| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
29.08.2008., petak
Najveći hrvatski konceptualni umjetnik
 Van Gogh je nula on je odrezao samo uho JA SAM ODREZAO SVOJU DESNICU I SVOJU LIJEVU NOGU meso sam pojeo žlundre sam dao psima a onda sam pse pojeo njihove kosti bacio sam drugim psima od potkoljenične kosti napravio sam juhu i diple juhom sam nahranio moju Ljubav a na svirali sam skladao simfoniju Kakofonija Elizejskih poljana u h-duru. notama sam oblijepio šumu i spalio je ugljenom sa zgarišta nacrtao sam krv što mi lipti iz odsječenih udova crtao sam maglovita jutra svjetove rođene u boli Jeruzalem što gori u meni Laiku što usamljeno laje na mjesec i tisuće drugih crteža od crteža sam napravio jedra brodićima od pruća jedne sam noći na brodiće stavio svijeće i pustio ih niz rijeku ka oceanu i ne vjerujte Hucu kada vam kaže da je sve to bez veze čista psihijatrija kvazi filozofija nikakva sociologija i kurac od ovce molit ću lijepo a što je taj bijednik žrtvovao za umjetnost |
27.08.2008., srijeda
Postapokaliptični ambijent
 sjećam se ratnih zamračenja ponekad ne bih sišao u sklonište ostao bih sa šesnaestog kata promatrati grad bez ulične rasvjete bez automobila bez tramvaja bez neonskih reklama bez klokotanja govana u zidu bez bučnog lifta bez laveža susjedovog psa bez plača dvomjesečne bebe bez vijesti na radiju grad u mraku šum povjetarca u krošnjama i bilijuni treptavih zvijezda nad njim mogu vam reći nije tu bilo ničeg sablasnog stvari su tek u tim trenutcima počinjale dobivati Smisao |
21.08.2008., četvrtak
Mr. Magic
 Pokucao sam na njena vrata oko 21.30. Nitko se nije odazvao. Ponovo sam pokucao i ponovo nije bilo odgovora. Izvadio sam mobitel iz džepa i otipkao broj. Telefon je dugo zvonio. Napokon se javila. - Da – rekla je pospanim glasom. - Ja sam – rekao sam. - Vrata su otvorena, uđi. Ušao sam. Sjedila je na starinskoj fotelji sred sobe, u polumraku i pušila cigaretu. - Donio sam vino – rekao sam. Bilo je to vrlo skupo vino u običnom škaniclu. - Baš fino – rekla je – sjedi. Osvrnuo sam se ali nigdje nije bilo drugog stolca. - Nemaš drugog stolca – pitao sam. - Ne – rekla je. - Nema veze – rekao sam i sjeo uza zid nasuprot nje. Oči su mi se polako privikle na mrak. Prostorija je bila zbilja velika, visokog stropa. Ali gotovo prazna. Par starinskih komoda, jedan starinski ormar i ta fotelja visokog naslona na kojoj je sjedila... to je bilo sve. Na zidovima nije bilo slika. Švicarskim nožem otvorio sam butelju. Omirisao čep. Kušao. - Hoćeš – ponudio sam ju. - Naravno – rekla je. Stavio sam vino ispred sebe. - Posluži se. Ostala je sjediti i pušiti cigaretu. Ostao sam sjediti i piti vino. Nismo rekli niti riječ, dugo vremena. - Jel znaš kakav vic? – upitala je napokon. - Jok... – rekao sam. - To sam i mislila. - ...al' znam par magičnih trikova. - A da? - Aha. - Pa dobro, mister Magic, show me – rekla je. - Dakle, prvo što trebamo više je svijetla. Pucnuo sam prstima i iznenada je u prostoriji bilo više svijetla. - Drugo – rekao sam – treba nam malo boje . Pucnuo sam prstima i zidovi su bili ofarbani. - Na onom zidu treba nam tapeta sa retro uzorkom iz šezdesetih. Prozor je evidentno na krivom mjestu pa ćemo ga staviti ovdje. Pomakao sam ga na sredinu sobe. Nastavio sam dodavati i premještati stvari sve dok napokon nisam bio posve zadovoljan. - U redu, to je to – rekao sam. – Jedino što još nedostaje jest svijećnjak, par lijepih cvjetnih aranžmana i menu, dakako. Večeras nudimo, La soupe aux oignons gratinee, kao predjelo, srnetinu u umaku od brusnica kao glavno jelo, a od vina izuzetni Cabernet Sauvignon... Pucnuo sam prstima i sve se našlo na stolu. - Wow – rekla je hladnim glasom - zbilja fascinantno! - I kao vrhunac ove romantične večeri – ugasio sam svijetlo – kroz ova vrata sada će poletjeti tisuću bijelih golubova. Gledaj sada! Ustao sam, izašao. Tisuću bijelih golubova proletjelo je kroz njezina vrata. |
15.08.2008., petak
Jelena Guevara, ja, revolucija i druge stvari...
