Marketing
THE ZOMBIAC
Prozvao se THE ZOMBIAC.
Ubio je dvadeset i četiri žene prije nego li su ga uhvatili.
Preskočit ću ovdje sve te brutalne trenutke u njegovim izopačenim ubojstvima, koje on uzgred rečeno naziva uzvišenim poetskim trenutcima; sve ste to već vidjeli u raznim filmskim ostvarenjima. Tamo nasilje izgleda daleko impresivnije nego u stvarnosti, pisanoj formi ili likovnim umjetnostima gdje nedostaje zvučna kulisa od koje cvokoću zubi ili se krv ledi u žilama.
Ukoliko u svom užurbanom svijetu na trenutak zastanete i na trenutak razmislite, uvidjet će te da biti-ili-postati serijskim ubojicom nije uopće lako. To zahtijeva puno posla: odabir žrtve; pritajeno osmatranje terena kvalitetnim dalekozorom, durbinom, teleskopom sa infracrvenom opcijom; tefterenje navika žrtve u planer koji se nipošto ne smije zagubiti; razrađivanje strategije; osmišljavanje obrednih rituala; vizualni identitet; poznavanje anatomije; poznavanje kakvoće hladnog i vatrenog oružja; rekviziti i sredstva čišćenje te neprestane dvojbe: Domestos ili tekući Vim, Arf ili Likvi, Mr. Proper ili Amway...
Biti serijski ubojica je nešto poput tajnog agenta. Ali teže. Jer sve radiš bez sponzora.
Sad, ono što ovog momka – Zombiaca – čini drugačijim od ostalih serijskih ubojica jest što on sebe smatra isključivo konceptualnim umjetnikom.
Ukoliko vam se tijekom razgovora omakne riječ ubojica, slobodno zaboravite nastavak intervjua.
Salvom najgorih uvreda bit će te ispraćeni iz dobro čuvanog požeškog zatvora.
«Dakle gospodine Zombiac, vi tvrdite da sve to učinili samo zbog umjetnosti?»
«Naravno, zbog umjetnosti i samo zbog Nje. Ne smatrate da sam to učinio to zato što sam umno poremećen, da sam podlegao neobuzdanom polnom nagonu ili iz puke okrutnosti?»
Za mišljenje smo pitali dr. Glavića, koji je nakon uhićenja psihološki obradio Zombiaca.
«Doktore Glaviću, je li Zombiac normalna osoba ili mentalni bolesnik?»
«Zombiac je normalna osoba; normalna onoliko koliko normalna osoba može biti.»
«A je li je umjetnik?»
«To morate pitati struku?»
«Ipak, vaše osobno mišljenje?»
«Pitajte struku.»
Nazvali smo profesora Zida, kustosa galerije Morbidus, povjesničara umjetnosti i književnika, istaknuto ime na polju likovne kritike.
«Profesore Zid, da li je Zombiac umjetnik ili običan šmirant koji se želi provući pod krinkom umjetnosti?»
«Zombiac je neprijeporno umjetnik, jedan od najvećih koje je naša zemlja dala.»
«Možete li nam to pojasniti?»
«Ne.»
«Zašto ne?»
«Morate mi platiti.»
«Oh.»
«Da, oh.»
«Koliko?»
«Tisuću eura.»
«Jebate! Moram nazvati urednika.»
«Nazovite.»
Nazvao sam urednika.
«Zaboravi, nemamo para», rekao je.
(Šest mjeseci kasnije.)
Jučer je u galeriji Morbidus otvorena izložba kontroverznog hrvatskog umjetnika Djeda Kvaternika «Kad u podne nabrusim nož», inače javnosti poznatijeg pod imenom Zombiac.
U prostoru galerije moguće je pogledati jednosatni video koji pokazuje agoniju sve dvadeset četiri žrtve. Scene ubojstava doista su uznemirujuće, no vrhunski režirane, glazba sugestivna (valja napomenuti da je Zombiac sam komponirao glazbu), a ubojstva su odvojena animiranim, kolažiranim, popartističkim spotovima kojima umjetnik kritizira potrošačko društvo, lokalne vlasti, hipokriziju vjerskih institucija i McDonalds.
