< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
24.03.2010., srijeda
NE PUCAJTE U KARIKATURISTA
Već se poduže vrijeme spremam napisati tekst o političkoj karikaturi – pravi pravcati novinarski članak – no ovaj post ponovo to neće biti. Povod je drugačiji: Niku Titaniku su probušili sve četiri gume na autu. Da poruka bude nedvosmislena izbušili su gume i na autu njegove žene. Susjedov auto nisu dirali. Štoviše, čak su ga i ispolirali. Susjed V.P. je rekao – dobro su ga izvoštali, zadovoljan sam. Zatim je češkajući bradu dodao - Dobro je dok buše samo gume. Mogli su mu probušiti ženu... ili trbuh. Demokracija i građanska kultura očituju u mnoštvu detalja, jedan od njih je svakako politička karikatura i ilustracija. Prelistamo li bilo koje dnevne novine, bilo koji politički tjednik lako ćemo uvidjeti da prostor predviđen za politički likovni komentar resi krupni plan ružnog političara, golo tijelo prsate sisavice, ili reklama što obiluje drop shadowima. Naravno jasno je zašto je tome tako, na stranu sad sociološka analiza i ostalo umovanje, transkripti su ipak najjači. Nik Titanik nije moj favorit – ne sviđa mi se njegov crtež, a poruka dnevnih karikatura mu je počesto pre plitka – no čak i kao takav Nik Titanik je barem tri puta inteligentniji od Ice Voljevice, barem deset puta duhovitiji od intelektualno pretencioznog Ota Reisingera; za nekoliko nijansi bolji od Srećka Puntarića... Kako god, ne pucajte u karikaturista, potrebni su nam. |
10.03.2010., srijeda
MAMA PAR EXCELLENCE
08.03.2010., ponedjeljak
PRIGODNO UZ DAN ŽENA I SELJAČKE PROSVJEDE
Smisao roditeljstva je osposobiti djecu za samostalan život. Zapravo, smisao roditeljstva je napraviti što manju štetu. U konačnici pustiti ih da odu bez očekivanja da će se vratiti i skrbiti za nas kada postanemo dementni, inkontinentni, nemoćni, drhtavi, bezubi staraci. Naravno, reći ćete bez oklijevanja, najnormalnija stvar. Ali ne baš. Još do nedavno, postojao je u mnogočlanim obiteljima na selu jedan krasan, no manje znan narodni običaj sistematskog zlostavljanja i zanemarivanja određenog ženskog djeteta od strane oba roditelja s namjerom da ta oštećena jedinka u budućnosti ostane uz obiteljsko ognjište i skrbi za hranitelje u poznim godinama. Pragmatično, ne? I opravdano pretpostavljam, pošto u to vrijeme nije bilo staračkih domova ni kondominijuma u koje bi se zbrinjavale te moralno upitne ljudske olupine. Teroriziranje se većinom provodilo verbalnim putem: «Glupa si, nisi ti za školu.» «Gusko, kako ti nije jasno, ugledaj se na sestru» «Ah, na što ličiš, kosa ti je kao metla, nikad se nećeš udati» Itd. Dovoljno puta ponovljena laž naposljetku postaje istinom, seljak je to znao daleko prije nego li je Goebbels artikulirao. Dijete, lišeno svake šanse, postaje onakvim kako je tretirano – nesigurno, jadno, sputano i glupo. Ključ po kojem se određivalo dijete za retardaciju nepoznat je. Da li su u pitanju bile antropološke karakteristike? morfologija lica? neke odbojne facijalne crte poput glomazne, široke vilice? urokljivo oko? bradavica posred debelog nosa? nisko čelo? krupni kapci? Nešto jednostavnije: djetetov redni broj? Teško je reći. No činjenica je: seljak nikada ništa ne prepušta slučaju. On dobro zna zašto danas u Hrvatskoj uzgaja pšenicu, a ne npr. borovnice ili brusnice. Zna, glasan je i zahtijeva svoja prava. Pomišljaš da je vrijedan. Čak poštovanja vrijedan. Kada ne gledaš on ti se podrugljivo smije. Ide u crkvu i glasa za HDZ. Ovo je njegova zemlja. Ne zaboravi to. |
05.03.2010., petak
LOŠ PRIJEVOD G. PETROVIĆ PETRE