 Za one koji ne znaju, od 08.08.08., na taj - kako rekoše - izuzetno sretan dan kada su ujedno započele i Olimpijske igre u Kini, Zagreb parking, podružnica dobro znane kriminalne ustanove Zagrebački holding d.o.o. počela je naplaćivati parking na Medveščaku bez da je prethodno obavijestila (upozorila) ovdašnje stanare. Table i naplatni uređaji bijahu postavljeni već neko vrijeme, ali datum početka naplate parkiranja bješe nepoznat. I onda iznenada, onako tatski, preko noći poče naplaćivanje. Izašao sam i zatekao taj famozni papirić zataknut o moj brisač: nalog za plaćanje ugovorne kazne od 250kn. Isti papirić čekao me je i na drugom autu. Sve skupa 500kn. Bacio sam pogled na druge aute. Svi su bili urešeni kaznama. Osjećao sam se kao da mi netko želi prodati ciglu, i to vrlo skupo prodati ciglu. A ja cigle ne kupujem. Dakako da neću platiti, ne pada mi na pamet. Bumo se sudili, i ja bum naravno zgubil. Al nebum platil. O ne! Radije idem u bajbok. Jer to jednostavno nije način. U građanskom društvu sa tradicijom tako se ne rade stvari. Problem je što u Hrvatskoj nema građanske tradicije. Jer nikada nije ni bilo pravog građanstva. Dovoljno je samo pogledati udio seljaštva u strukturi stanovništva prije drugog svjetskog rata i taj statistički podatak objasnit će mnoge današnje kulturološke trendove, političke i međuljudske odnose itd. A što se tiče ono malo «građanstva» ono je bilo tek imitacija Beča, Pešte, Pariza... I to loša imitacija. Kao kineski Rolex. Ali što sad, samoobmana je već postala neodvojivi dio hrvatskog identiteta. Zamislite samo kako će se iznenaditi netko tko je svoj auto ostavio na parkiralištu i otišao na more, ili je u nekom povoljnom sedmodnevnom aranžmanu zapalio u Tunis, Maroko, Tursku... ili možda poslovno odletio u New York, Canberru... gdje god. Nedvojbeno da će se naći i takvih. U najboljem slučaju čeka ih jedna kazna za svaki dan! Onda sam se, u rastućem bjesnilu, sjetio da je Toma Horvatinčić prije neki dan započeo radove na Cvjetnom trgu, također pod okriljem noći, iako nema sve potrebne dozvole. Dotični je u više navrata izjavio da diže ruke od Cvjetnog trga, no samo je naivac mogao popušiti tu priču. Naime, Toma je sa svojim SOHO (čitaj: HOTO) vilama debelo promašio i izgubio priličnu sumu novaca. Tja, naravno. Bogatuni žele živjeti u centru ili podsljemenskoj zoni. Otkud mu uopće pomisao da bi željeli živjeti u faking Svetoj Nedelji? Kako bilo, sada je pametniji i ovog puta igra na sigurno. Uzgred budi rečeno, Cvjetni trg je za mene izgubljen od onog trenutka kada su ga se dohvatili TUĐMANOVI GRANITNI ARHITEKTI. Toplina, gotovo francuski šarm tog majušnog trga tada je nestao, a ovom štutgardizacijom on nepovratno odlazi u povijest. Jure Radić zagrijava se na klupi, spreman da istrči na teren, u Staru Vlašku, i umjesto onog ružnog parkirališta podigne još jedno bezlično stakleno zdanje, koje će nedvojbeno pridonijeti modernom izgledu grada, no koje će nepovratno narušiti konzistentnost gradske