Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

22.09.2010., srijeda

THE ZOMBIAC

ZOMBIAC

Prozvao se THE ZOMBIAC.
Ubio je dvadeset i četiri žene prije nego li su ga uhvatili.
Preskočit ću ovdje sve te brutalne trenutke u njegovim izopačenim ubojstvima, koje on uzgred rečeno naziva uzvišenim poetskim trenutcima; sve ste to već vidjeli u raznim filmskim ostvarenjima. Tamo nasilje izgleda daleko impresivnije nego u stvarnosti, pisanoj formi ili likovnim umjetnostima gdje nedostaje zvučna kulisa od koje cvokoću zubi ili se krv ledi u žilama.

Ukoliko u svom užurbanom svijetu na trenutak zastanete i na trenutak razmislite, uvidjet će te da biti-ili-postati serijskim ubojicom nije uopće lako. To zahtijeva puno posla: odabir žrtve; pritajeno osmatranje terena kvalitetnim dalekozorom, durbinom, teleskopom sa infracrvenom opcijom; tefterenje navika žrtve u planer koji se nipošto ne smije zagubiti; razrađivanje strategije; osmišljavanje obrednih rituala; vizualni identitet; poznavanje anatomije; poznavanje kakvoće hladnog i vatrenog oružja; rekviziti i sredstva čišćenje te neprestane dvojbe: Domestos ili tekući Vim, Arf ili Likvi, Mr. Proper ili Amway...
Biti serijski ubojica je nešto poput tajnog agenta. Ali teže. Jer sve radiš bez sponzora.

Sad, ono što ovog momka – Zombiaca – čini drugačijim od ostalih serijskih ubojica jest što on sebe smatra isključivo konceptualnim umjetnikom.
Ukoliko vam se tijekom razgovora omakne riječ ubojica, slobodno zaboravite nastavak intervjua.
Salvom najgorih uvreda bit će te ispraćeni iz dobro čuvanog požeškog zatvora.

«Dakle gospodine Zombiac, vi tvrdite da sve to učinili samo zbog umjetnosti?»
«Naravno, zbog umjetnosti i samo zbog Nje. Ne smatrate da sam to učinio to zato što sam umno poremećen, da sam podlegao neobuzdanom polnom nagonu ili iz puke okrutnosti?»

Za mišljenje smo pitali dr. Glavića, koji je nakon uhićenja psihološki obradio Zombiaca.

«Doktore Glaviću, je li Zombiac normalna osoba ili mentalni bolesnik?»
«Zombiac je normalna osoba; normalna onoliko koliko normalna osoba može biti.»
«A je li je umjetnik?»
«To morate pitati struku?»
«Ipak, vaše osobno mišljenje?»
«Pitajte struku.»

Nazvali smo profesora Zida, kustosa galerije Morbidus, povjesničara umjetnosti i književnika, istaknuto ime na polju likovne kritike.

«Profesore Zid, da li je Zombiac umjetnik ili običan šmirant koji se želi provući pod krinkom umjetnosti?»
«Zombiac je neprijeporno umjetnik, jedan od najvećih koje je naša zemlja dala.»
«Možete li nam to pojasniti?»
«Ne.»
«Zašto ne?»
«Morate mi platiti.»
«Oh.»
«Da, oh.»
«Koliko?»
«Tisuću eura.»
«Jebate! Moram nazvati urednika.»
«Nazovite.»
Nazvao sam urednika.
«Zaboravi, nemamo para», rekao je.

(Šest mjeseci kasnije.)

Jučer je u galeriji Morbidus otvorena izložba kontroverznog hrvatskog umjetnika Djeda Kvaternika «Kad u podne nabrusim nož», inače javnosti poznatijeg pod imenom Zombiac.

U prostoru galerije moguće je pogledati jednosatni video koji pokazuje agoniju sve dvadeset četiri žrtve. Scene ubojstava doista su uznemirujuće, no vrhunski režirane, glazba sugestivna (valja napomenuti da je Zombiac sam komponirao glazbu), a ubojstva su odvojena animiranim, kolažiranim, popartističkim spotovima kojima umjetnik kritizira potrošačko društvo, lokalne vlasti, hipokriziju vjerskih institucija i McDonalds.

Evo što je prilikom otvorenja izložbe rekao profesor Zid.

