vlastitom trošku...

Umjetnik G.K.D (55)
napravio performance «Bubreg bez loja» te donirao bubreg potpunom neznancu,
organizirao izložbu slika u socijalnoj kuhinji,
donirao 45 veselih slika domu za nezbrinutu djecu «Sjeme».
spasio suicidalnu umjetnicu iz nabujale rijeke

itd. itd.

Muzika za ugođaj: Laurie Andersen: Supermen
- 23:02 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

12.12.2011., ponedjeljak

KOLIKO GA IMATE?



Stil

Stil je odgovor na sve.
Svjež način da se pristupi glupom ili opasnom danu.
Učiniti glupu stvar sa stilom poželjnije je no činiti opasnu stvar bez stila.
Učiniti opasnu stvar sa stilom, to je ono što ja nazivam umjetnošću.
Borba s bikovima može biti umjetnost.
Boks može biti umjetnost.
Ljubav može biti umjetnost.
Otvaranje konzerve srdela može biti umjetnost.
Mnogi nemaju stil.
Mnogi ne mogu zadržati stil.
Vidio sam pse sa više stila od ljudi.
Iako vrlo malo pasa ima stil.
Mačke ga imaju u izobilju.

Kada je Hemingway rasuo svoj mozak po zidu sačmaricom, to je bio stil.
Povremeno ljudi pokažu stil.
Ivana Orleanska je imala stila.
Ivan Krstitelj.
Isus.
Sokrat.
Cezar.
García Lorca.
U zatvoru sam sreo ljude sa stilom.
U zatvoru sam sreo više ljudi sa stilom nego što su ga imali ljudi van njega.
Stil je različitost, način na koji je nešto rađeno, način na koji je nešto završeno.
Šest čaplji što tiho stoje u bazenu punom vode, ili ti, dok koračaš
iz kupaonice, gola, ne primjećujući me.

C. Bukowski

preveo i prilagodio: Huc
- 16:07 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

10.12.2011., subota

KAO DEMI MOORE

demi, demi
Prizor iz Hucovog kratkometražnog eksperimentalnog fima I sve kurve pobiše pederi

Gadno sam se posvađao sa Nensi. Izjurio sam iz kuće bijesan, tresnuvši vratima za sobom proklinjući bogove na glas. Satima sam bauljao tužnim sirotinjskim ulicama dok napokon nisam završio u nekoj birtiji na kraju grada.
Rupa je bila poluprazna: nekolicina barskih mušica i u kutu prostorije ona. Naručio sam vodtku, prišao za njen stol i upitao ima li što protiv da joj se pridružim.
«Sjedi», rekla je.
«Što piješ», upitao sam.
«Vodtku i 7UP»
«Gazda, još jednu vodtku i 7UP ovdje», zapovjedio sam.
Nizali smo pića i bilo je dobro. Bilo je čak i iskrenog smijeha.
Pripovijedao sam jednu od svojih legendarnih zgoda kada me je prekinula usred rečenice.
«Što bi učinio da saznaš kako ti je ostalo još samo mjesec dana života», upitala je nevezano za moju pripovijest. To me povrijedilo, no svejedno sam odgovorio.
«Ništa, vjerujem da bih poput većine nastavio sa rutinom. Ili bih se do besvijesti opijao u Tri guze...»
«TO NIJE DOVOLJNO DOBAR ODGOVOR», vrisnu totalno šiznuvši «MORAŠ BOLJE RAZMISLITI!»
Koji kurac? Ostao sam zatečen. Skoro sam joj odvalio šamar.
«U redu, razmislit ću», rekoh pomirljivim tonom.
«NEEEEEEEE, OBEĆAJ!»
«Obećavam», svečano izjavih.
To ju je primirilo. Započela je tiradu o Pupiju&Šari...
Sve ovo je krivo, i ova čašica, i ova šugava birtija i ova luđakinja. Požuri kući i pomiri se sa Nensi, sokolio sam se ne slušajući o micamacama.
Ali nisam mogao. Pomisao na povratak izazivao je u meni gađenje. U zidove zajedničkog života upio se kiselkasti vonj svađa, peckavi naboj negativnih emocija i smisao grubih riječi. Krajičkom oka okrznuo sam svoje srce: bilo je prepuno ožiljaka, njegov ljubavni potencijal bitno smanjen. Želio sam se naroljati i znao sam kako da to učinim: sedam-osam vodtki, tri piva i – beton. To će utišati uzburkane osjećaje. A onda do nove svađe, do nove čaše. Bože kako predvidljivo! Kako jadno! Slabiću! Što za promjenu (ili iz pukog inata) ne učiniš nešto drugačije? Nešto afirmativno, kako vele psiholozi. Što ne naučiš, recimo, trideset novih riječi na francuskom, deset puta naglas ne pročitaš neku poemu; započneš sa izradom barke kojom ćeš se otisnuti u Had zaobilazeći Haronove usluge... Ili, nauči svirati drombulje, oboji zid spavaće sobe u tamno-crveno i iscrtaj na njemu pedeset i tri bijela križa... Čovječe, isuviše dugo nisi nikome priuštio iznenađenje, a ponajmanje sebi. Poput mnogih upao si u vlastitu zamku. Kreirao si mentalnu petlju iz koje se više ne možeš izvući. Lišiti se neke navike, promijeniti određen način, svjetonazor ili život običnom je čovjeku jednako teško kao i psihičkom bolesniku riješiti se opsesivnih misli i prisilnih radnji.