jezgre. Na prostoru bivše sinagoge, u Praškoj, danas-sutra također možemo očekivati neku sličnu kreaciju. Svi ti novovjekovni projekti naprosto su pogrešno uklopljen stil. Baš kao i onaj idiotski Ilički neboder na trgu. Smiješno da se on smatra spomenikom kulture. U doba kada je izgrađen, a bijaše to ne tako davne 1958. smatrao se pravim građevinskim čudom, pošto je prvi u bivšoj državi imao aluminijsko pročelje (uh-uh važnosti!), čime je zaslužio titulu spomenika kulture. Da stvar bude kompletno budalasta, u proteklih tridesetak godina često se razmišljalo o njegovom preuređenju no Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode uporno je branio pravo na prvobitni izgled tog ružnog, sivog, aluminijskog zdanja. No bez obzira na to koliko puta i na koji način bio preuređen taj tower-of-power, bio on ostakljen plavim, zelenim, crnim staklom, on će uvijek biti ništa drugo do li pogrešno uklopljen stil. Tu samo dekonstrukcija pomaže. Sjećam se, šetao sam gradom sa svojom malom francuskom prijateljicom. Stali smo promotriti panoramu grada sa terase Klovićevih dvora. Gledajući to arhitektonsko čudo upitala me je: «Taj neboder, je li bilo puno komunističkih intervencija u gradskoj jezgri?» Rekoh:«Ne baš, ali zato će divlji kapitalizam i novonastali tajkuni sve to nadoknaditi.» Mala digresija, kada smo već kod nebodera: u Vukovarskoj ulici niče pravi stakleni zid i polako zaklanja pogled novozagrepčanima na Sljeme. I obrnuto. Primići se natječu tko će izgraditi veći neboder. Što veći neboder to manji pimpek, rekao bih. Ista stvar kao i sa autima.  Nu da, iskreno sam uživao u Bordeauxu, niskom gradu. Iskreno sam uživao gledajući Pariz sa sa stepenica Sacre Coeura.... Nisam se našao u poziciji da poput jednog tipa iz okolice Drniša, koji kada se vratio iz New Yorka, na pitanje kako je tamo odgovorim – Pravo da ti kažem ne znam, od onih zgradurina i ne vidjeh New York (tj.Pariz) Zagreb je grad niskih zgrada. Takav je trebao ostati. ... I tako držeći kazne u svojim rukama, vrludajući mislima naokolo, posve bijesan, pomislio sam kako je konačno vrijeme da se nešto učini. Sjetio sam se da sam prije nekih mjesec i više dana negdje na netu, krajičkom oka zapazio da je Jelena Veljača pozvala na revoluciju. Ne znam čime je ta buljava lepojka bila ponukana pozvati na revoluciju, no kad je ona u pitanju vjerujem da je krupna stvar. Nije mi jasno zašto sam se do sada oglušio o njen zov. Jelena, sada sam spreman! Za revoluciju spreman! Može i seksualnu revoluciju! Revoluciju! BUM-BUM! JELENAAAA! Jelena? Ovdje automatska sekretarica Jelene Veljače: Trenutno sam na moru. Odmaram. Revolucija se odgađa do daljnjeg. Sve vas voli vaša Jela. Pusa. |
11.08.2008., ponedjeljak
Formatiranje
