Marketing
SMRT U PARKU
Probudio sam se rano, prerano. Zora još nije svanula. Skuhao sam čaj i pokušao naći klasičnu glazbu na radio prijemniku. Nisam uspio. Ugasio sam ga i upalio televizor. Gledao sam dokumentarni film o delfinima
Oko jedanaest sati nebo se razvedrilo. U moju sobu koso je upala traka svjetla. Odlučio sam izići i nahraniti ptice u parku. To obično činim kada je lijepo vrijeme.
Spremio sam se, nataknuo kačket i izišao na ulicu. Bilo je prohladno, no dobro sam se obukao.
Sjedila je na mojoj klupi, ta suhonjava starica, i hranila golubove.
Isprva me je obuzeo bijes. Pas mater, od svih klupa u parku...
Onda sam se primirio. Polako stari momče, radiš paniku oko ničeg...
Prišao sam lijenim korakom, da ne uznemirim ptice.
- Dobar dan – rekoh u prijateljskom tonu.
- Dobar dan – odzdravila je slabašnim glasom.
Sjeo sam do nje, izvadio stari, hruskavi kruh iz kartonske škatulje i bacao ga pticama.
Njezino lice bilo mi je poznato. Nikako ga nisam uspijevao smjestiti na pravo mjesto, ali da, nekoć sam je poznavao. Da li smo bili ljubavnici na jednu noć? Da li smo zajedno putovali vlakom? Da li je bila moja tiha patnja iz mladosti? Neostvarena ljubav? Sestra mog prijatelja za kojom sam potajno žudio? Flundra koja je širila noge atletskim tipovima u bijesnim kolima? Sve je to, vrlo lako, mogla biti. Ali mani ti to, moj prijatelju...
Postoji pravi trenutak za sve.
Postoji vrijeme za ljubav. I postoji vrijeme za smrt.
Ne vjerujem u ljubav ljudi treće životne dobi. Sve je to tek zakašnjeli pubertet, grozničav strah od samoće, bijedan pokušaj da se izigra Smrt.
Spremila je plastičnu vrećicu u torbu i polako se pridigla. – Doviđenja.
- Doviđenja. I drugi put put si nađi svoju klupu, stari šišmišu, dometnuo sam u mislima.
Park se kočeperio u raskošnom jesenjem ruhu. Bio je 31.rujan i imao sam 25894 dana. Kažem dana jer izraziti naše istrajavanje u godinama znači umanjiti vrijednost svakodnevnih suočavanja, srazova i nastojanja da glavu držimo izvan vode.
Promatrajući tu raskošnu paletu boja obasjanu žutom jesenjom svjetlošću, iznenadno me je obuzelo neko čudno osjećanje, stanje nalik satoriju. Uvidio sam da mi je od svih stvari koje sam ikada volio – a najveći dosezi ljudskog duha doista su igrali značajnu ulogu u mom životu; od svih ljudi koje sam volio (bila ih je nekolicina), ipak najveće trenutke radosti i ispunjenja pružila upravo ta dosadna, predvidljiva, ciklična priroda.
Po prvi put u životu imao sam osjećaj da su stvari baš onakve kakvima trebaju biti; sve je bilo na svom mjestu! Našao sam se u samoj srži stvari.
Misli su zastale u dubokoj tišini.
-------------------------------------------------------------------------
Satori – japansko budistički izraz za prosvjetljenje, doslovno prevedeno znači razumijevanje. U Zen Budističkoj tradiciji, satori se odnosi na bljesak iznenadnog osviještenja individue, također se smatra «prvim korakom» prema nirvani.
Post je objavljen 02.09.2010. u 07:00 sati.