Marketing
NOĆAŠNJI ULOV
Dakle, počeo sam piti u 19h.
Samo jedno pivo, rekoh, i gotovo.
Ubrzo sam ostao bez cigareta
pa sam se spustio do benzinske
uzeo dvije kutije
i još par piva.
Pisati sam počeo u 21.30h.
Išlo me odlično
kada je zazvonio telefon.
Javio sam se.
Bio je to Harry.
«Hajde stari, idemo na piće.»
«Ne mogu, pišem nešto.»
«Imam nekoliko prljavih priča o pičkicama s televizije, možeš to slobodno objavi na blogu.»
«Harry, nisam ja Capote.»
«Ah, da-da.»
«Onda sutra?»
«Možda.»
«Ajde bokić.»
«Bok.»
Vratio sam se riječima, no izgubio sam nit.
Pustio sam glazbu,
pio pivu,
pravio krugove od dima.
Zatim sam ponovo pokušao.
Nekoliko redova bilo je zbilja izuzetno,
a onda – rampa.
Ponovo glazba,
ponovo pivo,
i krugovi od dima.
U sljedećem pokušaju riječi su sa lakoćom poletjele.
Poeme su se nizale jedna za drugom
neke briljantne, neke solidne, nijedna loša.
U 02.30h ostao sam bez benzina.
Pronašao sam neki prastari Traminac u ostavi,
pluteni čep smrvio se k'o od šuba,
no dostajalo je za još nekoliko pjesama.
Sada je 04.23. i ja tipkam zadnje redove.
Ono što zapravo želim reći jest:
vidite kako su stvari predvidljive!
čak i onda kada ste umjetnik,
ili barem neka vrsta umjetnika.
Svako zanimanje ima svoje okvire,
unutar okvira očekivani je način ponašanja.
Tko se protivi svrstavanju u ladice
taj, moj prijatelju, nema nikakve šanse.
Gomila mora znati tko stoji pred njima.
Nogometaš, manekenka ili
u ovom slučaju - gologuzi pavijan.
To ih čini sigurnima.
Dame i gospodo,
sada bih trebao počešati jaja i reći:
znate, tako stvari postaju otrcane,
evo, baš kao i ova pjesma.
I bila bi,
da se nisam usred pisanja ustao, otuširao, obrijao
blazamom namazao lice,
odjenuo svoje najbolje odijelo,
izvoštao crnilom svoje najbolje cipele,
stavio kravatu
i završio je kao netko tko doista drži do sebe.
Post je objavljen 17.09.2010. u 08:33 sati.