 Bilo je to prije 4565 dana, ili 14 godina i šest mjeseci... Tog se jutra probudio s snažnim predosjećajem da stvari kreću na loše. Kišni oblaci gomilali su se nad gradom. Biometeorološka prognoza bila je loša kao i njegov horoskop. U polusnu je ušao u kupaonicu i vrisnuo ugledavši svoj odraz u ogledalu. Sred čela, na nosu, visilo mu je muško spolovilo. Užasnut, zgrabio ga je i snažno povukao. Osjetio je bol. Penis je bio čvrsto srašten za čelo. Potražio je očevu britvu, stavio penis pod oštricu odlučan da ga odstrani kada mu glavom proleti misao. Odložio je britvu na lavabo, spustio gaće i pogledao u međunožje. Dolje, osim crnog, dlakavog žbuna nije bilo ničega. Opipao je da se uvjeri. Ničeg. To na čelu nije bila izraslina nastala preko noći; plod vanzemaljske kirurgije; glupa šala njegovih prijatelja: penis odstranjen s nekog mrtvaca i zalijepljen mu na čelo dvokomponentnim ljepilom... O ne, nipošto, to gore bio je njegov vlastiti pimpek! - Uh, jebemti mogao sam samo tako postati eunuh - rekao je i odahnuo. Što učiniti, situacija je krajnje neugodna, pitao se. Kamuflaža! Ništa drugo nego kamuflaža. Ako se u narednih nekoliko dana ne vrati na svoje mjesto, tada ću razmišljati o drugim opcijama, odlučio je. Pripišalo mu se. Kleknuo je na koljena kao pred oltarom, nagnuo se, spustio glavu u zahodsku školjku i stao mokriti. Odurno, pomislio je dok se samozapišavao, ovo je odurno. Iz kutije prve pomoći izvadio je zavoje i počeo omatati glavu. Znao je da ga, osim male nužde čekaju razne muke i iskušenja, no najveće je svakako bila profesorica marksizma. Ona je bila jedna od onih rijetkih žena koje zrače seksom kao obogaćeni uran, čest objekt raznovrsnih muških (a bogami i ženskih) seksualnih fantazija, i on nije mogao proći pokraj nje a da mu ne skoči do plafona. Stoga je omotao glavu i napravio test: zatvorenih očiju zamislio je da leži na stolu sred zbornice. Profesorica marksizma znalačkim mu je pokretom otkopčala šlic, izvadila kitu, liznula ju par puta, ovlaš, onako kako se licka sladoled, a zatim je zadigla suknju i nasadila se na njegov ud. Jašila ga je kao da je na rodeu dok je iz nje curilo na sve strane. U dnu prostorije profesorski je zbor u galgama pjevao Gaudeamus igitur... Otvorio je oči. Njegov Houdini pobjedonosno se kočoperio sred čela u erekciji. Gotovo da je mogao vidjeti njegov drski osmijeh. - Oh, ti gade, sad ćeš vidjeti - procvilio je. Uzeo je nove, gumene zavoje i ponovo omotao glavu, čvrsto ih stegnuvši. - Da te sad vidim - rekao je. Ovog puta našao se u čupavom međunožju pomenute gospođe, i tamo je, u njezinoj širokoj vulvi rovao i roktao poput zadnje prostačine. Profesori u galgama i dalje su pjevali Gaudeamus igitur... Iz maštarenja ga prenula je bol. Penis je bio osujećen u namjeri da se oslobodi. Neću valjda zbog ovog postati impotentan, pomislio je i stisnuo zube. Odjurio je u školu. Već je prilično kasnio. Na razrednikovo pitanje što ga je zadesilo rekao je da je pao niz stepenice. Mati je uvečer bila uporna u želji da pogleda ranu. Otrčao je u svoju sobu i zaključao se. Desetak minuta stajala je pred vratima govoreći - Sine, ja to MORAM pogledati! - Stara idi spavati - doviknuo joj je - nemaš što vidjeti. Usnuo je mučan san: bio je okružen školskim kolegama, podrugljivo