Evo što je prilikom otvorenja izložbe rekao profesor Zid.
«Reći riječ-dvije o sveukupnom, znakovitom opusu svakako nije ni malo lako, upravo stoga što se ispod devalvacije anakronih simpozija krije vrlo bogata, složena osoba koja odiše abularnošću fruganoida, vječno strujeći između konkretnog i metafizike, meditativnog i hipermisaonog, sustavnog, meodičnog i frugalnog. Osvrnemo li se na trenutak na početke njegovog razaranja još davne 1941. godine i pogledamo sadašnji opus, vidjet ćemo evoluciju od utjecaja generičko-socijalno strukture denuncija hiperglikemije do razvoja apsolutnog i samodostatnog imanentnog individuuma koji je, da tako kažem, zatvaranjem točaka kružnice postao samodostatno biće sposobno da se rasplođuje-ostvaruje bez ikakvih vanjskih utjecaja. Riječ božanstvo ovdje svakako ne bi bila neprilična. Pojasnit ću: individualno-makrocefalno nasuprot globalnom i imperativnom ruhsatu, te napokon prepuštanje vlastitom švungu...»
«O čem ovaj priča», iz zadnjih redova javio se D.M (45), razvojačeni hrvatski branitelj, inače redovni posjetilac likovnih događanja.
«ŠŠŠŠŠ – ššššššš, tiho», ljutito šušne gđa V.B.
Dr. Zid nastavi...
«Opus pred nama atipičan je izraz potpunog obuhvaćanja i shvaćanja našeg društva, te njegove interpretacije kroz senzibilitet oštrih noževa, cvileža, jecaja i prigušenih vapaja u noći; polako shvaćamo da smo žrtva – mi sami. Promatramo kako se razigrana forma fragmentira: do izražaja dolaze detalj koji unutar bogate cjeline žive kao nezavisna država. Svakako Zombiacov čin ostavlja prostora dugoročnoj kontemplaciji, nerijetko pobuđujući u nama neutaživ nagon da iskažemo svoje jastvo, pod svaku cijenu, u bilo kojem vidu izražavanja, bilo kom mediju, bilo kojoj akciji suplirajući njega nama, čime dolazi do dualizma hiperglikemične atrofije. Naposlje, ostajemo sami i ostvareni.»
«Isuse, koja sranja...»
«Gospodine, molim vas...», nervozno, s gnušanjem se oglasi plemenita gđa. P.
«Na marginama i centru suvremene umjetnosti, širokoj i šarenoj umjetničkoj sceni, na horizontima mlade europske umjetnosti, Zombiacova pojava predstavlja jedinstven događaj u tom kreativnom zajedništvu i valja ga promatrati (valorizirati) u antropološko-ginantropskom kontekstu. Vidimo da je on zapravo središnja struktura, ne samo europskog, već i svjetskog...»
«Ja to više ne mogu slušati...» procijedi D.M. grubo trljajući sljepoočicu «jednostavno ne mogu...».
Progura se, priđe profesoru Zidu, izvadi Prvi hrvatski samokrijes i ispali mu metak u čelo.
Zatim osu paljbu po uzvanicima.
U metežu koji je nastao tri su osobe poginule, šest ih je lakše ranjeno. Poznati estradni umjetnik Vedran Mlikotiljak zadobio je smrtne ozlijede. Liječnici se i dalje bore za njezin život.
D.M. je posljednjim metkom presudio sam sebi.
(Za to vrijeme.)
Sava se izlila kod Nove Gorice.
Huc je slušajući zvuke Karma Police – to uvijek čini kada završava neku ilustraciju ili design- razmišljao o tome kako je krajnje vrijeme da se prestane baviti ovim poslom. Bio je prezasićen.
No čime će se baviti, ako ne time?
Ne bi bilo prvi puta da napušta ono u čemu je najbolji.
Uvijek težim putem, zar ne?
Dakle, Huc, čime bi se ti to htio baviti?
Možda da vozim kamione. Vozio sam ih u vojsci. Što ne?
Što ne, samo koliko dugo?
Post je objavljen 22.09.2010. u 07:15 sati.