Ovaj tekst je prirodan nastavak ovog ---> teksta Henry Miller je bija u New Yorku nedavno, onako u prolazu kad je iša ća, kući U Big Sur, u Kalifornija. Roshelle Girson je sa otim piscom razgovarala dugo, ugodno i na tenane, a on joj je pritom ispriča svašta: Čuj seko, ja ti nisam počeja pisati sve dok nisam navšija 33. Moja tadašnja žena – June – napravila mi je Panama tortu i popikala 33 jebene svjećice. Zamisli! 33 svjećice dočekale su me u mraku kada sam se vratija nakon što sam opalija Maude, i još tri ofucane kurve na jednom plesnjaku. Naravno, ugasija sam ih jednim dahom. Onda smo se pojebali, onako zvjerski. Oćeš da ti ga uvalim sada? Ne? No, dobro, možda poslije. Moj savjet mladim piscima? Ma neka si jebu mater. Šalim se, naravno. Ako bi me itko tražija savjet reka bi mu - mali - oteži ća je duže moguće. Osim ako nisi, poeta. Jeba te poeta. Poeta može bilokad početi škrabati, njemu ne triba nikakvo znanje o životu. Činjenica da sam zabranjen u ovoj žabokrečini od Amerike, vratila se ko kurčani bumerang kurčanim cenzorima, neka si jebu milu mater, govna usrana. Umjesto da tim činom zatru knjigama trag, to je samo privuklo pažnju ljudi, i sada svi mladi pizduni koji odlaze u Europu tamo traže moje knjige. Ta prljava rabota zabranjivanja knjiga izazvala je sasvim suprotan učinak: rasparčavaju se diljem svijeta. I naravno da su mnoge prošvercane ovdje – govorimo o tisućama, to ti je nadam se jasno? Želiš li mi ga sada posaugati? Prva knjiga koja je digla prašinu bila je Rakova obratnica. Radi se o mom tadašnjem životu u Parizu, bio je to život jednog ofucanog egziličara koji kuburi u Francuskoj u totalnoj besparici, prisiljen je koristiti svoju ženu kao prljavu kurvu e da bi preživio; to ga dovodi u kontakt sa likovima svake fele – skitnice, kurve i kurvice, dangube, nevaljalci, jebači gusaka i koza, sodomisti i svetci u istom paketu... ljudi kakve nećete susresti živite li ustajalim građanskim životom. Pričao sam s njima i trčao kući transkribirati njihov način govora, oh yeah, that's what I have done. U trenutku kada sam napisa otu jebenu knjigu dosega sam krajnju točku očaja. Jebao sam si majku na svakom koraku. Prije toga natipka san 3 knjige koje nisu bile objavljene (ruku na srce, bila su to teška sranja), i konačno sam se naša na kraju užeta. Želiš li SADA vidjeti moju surlicu? Moj pravi početak izrodio se iz totalnog poraza, tek tada sam propisao, tek tada sam pronašao svoj vlastiti unutarnji glas... Ćutim u nosnicama miris sokova tvoje vagine. Miriše li to ona na jagode? Ne, naravno da ne bih eliminirao opscenost u Rakovoj obratnici samo zato da bi me smrdljivi rakuni objavili ovdje. Kako ti to uopće pada na pamet tuko jedna? Pa to je integralni dio knjige i uklanjanje bi uništilo kompletnu vrijednost gledano sa literarnog stanovišta. Ne radi se tu o tek umetnutim psovkama, jednostavno opscenost je stalno prisutna – stvarno ne znam na što bi knjiga sličila bez toga... Na patku bez kljuna, na Panama tortu bez svjećica, na slona bez surle, na surlu bez slona... Smatram se posve realističkim piscem jer pišem o živućim ljudima, svakodnevnici i tako dalje, a sa druge strane uopće se ne smatram realističkim piscem jer se koristim svim raspoloživim sredstvima. Frekventno koristim dijelove snova, fantaziju, humor i surealizam, bilošta što će produbiti i dignuti na višu razinu shvaćanja ovu stvar koju nazivamo stvarnošću, jer ono što ljudi nazivaju stvarnošću nije ono što i ja podrazumijevam pod tim pojmom. Ja ne samo da govorim istinu, ja govorim potpunu istinu, istinu koja obuhvaća čitavo biće, ne tek površinsku istinu. Uopće ne volim realističke pisce – žurnalističke pisce, i takozvane tvrdo-kuhane pisce. Oni nas varaju jer mi smo višeslojna bića, mi smo veličanstveni svemir. Opisati naše postupke, naš seksualni život, naše vanjske konflikte, to je sve pizdin dim. Postoji unutrašnja sila, koja je daleko važnija. Ne postoji nešto kao objektivan pogled na stvari koji je ultimativna istina. Sve je obojano čovjekovim osobnim pogledom na stvari. Nadam se da ću ići do samog kraja, i pod tim mislim da ću pisati, ukoliko poželim, potpune besmislice. Volim tipove poput Lewis Carrolla. Alisa u zemlji čudesa, kakva je to oduševljajuća i veličanstvena knjiga! Vjerujem da kada pišete jednostavno, neopterećeno i s radošću, čak i kada nema mnogo smisla, činite više dobra nego kada pišete s ozbiljnošću nastojeći uvjeriti ljude. Humor je podcijenjena stvar, no on može opustiti ljude i natjerati ih da se zapitaju. |
