Smisao roditeljstva je osposobiti djecu za samostalan život. Zapravo, smisao roditeljstva je napraviti što manju štetu. U konačnici pustiti ih da odu bez očekivanja da će se vratiti i skrbiti za nas kada postanemo dementni, inkontinentni, nemoćni, drhtavi, bezubi staraci.
Naravno, reći ćete bez oklijevanja, najnormalnija stvar. Ali ne baš.
Još do nedavno, postojao je u mnogočlanim obiteljima na selu jedan krasan, no manje znan narodni običaj sistematskog zlostavljanja i zanemarivanja određenog ženskog djeteta od strane oba roditelja s namjerom da ta oštećena jedinka u budućnosti ostane uz obiteljsko ognjište i skrbi za hranitelje u poznim godinama. Pragmatično, ne? I opravdano pretpostavljam, pošto u to vrijeme nije bilo staračkih domova ni kondominijuma u koje bi se zbrinjavale te moralno upitne ljudske olupine.
Teroriziranje se većinom provodilo verbalnim putem:
«Glupa si, nisi ti za školu.»
«Gusko, kako ti nije jasno, ugledaj se na sestru»
«Ah, na što ličiš, kosa ti je kao metla, nikad se nećeš udati»
Itd.
Dovoljno puta ponovljena laž naposljetku postaje istinom, seljak je to znao daleko prije nego li je Goebbels artikulirao. Dijete, lišeno svake šanse, postaje onakvim kako je tretirano – nesigurno, jadno, sputano i glupo.
Ključ po kojem se određivalo dijete za retardaciju nepoznat je. Da li su u pitanju bile antropološke karakteristike? morfologija lica? neke odbojne facijalne crte poput glomazne, široke vilice? urokljivo oko? bradavica posred debelog nosa? nisko čelo? krupni kapci? Nešto jednostavnije: djetetov redni broj? Teško je reći.
No činjenica je: seljak nikada ništa ne prepušta slučaju.
On dobro zna zašto danas u Hrvatskoj uzgaja pšenicu, a ne npr. borovnice ili brusnice.
Zna, glasan je i zahtijeva svoja prava. Pomišljaš da je vrijedan. Čak poštovanja vrijedan. Kada ne gledaš on ti se podrugljivo smije. Ide u crkvu i glasa za HDZ. Ovo je njegova zemlja. Ne zaboravi to.