Marketing
SLIKAR MRTVIH PASA
Običavao sam hodati nasipom. Duge šetnje odvodile su me daleko od grada. Spustio bih se do obale, na neki od sprudova i promatrao tihu vodenu masu kako otiče. Djelovalo je umirujuće.
Sredinom ožujka 1992., tog toplog sunčanog dana na sprudu sam pronašao tri naplavljene pseće lešine. Dva velika crna psa – teško je reći koje pasmine – bila su zadavljena debelom bakrenom žicom. Treći pas bio je obješen istim onakvim užetom kakvima se u kaubojskim filmovima običava linčovati ljude; dio omče još se nalazio oko vrata. Svima bijahu iskopane oči i bi im zadano nekoliko udaraca nožem. Lešine doplutalše iz područja pošteđenog ratnog vihora. Pomislio sam Bože dragi, zar im nije dosta?
Sutradan sam se vratio noseći poljski štafelaj i platno. Prvo sam načinio nekoliko krokija, a potom se odlučio za trećeg psa pošto je bio u najlošijem stanju - najzahtjevniji slikarski zadatak. Nesretnik je više nalikovao na otrcani, smeđi otirač, nego li na psa. U toj amorfnoj masi prijeteći očnjak izdvajao se blještavom bjelinom; na trupu se nalazila velika rupa i kroz nju se vidio dio hrptenjače.
Izvadio sam pribor i započeo sliku.
***
Čuo sam ih u daljini i osvrnuo se. Tri male točkice približavale su se polako, cupkajući po sprudovima. Bilo im je 12-13 godina i izazivali su sudbinu. Kada su prišli, štapovima su ispitali strvine.
- Zašto slikaš mrtve pse – obrati mi se dječak s licem bogomoljke.
- Zato što moram – odgovorih.
- Je li tako da je Mona Lisa najbolja slika na svijetu – uključi se u razgovor drugi dječak.
Bože, to robovanje stereotipima.
- Ne – rekoh – Mona Lisa nije najbolja slika na svijetu. Nije loša, ali nije najbolja.
- Koja je najbolja slika na svijetu – upita treći.
- Nema najbolje slike na svijetu. Slikarstvo nije sport pa da se zna tko je šampion.
- A zašto onda za nju kažu da je najbolja?
- A zašto su ubili ove pse?
Odložio sam kistove u posudu sa terpentinom, zapalio cigaru i sjeo na poveći kamen. - Zašto niste u školi, momci?
- Markamo.
- Markate? Fino. No, trebali bi se kloniti nasipa. Ovo je opasno područje i još su opasnija vremena. Pogledajte što su napravili ovim jadnim živinama. To bi mogli napraviti i vama. Rasturiti vam šupak i prerezati grkljan, samo tako, iz čiste zabave. Vidite tamo, kod one vrbe (pokazao sam kažiprstom prema vrbi koja je podsjećala na profil tadašnjeg predsjednika republike), tamo su silovali su Anabel. Opaki, ćelavi tipovi rupičasta lica, prepuni ožiljaka s tetovažama naopačke izvrnutog križa, naopačke izvrnutog pentagrama i naopačke izvrnutog grba grada Zagreba... Silovali su je tri dana i na kraju su joj odrezali pimpek. Što me tako gledate? Anabel je bila dvospolac.
Pretjerivao sam, naravno, u svrhu zastrašivanja, no priča je bila istinita. Anabel mi se povjerila u jednom od naših rijetkih intimnih trenutaka. Zgrabili su je dok je čitala Zločin i kaznu na Jarunu, zgurali je u prtljažnik, dopremili ovamo i silovali.
Dječaci su probljedili. U očima im je bio istinski strah. Užurbanih koraka zaputili su smjeru grada. Možda sam uspio u svojoj nakani, pomislio sam, možda se više neće motati ovuda.
Dan se gasio. Promotrio sam svoj uradak. Bila je to dobra slika, možda ne najbolja na svijetu, ali što sad...
Dan se gasio, bilo je vrijeme za pivo. Skupio sam stvari i pošao u atelijer.
Post je objavljen 01.03.2010. u 08:00 sati.