su se smijali prstom upirući u nj. A najglasnije se smijala baš ta kučka, profesorica marksizma... Prišao je direktor, pogledao ga s gađenjem i ozbiljnim glasom rekao - Mladiću, ovdje nema mjesta za takve kao ti, odlazi, i ne vraćaj se. Napustio je školu ispraćen zlobnim cerekom. Roditeljima nije ništa rekao, ali ubrzo su saznali. U malom mjestu nemoguće je išta skriti. Nisu imali razumijevanja. - Sam si si kriv - rekao je otac - previše si drkao. Evo ti tisuću petsto kuna, i odlazi. Ne želim drkaroše pod mojim krovom. Mati je prala suđe i nije se osvrnula. Napustio je roditeljski dom slomljena srca. Pokušao je naći posao ali nitko ga nije želio zaposliti. Prijatelji su mu s gnušanjem okrenuli leđa. Kada je u lokalnim novinama pročitao da ga je Fra Kurčenko proglasio Sotonom i ekskomunicirao iz crkve shvatio je da je krajnje vrijeme da napusti grad. Pješke se zaputio u K-lovo. Slučaj je htio da na putu susretne Groteskni cirkus Petra Tomattija. Pokazao je svoju anomaliju i dobio posao. Nadjenuše mu ime: ČEONI KURAC! Tomatti je «posjedovao» priličnu zbirku bizarnih likova: bradatu ženu, djecu vukodlake, čovjeka s repom, diva, sijamske blizance, čovjeka od gume, bezrukog svirača, tri hidrocefalusa, nekoliko dvospolaca, tri transseksualca, pet patuljaka... Ta jadna nakazna stvorenja u kojima su rasli rajski vrtovi postali su njegova nova obitelj. Pa ipak najviše se zbližio čovjekom slonom koji ga je uputio u tajne fiziognomije i alkoholizma. Jednog dana, dok su gostovali u K.-skoj guberniji, predstavi je prisustvovao čovjek Bare Bureta zvan Prdator, opak tip koji se bavio svakojakim mutnim poslovima. Lukav i promućuran, kakvim ga je već bog dao, taj kučkin sin odmah je uvidio da je Čeoni Kurac zlatna koka u običnom sernjaku. Iste ga je noći oteo i prisilio da snima porno filmove. Slava Čeonog Kurca, iako neželjena, ubrzo je postala planetarna. Najveću popularnost postigao je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje su seksi lutke izrađene prema njegovom liku bile pravi hit. Šeik Abdul Hasan Lepi bio je bogat i lud čovjek. Gradio je brodove na kotačima, amfibije, najviše nebodere na svijetu, umjetne otoke, skijališta u pustinji, a bio je i ponosni vlasnik 12 000 deva. Kada je vidio snimku Čeonog Kurca u akciji rekao je - J-j-j-ebem ti t-t-t-tetku u d-d-d-dupe, moran i-i-i-imati ovi č-č-č-čovika! Tako je i bilo. Bare Bureta Prdator masno je zaradio, a Čeoni Kurac bi bačen pred noge ludog šeika Abdula Hasana Lepog. - N-n-n-napokon se s-s-s-srećemo - reka je Abdul. - I don't anderstend you. - You you you don't kužiš me, ne? - Ja tebe malo razumjela. - Tko? - Pa ona. - Misliš ti? - Da, ona... - Slušaj ne seri, jel znaš ti zašto si ovdje? - Ej čovječe, kuž ono ne kužim kurca kaj hoćeš od mene! - Ima lipo da zadovoljiš moje deve, jesi čuja! - Ja ne razumjela vas, koja deva? - J-j-j-jel ti to mene j-j-j-jebeš u prcaš? - Kaj? - NE KAJ TI PIČKA!!!! DEVA!!! - AHHHHHH, ja ću popizdit!!! - T-t-t-ti ne popizdila! TI JEBATI