«Reći riječ-dvije o sveukupnom, znakovitom opusu svakako nije ni malo lako, upravo stoga što se ispod devalvacije anakronih simpozija krije vrlo bogata, složena osoba koja odiše abularnošću fruganoida, vječno strujeći između konkretnog i metafizike, meditativnog i hipermisaonog, sustavnog, meodičnog i frugalnog. Osvrnemo li se na trenutak na početke njegovog razaranja još davne 1941. godine i pogledamo sadašnji opus, vidjet ćemo evoluciju od utjecaja generičko-socijalno strukture denuncija hiperglikemije do razvoja apsolutnog i samodostatnog imanentnog individuuma koji je, da tako kažem, zatvaranjem točaka kružnice postao samodostatno biće sposobno da se rasplođuje-ostvaruje bez ikakvih vanjskih utjecaja. Riječ božanstvo ovdje svakako ne bi bila neprilična. Pojasnit ću: individualno-makrocefalno nasuprot globalnom i imperativnom ruhsatu, te napokon prepuštanje vlastitom švungu...»

«O čem ovaj priča», iz zadnjih redova javio se D.M (45), razvojačeni hrvatski branitelj, inače redovni posjetilac likovnih događanja.
«ŠŠŠŠŠ – ššššššš, tiho», ljutito šušne gđa V.B.

Dr. Zid nastavi...

«Opus pred nama atipičan je izraz potpunog obuhvaćanja i shvaćanja našeg društva, te njegove interpretacije kroz senzibilitet oštrih noževa, cvileža, jecaja i prigušenih vapaja u noći; polako shvaćamo da smo žrtva – mi sami. Promatramo kako se razigrana forma fragmentira: do izražaja dolaze detalj koji unutar bogate cjeline žive kao nezavisna država. Svakako Zombiacov čin ostavlja prostora dugoročnoj kontemplaciji, nerijetko pobuđujući u nama neutaživ nagon da iskažemo svoje jastvo, pod svaku cijenu, u bilo kojem vidu izražavanja, bilo kom mediju, bilo kojoj akciji suplirajući njega nama, čime dolazi do dualizma hiperglikemične atrofije. Naposlje, ostajemo sami i ostvareni.»

«Isuse, koja sranja...»
«Gospodine, molim vas...», nervozno, s gnušanjem se oglasi plemenita gđa. P.

«Na marginama i centru suvremene umjetnosti, širokoj i šarenoj umjetničkoj sceni, na horizontima mlade europske umjetnosti, Zombiacova pojava predstavlja jedinstven događaj u tom kreativnom zajedništvu i valja ga promatrati (valorizirati) u antropološko-ginantropskom kontekstu. Vidimo da je on zapravo središnja struktura, ne samo europskog, već i svjetskog...»

«Ja to više ne mogu slušati...» procijedi D.M. grubo trljajući sljepoočicu «jednostavno ne mogu...».

Progura se, priđe profesoru Zidu, izvadi Prvi hrvatski samokrijes i ispali mu metak u čelo.
Zatim osu paljbu po uzvanicima.
U metežu koji je nastao tri su osobe poginule, šest ih je lakše ranjeno. Poznati estradni umjetnik Vedran Mlikotiljak zadobio je smrtne ozlijede. Liječnici se i dalje bore za njezin život.
D.M. je posljednjim metkom presudio sam sebi.

(Za to vrijeme.)

Sava se izlila kod Nove Gorice.

Huc je slušajući zvuke Karma Police – to uvijek čini kada završava neku ilustraciju ili design- razmišljao o tome kako je krajnje vrijeme da se prestane baviti ovim poslom. Bio je prezasićen.
No čime će se baviti, ako ne time?
Ne bi bilo prvi puta da napušta ono u čemu je najbolji.
Uvijek težim putem, zar ne?
Dakle, Huc, čime bi se ti to htio baviti?
Možda da vozim kamione. Vozio sam ih u vojsci. Što ne?
Što ne, samo koliko dugo?
- 07:15 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