01.03.2010., ponedjeljak
SLIKAR MRTVIH PASA
Običavao sam hodati nasipom. Duge šetnje odvodile su me daleko od grada. Spustio bih se do obale, na neki od sprudova i promatrao tihu vodenu masu kako otiče. Djelovalo je umirujuće. Sredinom ožujka 1992., tog toplog sunčanog dana na sprudu sam pronašao tri naplavljene pseće lešine. Dva velika crna psa – teško je reći koje pasmine – bila su zadavljena debelom bakrenom žicom. Treći pas bio je obješen istim onakvim užetom kakvima se u kaubojskim filmovima običava linčovati ljude; dio omče još se nalazio oko vrata. Svima bijahu iskopane oči i bi im zadano nekoliko udaraca nožem. Lešine doplutalše iz područja pošteđenog ratnog vihora. Pomislio sam Bože dragi, zar im nije dosta? Sutradan sam se vratio noseći poljski štafelaj i platno. Prvo sam načinio nekoliko krokija, a potom se odlučio za trećeg psa pošto je bio u najlošijem stanju - najzahtjevniji slikarski zadatak. Nesretnik je više nalikovao na otrcani, smeđi otirač, nego li na psa. U toj amorfnoj masi prijeteći očnjak izdvajao se blještavom bjelinom; na trupu se nalazila velika rupa i kroz nju se vidio dio hrptenjače. Izvadio sam pribor i započeo sliku. *** Čuo sam ih u daljini i osvrnuo se. Tri male točkice približavale su se polako, cupkajući po sprudovima. Bilo im je 12-13 godina i izazivali su sudbinu. Kada su prišli, štapovima su ispitali strvine. - Zašto slikaš mrtve pse – obrati mi se dječak s licem bogomoljke. - Zato što moram – odgovorih. - Je li tako da je Mona Lisa najbolja slika na svijetu – uključi se u razgovor drugi dječak. Bože, to robovanje stereotipima. - Ne – rekoh – Mona Lisa nije najbolja slika na svijetu. Nije loša, ali nije najbolja. - Koja je najbolja slika na svijetu – upita treći. - Nema najbolje slike na svijetu. Slikarstvo nije sport pa da se zna tko je šampion. - A zašto onda za nju kažu da je najbolja? - A zašto su ubili ove pse? Odložio sam kistove u posudu sa terpentinom, zapalio cigaru i sjeo na poveći kamen. - Zašto niste u školi, momci? - Markamo. - Markate? Fino. No, trebali bi se kloniti nasipa. Ovo je opasno područje i još su opasnija vremena. Pogledajte što su napravili ovim jadnim živinama. To bi mogli napraviti i vama. Rasturiti vam šupak i prerezati grkljan, samo tako, iz čiste zabave. Vidite tamo, kod one vrbe (pokazao sam kažiprstom prema vrbi koja je podsjećala na profil tadašnjeg predsjednika republike), tamo su silovali su Anabel. Opaki, ćelavi tipovi rupičasta lica, prepuni ožiljaka s tetovažama naopačke izvrnutog križa, naopačke izvrnutog pentagrama i naopačke izvrnutog grba grada Zagreba... Silovali su je tri dana i na kraju su joj odrezali pimpek. Što me tako gledate? Anabel je bila dvospolac. Pretjerivao sam, naravno, u svrhu zastrašivanja, no priča je bila istinita. Anabel mi se povjerila u jednom od naših rijetkih intimnih trenutaka. Zgrabili su je dok je čitala Zločin i kaznu na Jarunu, zgurali je u prtljažnik, dopremili ovamo i silovali. Dječaci su probljedili. U očima im je bio istinski strah. Užurbanih koraka zaputili su smjeru grada. Možda sam uspio u svojoj nakani, pomislio sam, možda se više neće motati ovuda. Dan se gasio. Promotrio sam svoj uradak. Bila je to dobra slika, možda ne najbolja na svijetu, ali što sad... Dan se gasio, bilo je vrijeme za pivo. Skupio sam stvari i pošao u atelijer. |