Marketing
KAO DEMI MOORE
Prizor iz Hucovog kratkometražnog eksperimentalnog fima I sve kurve pobiše pederi
Gadno sam se posvađao sa Nensi. Izjurio sam iz kuće bijesan, tresnuvši vratima za sobom proklinjući bogove na glas. Satima sam bauljao tužnim sirotinjskim ulicama dok napokon nisam završio u nekoj birtiji na kraju grada.
Rupa je bila poluprazna: nekolicina barskih mušica i u kutu prostorije ona. Naručio sam vodtku, prišao za njen stol i upitao ima li što protiv da joj se pridružim.
«Sjedi», rekla je.
«Što piješ», upitao sam.
«Vodtku i 7UP»
«Gazda, još jednu vodtku i 7UP ovdje», zapovjedio sam.
Nizali smo pića i bilo je dobro. Bilo je čak i iskrenog smijeha.
Pripovijedao sam jednu od svojih legendarnih zgoda kada me je prekinula usred rečenice.
«Što bi učinio da saznaš kako ti je ostalo još samo mjesec dana života», upitala je nevezano za moju pripovijest. To me povrijedilo, no svejedno sam odgovorio.
«Ništa, vjerujem da bih poput većine nastavio sa rutinom. Ili bih se do besvijesti opijao u Tri guze...»
«TO NIJE DOVOLJNO DOBAR ODGOVOR», vrisnu totalno šiznuvši «MORAŠ BOLJE RAZMISLITI!»
Koji kurac? Ostao sam zatečen. Skoro sam joj odvalio šamar.
«U redu, razmislit ću», rekoh pomirljivim tonom.
«NEEEEEEEE, OBEĆAJ!»
«Obećavam», svečano izjavih.
To ju je primirilo. Započela je tiradu o Pupiju&Šari...
Sve ovo je krivo, i ova čašica, i ova šugava birtija i ova luđakinja. Požuri kući i pomiri se sa Nensi, sokolio sam se ne slušajući o micamacama.
Ali nisam mogao. Pomisao na povratak izazivao je u meni gađenje. U zidove zajedničkog života upio se kiselkasti vonj svađa, peckavi naboj negativnih emocija i smisao grubih riječi. Krajičkom oka okrznuo sam svoje srce: bilo je prepuno ožiljaka, njegov ljubavni potencijal bitno smanjen. Želio sam se naroljati i znao sam kako da to učinim: sedam-osam vodtki, tri piva i – beton. To će utišati uzburkane osjećaje. A onda do nove svađe, do nove čaše. Bože kako predvidljivo! Kako jadno! Slabiću! Što za promjenu (ili iz pukog inata) ne učiniš nešto drugačije? Nešto afirmativno, kako vele psiholozi. Što ne naučiš, recimo, trideset novih riječi na francuskom, deset puta naglas ne pročitaš neku poemu; započneš sa izradom barke kojom ćeš se otisnuti u Had zaobilazeći Haronove usluge... Ili, nauči svirati drombulje, oboji zid spavaće sobe u tamno-crveno i iscrtaj na njemu pedeset i tri bijela križa... Čovječe, isuviše dugo nisi nikome priuštio iznenađenje, a ponajmanje sebi. Poput mnogih upao si u vlastitu zamku. Kreirao si mentalnu petlju iz koje se više ne možeš izvući. Lišiti se neke navike, promijeniti određen način, svjetonazor ili život običnom je čovjeku jednako teško kao i psihičkom bolesniku riješiti se opsesivnih misli i prisilnih radnji.
«Amo pivo», zaurlah.
Brzo sam naručio drugo. Zidovi su se počeli izvijati.
Odjednom shvatih, uvidjeh, osvijestih ili možda napokon dozvolih si priznati: VIŠE NE VOLIM NENSI! Bolno jezovit urlik odjeknuo je mesnatom nutrinom. Posljednja čelična nit što je na okupu držala čitavu tu ljubavnu konstrukciju rascvala se i stvar se uz silnu škripu nepovratno survala u bezdan. Konstrukcija velim, jer tek sa ove udaljenosti sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam zamjenio ljubav - tako čest slučaj - sa pukom ljubavnom idejom. No ni sama španjolska inkvizicija ne bi uspijela u tom trenutku iz mene iscjediti ovo priznanje.
Privid ili ne bol je uvijek bezrezervno stvarna.
Uhvatila me tjeskoba. Počeo sam se gušiti.
- Moram ići – rekoh dižući otežalo dupe sa ofucanog stolca.
- OKEJ, ALI NE ZABORAVI, OBEĆAO SI – reče prijeteće, uprvši u me kažiprstom – PROMATRAM TE!
- MA UMRI U MUKAMA KUČKO!
Teturao sam ulicama pridržavajući se za zidove, stupove javne rasvjete, stabla... A one su lelujale, razbludno plesale, proklete građevine, pravi sabat vještica!
Nikada neću doći doma, cvilio sam prosipajući svako malo sadržaj utrobe po asfaltu, nikada!
I doista, nisam.
Zasljepljujuće jutarnje sunce probudilo me na nečijem grobu. Ležao sam na crnom granitnom pokrovu, raskriljenih ruku kao raspeti. Povratio sam postrance, a potom se preselio u šumarak, na drugi grob.
Sve se to zbilo prije desetak godina i vjerojatno nikada više ne bih u sjećanje prizvao tu zgodu da mi nije jutros, dok sam prelistavao stare novine koje koristim za potpalu drva u peći, privukao pažnju naslov:
ŽELIM UMRIJET LIJEPA KAO DEMI MOORE.
Čitao sam:
«Kada je Britanka Lisa Connell prije tri godine doznala da boluje od neizlječivog tumora na mozgu, odlučila je svoju najveću želju ostvariti prije smrti. Budući da je 29-godišnjakinja velika obožavateljica Demi Moore, odlučila se podvrgnuti plastičnim operacijama kako bi na kraju što više nalikovala omiljenoj glumici. Čim je čula za taj neobičan slučaj poznata glumica je odmah, putem internetske stranice Twitter, zamolila djevojku da se ne upušta u taj opasan pothvat jer je i sada lijepa. U slučaju da se ipak odluči za preobrazbu, Lisa će utrošiti oko 60.000 dolara.
- Prijatelji misle da sam potpuno luda kada uopće i pomišljam na sve to, ali ja to priželjkujem i snivam već godinama, a posebice sada jer vjerujem da će mi ta promjena uljepšati preostalo vrijeme – rekla je Lisa.»
Ludo, dakako. Na neki izvitoperen način u svojoj faličnosti originalno. Luđakinja iz birtije zacijelo bi bila zadovoljna!
Glede te problematike ja i dalje nemam bolju ideju od bjesomučnog opijanja u Tri guze... Mislim, ukoliko čovjek propusti priliku da živi na jedini moguć i ispravan način, dakle onako kako od samog rođenja OSJEĆA, a kasnije, razvitkom uma i ZNA da valja, može slobodno da se sam pojebe u dupe.
Post je objavljen 10.12.2011. u 18:33 sati.