17.09.2010., petak

NOĆAŠNJI ULOV

egzibicionist

Dakle, počeo sam piti u 19h.
Samo jedno pivo, rekoh, i gotovo.
Ubrzo sam ostao bez cigareta
pa sam se spustio do benzinske
uzeo dvije kutije
i još par piva.
Pisati sam počeo u 21.30h.
Išlo me odlično
kada je zazvonio telefon.
Javio sam se.
Bio je to Harry.
«Hajde stari, idemo na piće.»
«Ne mogu, pišem nešto.»
«Imam nekoliko prljavih priča o pičkicama s televizije, možeš to slobodno objavi na blogu.»
«Harry, nisam ja Capote.»
«Ah, da-da.»
«Onda sutra?»
«Možda.»
«Ajde bokić.»
«Bok.»
Vratio sam se riječima, no izgubio sam nit.
Pustio sam glazbu,
pio pivu,
pravio krugove od dima.
Zatim sam ponovo pokušao.
Nekoliko redova bilo je zbilja izuzetno,
a onda – rampa.
Ponovo glazba,
ponovo pivo,
i krugovi od dima.
U sljedećem pokušaju riječi su sa lakoćom poletjele.
Poeme su se nizale jedna za drugom
neke briljantne, neke solidne, nijedna loša.
U 02.30h ostao sam bez benzina.
Pronašao sam neki prastari Traminac u ostavi,
pluteni čep smrvio se k'o od šuba,
no dostajalo je za još nekoliko pjesama.
Sada je 04.23. i ja tipkam zadnje redove.
Ono što zapravo želim reći jest:
vidite kako su stvari predvidljive!
čak i onda kada ste umjetnik,
ili barem neka vrsta umjetnika.
Svako zanimanje ima svoje okvire,
unutar okvira očekivani je način ponašanja.
Tko se protivi svrstavanju u ladice
taj, moj prijatelju, nema nikakve šanse.
Gomila mora znati tko stoji pred njima.
Nogometaš, manekenka ili
u ovom slučaju - gologuzi pavijan.
To ih čini sigurnima.
Dame i gospodo,
sada bih trebao počešati jaja i reći:
znate, tako stvari postaju otrcane,
evo, baš kao i ova pjesma.
I bila bi,
da se nisam usred pisanja ustao, otuširao, obrijao
blazamom namazao lice,
odjenuo svoje najbolje odijelo,
izvoštao crnilom svoje najbolje cipele,
stavio kravatu
i završio je kao netko tko doista drži do sebe.
- 08:33 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

12.09.2010., nedjelja

NITKO OSIM TEBE SAMOG

post mortem

nitko te ne može spasiti osim
ti sebe samog
bit ćeš uvijek iznova i iznova gurnut
u gotovo nemoguće
situacije
oni će pokušavati iznova i iznova
raznim trikovima, pod raznim krinkama i
silom
da te natjeraju na predaju, odustajanje i/ili da potiho umreš
iznutra.

nitko te ne može spasiti osim
ti sebe samog
i sasvim lako možeš posrnuti
tako prokleto lako
ali nemoj, nemoj, nemoj
vidi ih samo
čuj ih
želiš li postati takav?
bezlično, bezumno, bezosjećajno
biće?
želiš li iskusiti
smrt prije smrti?

nitko te ne može spasiti osim
ti sebe samog
a, vrijedan si spasenja.
to je rat koji se ne dobiva lako
ali ako se za išta vrijedi boriti onda
si to ti.

razmisli o tome.
razmisli o spašavanju svog ja.
svog duševnog ja.
svog odvažnog ja.
svog raspjevanog čarobnog ja i
svog predivnog ja.
sačuvaj ga.
nemoj se pridružiti mrtvima-u-duhu.

njeguj ga
humorom i ljepotom
i naposljetku
ako je nužno
kockaj se sa životom dok se boriš
ne mari za nepovoljne oklade, ne mari za
cijenu.

samo ti možeš spasiti
sebe.

učini to! učini!

tada ćeš znati točno o
čemu govorim.

Charles Bukowski – Nobody But You
New Poems Book2
Preveo i prilagodio: Huc

Prilog: Marko Perković Thompson, Franjo Tuđman, Adalbert Rebić, Branimir Glavaš, Ivan Milas, Siniša Rimac, Gojko Šušak, Milan Ivkošić, Ljubo Ćesić Rojs, Anto Đapić, Ivan Čućek, Marinko Božić, Robert Pauletić, Markica Rebić, Tonči Vrdoljak, Nenad Ivanković, Zdravko Mamić, Željko Kerum, Vlatka Pokos, Mia Begović, Josip Radeljak, Dolores Lambaša, Jakov Sedlar, Rene Bakalović, Jelena Veljača, Hrvoje Vojković, Hloverka-Queeny Srzić, Miroslav Ćiro Blažević, Miroslav Škoro, Vlatko Marković, Tomislav Horvatinčić, Slaven Letica, Neven Jurica, Ivo Sanader, Nives Celzijus, Ante Gotovac, Vice Vukojević, Denis Kuljiš, Ninoslav Pavić, Boris T. Maić, Zlatko Vitez …

(nastavi niz i osvoji ovaj divan Hucov pastel iz Podgajaca)

podgajci
- 21:33 - Vox popljuvi (13) - Printaj me nježno - #

07.09.2010., utorak

SHOWBIZZZ ( priča za laku noć)

zabavljacica

Upravo sam uspavao djecu. Ne znam kakve priče za laku noć Vi pričate svojoj djeci, ali evo što ja pričam mojim princezama.

