Ovaj tekst je prirodan nastavak ovog ---> teksta
Henry Miller je bija u New Yorku nedavno, onako u prolazu kad je iša ća, kući U Big Sur, u Kalifornija. Roshelle Girson je sa otim piscom razgovarala dugo, ugodno i na tenane, a on joj je pritom ispriča svašta:
Čuj seko, ja ti nisam počeja pisati sve dok nisam navšija 33. Moja tadašnja žena – June – napravila mi je Panama tortu i popikala 33 jebene svjećice. Zamisli! 33 svjećice dočekale su me u mraku kada sam se vratija nakon što sam opalija Maude, i još tri ofucane kurve na jednom plesnjaku. Naravno, ugasija sam ih jednim dahom. Onda smo se pojebali, onako zvjerski. Oćeš da ti ga uvalim sada? Ne? No, dobro, možda poslije. Moj savjet mladim piscima? Ma neka si jebu mater. Šalim se, naravno. Ako bi me itko tražija savjet reka bi mu - mali - oteži ća je duže moguće. Osim ako nisi, poeta. Jeba te poeta. Poeta može bilokad početi škrabati, njemu ne triba nikakvo znanje o životu.
Činjenica da sam zabranjen u ovoj žabokrečini od Amerike, vratila se ko kurčani bumerang kurčanim cenzorima, neka si jebu milu mater, govna usrana. Umjesto da tim činom zatru knjigama trag, to je samo privuklo pažnju ljudi, i sada svi mladi pizduni koji odlaze u Europu tamo traže moje knjige. Ta prljava rabota zabranjivanja knjiga izazvala je sasvim suprotan učinak: rasparčavaju se diljem svijeta. I naravno da su mnoge prošvercane ovdje – govorimo o tisućama, to ti je nadam se jasno? Želiš li mi ga sada posaugati?
Prva knjiga koja je digla prašinu bila je Rakova obratnica. Radi se o mom tadašnjem životu u Parizu, bio je to život jednog ofucanog egziličara koji kuburi u Francuskoj u totalnoj besparici, prisiljen je koristiti svoju ženu kao prljavu kurvu e da bi preživio; to ga dovodi u kontakt sa likovima svake fele – skitnice, kurve i kurvice, dangube, nevaljalci, jebači gusaka i koza, sodomisti i svetci u istom paketu... ljudi kakve nećete susresti živite li ustajalim građanskim životom. Pričao sam s njima i trčao kući transkribirati njihov način govora, oh yeah, that's what I have done. U trenutku kada sam napisa otu jebenu knjigu dosega sam krajnju točku očaja. Jebao sam si majku na svakom koraku. Prije toga natipka san 3 knjige koje nisu bile objavljene (ruku na srce, bila su to teška sranja), i konačno sam se naša na kraju užeta. Želiš li SADA vidjeti moju surlicu? Moj pravi početak izrodio se iz totalnog poraza, tek tada sam propisao, tek tada sam pronašao svoj vlastiti unutarnji glas... Ćutim u nosnicama miris sokova tvoje vagine. Miriše li to ona na jagode?
Ne, naravno da ne bih eliminirao opscenost u Rakovoj obratnici samo zato da bi me smrdljivi rakuni objavili ovdje. Kako ti to uopće pada na pamet tuko jedna? Pa to je integralni dio knjige i uklanjanje bi uništilo kompletnu vrijednost gledano sa literarnog stanovišta. Ne radi se tu o tek umetnutim psovkama, jednostavno opscenost je stalno prisutna – stvarno ne znam na što bi knjiga sličila bez toga... Na patku bez kljuna, na Panama tortu bez svjećica, na slona bez surle, na surlu bez slona...
Smatram se posve realističkim piscem jer pišem o živućim ljudima, svakodnevnici i tako dalje, a sa druge strane uopće se ne smatram realističkim piscem jer se koristim svim raspoloživim sredstvima. Frekventno koristim dijelove snova, fantaziju, humor i surealizam, bilošta što će produbiti i dignuti na višu razinu shvaćanja ovu stvar koju nazivamo stvarnošću, jer ono što ljudi nazivaju stvarnošću nije ono što i ja podrazumijevam pod tim pojmom. Ja ne samo da govorim istinu, ja govorim potpunu istinu, istinu koja obuhvaća čitavo biće, ne tek površinsku istinu. Uopće ne volim realističke pisce – žurnalističke pisce, i takozvane tvrdo-kuhane pisce. Oni nas varaju jer mi smo višeslojna bića, mi smo veličanstveni svemir. Opisati naše postupke, naš seksualni život, naše vanjske konflikte, to je sve pizdin dim. Postoji unutrašnja sila, koja je daleko važnija. Ne postoji nešto kao objektivan pogled na stvari koji je ultimativna istina. Sve je obojano čovjekovim osobnim pogledom na stvari.
Nadam se da ću ići do samog kraja, i pod tim mislim da ću pisati, ukoliko poželim, potpune besmislice. Volim tipove poput Lewis Carrolla. Alisa u zemlji čudesa, kakva je to oduševljajuća i veličanstvena knjiga! Vjerujem da kada pišete jednostavno, neopterećeno i s radošću, čak i kada nema mnogo smisla, činite više dobra nego kada pišete s ozbiljnošću nastojeći uvjeriti ljude. Humor je podcijenjena stvar, no on može opustiti ljude i natjerati ih da se zapitaju.
Post je objavljen 05.03.2010. u 06:50 sati.