«Amo pivo», zaurlah.
Brzo sam naručio drugo. Zidovi su se počeli izvijati.

Odjednom shvatih, uvidjeh, osvijestih ili možda napokon dozvolih si priznati: VIŠE NE VOLIM NENSI! Bolno jezovit urlik odjeknuo je mesnatom nutrinom. Posljednja čelična nit što je na okupu držala čitavu tu ljubavnu konstrukciju rascvala se i stvar se uz silnu škripu nepovratno survala u bezdan. Konstrukcija velim, jer tek sa ove udaljenosti sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam zamjenio ljubav - tako čest slučaj - sa pukom ljubavnom idejom. No ni sama španjolska inkvizicija ne bi uspijela u tom trenutku iz mene iscjediti ovo priznanje.
Privid ili ne bol je uvijek bezrezervno stvarna.

Uhvatila me tjeskoba. Počeo sam se gušiti.
- Moram ići – rekoh dižući otežalo dupe sa ofucanog stolca.
- OKEJ, ALI NE ZABORAVI, OBEĆAO SI – reče prijeteće, uprvši u me kažiprstom – PROMATRAM TE!
- MA UMRI U MUKAMA KUČKO!

Teturao sam ulicama pridržavajući se za zidove, stupove javne rasvjete, stabla... A one su lelujale, razbludno plesale, proklete građevine, pravi sabat vještica!
Nikada neću doći doma, cvilio sam prosipajući svako malo sadržaj utrobe po asfaltu, nikada!
I doista, nisam.
Zasljepljujuće jutarnje sunce probudilo me na nečijem grobu. Ležao sam na crnom granitnom pokrovu, raskriljenih ruku kao raspeti. Povratio sam postrance, a potom se preselio u šumarak, na drugi grob.
Sve se to zbilo prije desetak godina i vjerojatno nikada više ne bih u sjećanje prizvao tu zgodu da mi nije jutros, dok sam prelistavao stare novine koje koristim za potpalu drva u peći, privukao pažnju naslov:
ŽELIM UMRIJET LIJEPA KAO DEMI MOORE.
Čitao sam:
«Kada je Britanka Lisa Connell prije tri godine doznala da boluje od neizlječivog tumora na mozgu, odlučila je svoju najveću želju ostvariti prije smrti. Budući da je 29-godišnjakinja velika obožavateljica Demi Moore, odlučila se podvrgnuti plastičnim operacijama kako bi na kraju što više nalikovala omiljenoj glumici. Čim je čula za taj neobičan slučaj poznata glumica je odmah, putem internetske stranice Twitter, zamolila djevojku da se ne upušta u taj opasan pothvat jer je i sada lijepa. U slučaju da se ipak odluči za preobrazbu, Lisa će utrošiti oko 60.000 dolara.
- Prijatelji misle da sam potpuno luda kada uopće i pomišljam na sve to, ali ja to priželjkujem i snivam već godinama, a posebice sada jer vjerujem da će mi ta promjena uljepšati preostalo vrijeme – rekla je Lisa.»