Sjedili su na zidiću i halapljivo jeli trešnje. Promatrao ih je iz prikrajka, znajući dobro da su trešnje ukradene. Znao je i iz čijeg su vrta.
Učinio to bi isto, ali nije imao petlje. Znao je da bi ga gospodin Salamander uhvatio. Jednostavno nije bio dovoljno brz. Nije bio trkač.
Oh, Bože kako želim te trešnje.
Žudio je za njima, za tim krupnim, sočnim, kardinalsko-crvenim trešnjama više od ičeg.
Iznenadno, vođen nekom višom silom, stade pred te zloglasne momke i poče oponašati majmuna. Skakao je četveronoške amo-tamo, uzdizao se na stražnje noge, lupkao se po prsima, bijesno kezio zube u želji da ustraši i otjera neznance od sladostrasnih crvenih bobica.
Opasni momci isprva su sumnjičavo promatrali, nesigurni o čemu se radi. Shvativši da pred sobom imaju bezopasnu dvorsku ludu, stadoše se cerekati. Malo-pomalo briznuše u glasan, nekontroliran smijeh. Suze im se kotrljaše niz obraze dok su mu razgaljeni fantastičnom izvedbom dobacivali trešnje.
Trešnje... oh trešnje napokon.
Neke trešnje padoše na prašno tlo. Podigao ih je hitro, ne prekidajući nastup i strpao u usta.
Tad uzmanjka trešanja.
Opasni momci pođoše u nove avanture.
- Mali, ti si vrhunski majmun – rekoše na odlasku.
On požuri kući, goreći od želje da sa obitelji podjeli najnoviju spoznaju.
- Mama, mama – ushićeno priopći sa ulaznih vrata – želim postati komedijaš.
Stara, grbava mati željeznom peglom glačala je tuđi veš.
- Komedijaš - upita umornim glasom.
- Zapravo zabavljač. Glumac, pjevač, akrobat – sve u jednom.
- Bolje da te otac ne čuje. On želi da postaneš bravar. Kao tvoj brat. Ja se u potpunosti slažem s njim.
- Ali mama...

Obitelj ga nije podržala u ludoj nakani da postane zabavljač. No, poziv je bio isuviše glasan da bi se samo tako oglušio o nj. Zanimanje ga je odabralo, ne on njega.

***



Imao je 33 godine. Bio je bogat i slavan. Žene su jurile za njim opijene božanskom pojavom. Kucale su na vrata njegove hotelske sobe besramno nudeći svoje nago tijelo u krznenim kaputima. On ih je uzimao – sve – kao nebeski dar.
Bio je na vrhu Svijeta. Bio je ................... Mister Morgan!
U lipnju1941. godine, prema Majskom kalendaru, započeo veliki međunarodni sukob, znan kao Crnozlatni rat. Blitvaniju je već u srpnju okupirala Beelzebuluova vojska. Odvažni ljudi, Sinovi sunca, u namjeri da se suprotstave zlotvoru pođoše u šumu. Među njima bio je i njegov brat Šurla, kodnog imena Neo. Morganu, naviklom na slavu i lagodnost urbanog života nije bilo na kraju pameti da grad zamjeni šumom. U sitnim noćnom satima zabavljao je neprijatelja pjevajući šećeraste uspješnice svojim nadaleko poznatim baršunastim bas-baritonom, te pričajući viceve o Bobiju i Rudiju.

«i kada će svitanje maglu rastjerati,
ja ću opet pod lanternu stati,
s tobom, Lili Marlen....»


Četiri krvave godine Gospodar muha je palio i žario Ambrozijanom, isisavao život, a onda se u veljači 1943. ratna sreće okrenula.
Morgan se povlačio zajedno sa neprijateljskom armadom kad su ga uhvatili kod Babin kuka. Izvedoše ga pred prijeki sud.
U naredniku koji mu je sudio prepozna brata Šurlu, ali to ničim to ne oda.
- Dobro Sinatra, reci nam kome si pjevao – hladno reče Šurla lišen bratskih osjećaja.
Šutio je.
- Dakle?
- Nemcima – reče napokon.
- Nijemcima?
- Da, Nemcima.
- A zašto Sinatra, nesrećo, zašto?
- Za pare – odgovori ovaj prkosno.
- E, pa sad sviraj kurcu. Vodite ga.
Staviše ga pred zid neke razrušene kuće. Ostaviše dvojcu, br.9 i br.11, i odoše.
Puhao je hladan vjetar, na mahove.
Br.9 posegne rukom u džep i izvadi nekolicinu trešanja iz džepa. Pruži ih broju 11.
Lijepe, krupne, sočne trešnje boje krvi!
Sladili su se bez riječi.
Ispljunuše posljednju košticu pa podigoše cijevi.
Morgan polako skinu cipele i čarape, te zabaci desnu nogu za vrat. Nije bio Orfej, nije glazbom mogao ukrotiti brojeve!
- Posljednje riječi – posprdno upita br. 9.
- Pupoljak – reče zabavljač zamišljeno.
Vjetar mu razbuca riječ.
- Patuljak? Tako mi svih udova, kakve su to posljednje riječi – začudi se br.9 i pogleda br.11.
Ovaj nemoćno slegne ramenima.
- 'Ajmo, na tri. Je''n...
Zabavljač čvrsto stisnu oči i pomisli na majku.

