Marketing
MOGUĆNOST OTOKA
Poznavao sam tu djevojku, Ljerku,
otac joj je bio arhitekt,
i mati također
pa je odlučila studirati
arhitekturu.
Na fakultetu je upoznala budućeg muža
- arhitekta.
Oženili su se i dobili dijete.
Ni mlađa sestra Zozi nije iskakala iz šina.
Postala je arhitektica i našla muža, dakako
- arhitekta.
Nekom prilikom upitao sam Ljerkinog prvorođenog što želi postati kada odraste. Ni trenutka nije dvojio, samouvjereno je izjavio
- arhitekt.
Ranko me je obavijestio kada su dobili drugo dijete. Nisam uputio čestitke, tek sam umorno konstatirao - Stig'o još jedan arhitekt.
- Nemoj tako – pobunio se Romi – možda Anđelko razbije shemicu i postane slikar.
- Je, sigurno...
Vjerujte, ne pretjerujem. Tako je bilo.
A pripovijest kaže još i to da su Ravnalići – uža i šira obitelj – živjeli i projektirali na obiteljskom imanju u podnožju plavičaste planine Rumor, na broju 6, u ulici Hermanna Bolléa. Živjeli su sjedilačkim životom u slozi i nikada nitko nije poželio napustiti rodnu grudu. Kuće su podizali jednu do druge te je vrlo brzo na Pimpekovom bregu niklo pravo malo naselje. Priča svakako ne bi bila toliko zapanjujuća da vrijeme i mjesto zbivanja nije današnja, khm, Europa.
«A što se ti sekiraš», upitao me otac, psiholog , kada sam se jednom prilikom zakačio za temu o smislu i kvaliteti života «za neke ljude taj je način sasvim okej.»
«Pa, nedvojbeno je lakše» otpovrnuo sam nervoznim glasom «krov nad glavom, radni prostor, infrastruktura, oružje i oruđe, poslovi – sve osigurano. Nakon četiri generacije to već zaslužuje etiketu obiteljska tradicija. Čovjek bi trebao biti krajnji tupan da uspije upropasti jedan tako uhodan projektni biro.»
Pa sad, ako je to dobro za neke ljude, ako je dobro za većinu, za mene sigurno nije.
Večeras, dok sjedim za kuhinjskim stolom i grickam bruskete sa okusom sira, cevćim pivce i tipkam post izložen sam prijetnji da me proglase svaštarom, a u konačnici i kardinalnim gubitnikom. No zabole me, moje je srce na strani samoniklih i odvažnih ljudi što si dozvoljavaju grešku, riskiraju poraz, zaobilaze lakši put i spremno se hvataju u koštac sa vlastitim nedostatcima, ograničenjima, slabostima...
Oni su rekli da, kada su predci orlovskog pogleda i profila strogo i odlučno rekli ne!
Tim srčanim usamljenicima što nastoje biti, a ne imati, stišćem ruku i podižem čašu u ovaj kasni sat.
A votre santé !
Post je objavljen 22.12.2011. u 04:12 sati.