Ludo, dakako. Na neki izvitoperen način u svojoj faličnosti originalno. Luđakinja iz birtije zacijelo bi bila zadovoljna!
Glede te problematike ja i dalje nemam bolju ideju od bjesomučnog opijanja u Tri guze... Mislim, ukoliko čovjek propusti priliku da živi na jedini moguć i ispravan način, dakle onako kako od samog rođenja OSJEĆA, a kasnije, razvitkom uma i ZNA da valja, može slobodno da se sam pojebe u dupe.
- 18:33 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

05.12.2011., ponedjeljak

Notturno

notturno, notturno

Izmiješanih pića,
izmiješanih osjećaja.
Evo, čak se i soneta za poprečnu flautu Philippa Telemanna miješa sa
božićnom reklamom neke druge radio postaje.
Noć polako poprima boju izmiješane hrane u utrobi
i uskoro će (premda je to neprilično reći)
govno na zahodskom papiru biti izmiješano sa krvlju
rasprsla hemeroida.
Nitko više ne umire od ljepote,
pjesniče.
- 03:55 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

01.12.2011., četvrtak

MISTER MUSCULO

Bil sem mlad i imal sem mlade lepe puce. Mlade lepe puce sa bapskim navikama. Takvima su ih učinile njihove drage majke. Imao sam ih nekolicinu. I sve su bile iste. Posebno po pitanju kuhinje.

Ležao sam na krevetu u spavaćoj sobi, igrao se sa stamenkom dovikujući – Dođi breskvice, ovdje te čeka dvadeset moćnih centimetara.
- Stižem za minutu – odvratila je Agata iz kuhinje perući posuđe.
- Zajebi to, dođi i pokazat ću ti ljepote svemira...
- Ne, nisam još gotova...
Neuredna kuhinja bacala ju je u očaj.
- Nema mi zgoreg nego kada mi dan započne ribanjem skorenih lonaca i tanjura – zgađeno je rekla.
- Dovoljno fer – uzvratio sam – ali mi smo u cvijetu mladosti, dovraga. Posuđe može pričekati. Možeš ga oprati u podne, ili u pet, ili navečer. Možeš ga oprati bilo kada!
- Ti si lud. Kako očekuješ da kuham u takvoj kuhinji?
- Pa ne očekujem. Zanemari. Živjet ćemo od ljubavi.
- Je, baš – reče ona i bijesno frkne nosićem.
Jedne noći bliže ponoći dok je rifljala papenov lonac čeličnom žicom, prišuljao sam joj se leđa i počeo joj ljubiti vrat, grickati ušku, lizati zaušku, mijesiti sise...Gotovo sam je imao u šaci, no u pokušaju da ju oborim na pod prenula se iz transa.
- JOŠ NISAM GOTOVA – kriknula je – I POD JE ODVRATAN! TREBA GA POBRISATI!
Uopće nije bio.

U posljednje vrijeme ponašam se poput Agate i svih tih prerano ostarjelih djevojaka: opsesivno čistim kuhinju. S tom razlikom što ja danas na grbači imam trideset godina više. To me ipak djelom opravdava, vjerujem.
Uglavnom, zasučem rukave, stavim fertun oko struka i primim se posla.
Moja mlada supruga doziva me iz kreveta.
- Dođi dragi, valja zaliti ovaj cvjetić.
- Odmah ću – doviknem.
- Brzo jer će biljčica usahnuti!
- Evo, samo što nisam.
No stvar se uvijek otegne. Treba obrisati štednjak, pod, osmisliti ručak za sutra, izvaditi meso iz zamrzivača, napraviti popis namirnica koje nedostaju, prolistati prospekte i uočiti što se sve nudi na akciji u Billi, Konzumu, Mercatoru, Plodinama, Lidlu...Valja pomno razviti kupovnu strategiju jer bez plana i programa nema uštede. Vremena su teška, skoro pa ratna i šoping se ne smije prepustiti trenutačnom hiru.
I dok sve to odradim ona usne.
Potiho se ušuljam u plahte, upalim noćnu svjetiljku i nakon par stranica neke knjige otplovim u carstvo snova.
Ujutro, dok pijemo kavu veli mi – Pričao si u snu.
- Nešto zanimljivo – priupitam.
- Ne sjećam se, znam samo da si rekao Mister Musculo mi je pri kraju...
Zajebava me, naravno, i ima pravo. A možda i ne jer Mister Musculo doista jest pri kraju. Ne znam, ne mogu jasno razlučiti stoga skrećem temu na dnevno-politička zbivanja.
- Jesi li čula što je jučer ispalio onaj majmun od K...od B...od D... od R...
- 22:31 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>