- 08:43 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

02.09.2010., četvrtak

SMRT U PARKU

Photobucket

Probudio sam se rano, prerano. Zora još nije svanula. Skuhao sam čaj i pokušao naći klasičnu glazbu na radio prijemniku. Nisam uspio. Ugasio sam ga i upalio televizor. Gledao sam dokumentarni film o delfinima
Oko jedanaest sati nebo se razvedrilo. U moju sobu koso je upala traka svjetla. Odlučio sam izići i nahraniti ptice u parku. To obično činim kada je lijepo vrijeme.
Spremio sam se, nataknuo kačket i izišao na ulicu. Bilo je prohladno, no dobro sam se obukao.
Sjedila je na mojoj klupi, ta suhonjava starica, i hranila golubove.
Isprva me je obuzeo bijes. Pas mater, od svih klupa u parku...
Onda sam se primirio. Polako stari momče, radiš paniku oko ničeg...
Prišao sam lijenim korakom, da ne uznemirim ptice.
- Dobar dan – rekoh u prijateljskom tonu.
- Dobar dan – odzdravila je slabašnim glasom.
Sjeo sam do nje, izvadio stari, hruskavi kruh iz kartonske škatulje i bacao ga pticama.
Njezino lice bilo mi je poznato. Nikako ga nisam uspijevao smjestiti na pravo mjesto, ali da, nekoć sam je poznavao. Da li smo bili ljubavnici na jednu noć? Da li smo zajedno putovali vlakom? Da li je bila moja tiha patnja iz mladosti? Neostvarena ljubav? Sestra mog prijatelja za kojom sam potajno žudio? Flundra koja je širila noge atletskim tipovima u bijesnim kolima? Sve je to, vrlo lako, mogla biti. Ali mani ti to, moj prijatelju...
Postoji pravi trenutak za sve.
Postoji vrijeme za ljubav. I postoji vrijeme za smrt.
Ne vjerujem u ljubav ljudi treće životne dobi. Sve je to tek zakašnjeli pubertet, grozničav strah od samoće, bijedan pokušaj da se izigra Smrt.
Spremila je plastičnu vrećicu u torbu i polako se pridigla. – Doviđenja.
- Doviđenja. I drugi put put si nađi svoju klupu, stari šišmišu, dometnuo sam u mislima.
Park se kočeperio u raskošnom jesenjem ruhu. Bio je 31.rujan i imao sam 25894 dana. Kažem dana jer izraziti naše istrajavanje u godinama znači umanjiti vrijednost svakodnevnih suočavanja, srazova i nastojanja da glavu držimo izvan vode.
Promatrajući tu raskošnu paletu boja obasjanu žutom jesenjom svjetlošću, iznenadno me je obuzelo neko čudno osjećanje, stanje nalik satoriju. Uvidio sam da mi je od svih stvari koje sam ikada volio – a najveći dosezi ljudskog duha doista su igrali značajnu ulogu u mom životu; od svih ljudi koje sam volio (bila ih je nekolicina), ipak najveće trenutke radosti i ispunjenja pružila upravo ta dosadna, predvidljiva, ciklična priroda.
Po prvi put u životu imao sam osjećaj da su stvari baš onakve kakvima trebaju biti; sve je bilo na svom mjestu! Našao sam se u samoj srži stvari.
Misli su zastale u dubokoj tišini.
-------------------------------------------------------------------------
Satori – japansko budistički izraz za prosvjetljenje, doslovno prevedeno znači razumijevanje. U Zen Budističkoj tradiciji, satori se odnosi na bljesak iznenadnog osviještenja individue, također se smatra «prvim korakom» prema nirvani.
- 07:00 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>