MOJA DEVA!!! - A? - MOJA DEVA JEBATI U DUPE! TI! ČEONA KURAC! - Ma biži ća ne dolazi u obzir! - Ti fuk-fuk devu u dupe ili ode glava. I tako je bio prinuđen jebati deve ili izgubiti život. A život mu se nije gubio. Smatrao je da svijetu može pružiti više od porno uradaka i jebanja deva u guzicu. Recimo bežični prijenos energije... - Dovedite Rebeku – rekao je šeik. Doveli su Rebeku, šeikovu mezimicu. Rebeka se činila prilično nezainteresirana. - Ajde, arbajtaj! – naredio je šeik. Približio se devinoj guzici. Deva tugaljivo prdnula. Bilo je to previše. *** Probudio se. Ostao je ležati u krevetu razmišljajući o nesreći koja ga je zadesila. Da nije u pitanju kakav urok, pitao se. Odbacio je tu pomisao. Nije imao neprijatelje, pogotovo ne takve koji bi posegnuli za crnom magijom. Ustao je s velikom nadom da će sve biti u redu i krenuo prema kupaonici. Sporo i bojažljivo skinuo je zavoje. A onda ugodno iznenađenje: penis je otišao! Hitro je pogledao u gaće: bio je tamo, na svom mjestu, dremljiv i smežuran. - Oh, Bože dragi, hvala ti! - odahnuo je i prdnuo. Zvuk nije došao odostraga, već nekako više postrance, ali to je ignorirao jer je bilo vrijeme za slavlje. Spustio se u kuhinju i natočio čašu jegera. Popio. Natočio ponovo. Snažno prdnuo. Zvuk je ponovo dopreo postrance. Sada to više nije mogao ignorirat. Ustanovio da mu se šupak preselio na lijevi bok, i da njegovom mjestu kuca srce... Tako je počelo... Kako to uopće nazvati? Noćno premještanje organa? Prostorne anomalije? Kubizam? Ne znam... S vremenom više nije mogao skrivati svoju mračnu tajnu. Kako skriti kada ti lijeva potkoljenica osvane na mjestu desne podlaktice i obratno? Ili kada ti podlaktica visi u međunožju, a penis ti, poput nekog batrljka završi na njezinom mjestu? Ili kada lice i dupe zamjene mjesta? Njegovi roditelji bili su dobri ljudi, vodili su ga najboljim doktorima i umalo da zbog toga nisu bankrotirali. Ovi pak nisu znali što da rade s njim. Šopali su ga testnim lijekovima koji nisu davali rezultata, te ih je on napokon pomiren sa sudbinom, prestao piti. «Gledajte» rekao je roditeljima « ja sam invalid. Jednako kao da sam stradao u prometnoj nesreći, pao niz stepenice, obolio od multiple skleroze ili se jednostavno pokliznuo na ledu... Tu nema pomoći». Otac je bio skrhan. Svakim je danom tonuo sve dublje u depresiju i jednog ga je jutra dokrajčio moždani udar. Mati je umrla vrlo brzo za njim. Ostao je sam na svijetu. Svih ovih godina uspio je preživjeti iako je po nekoliko puta dnevno razmišljao da si oduzme život. Ali nije. I eto, doživio je i taj dan, dan kojem se odavno prestao nadati, dan kojim sve završava kao što je i počelo. Njegovo «formatiranje» bilo je gotovo, znao je. Ustao je i promotrio svoj odraz u ogledalu. Bio je savršen. Apolonski savršen. U očevom ormaru pronašao je hlače i košulju kratkih rukava. Odjeća mu je bila uska i još je mirisala na starog, no druge nije imao. Obukao se i izišao van. Bilo je rano ljetno poslijepodne, paklena vrućina. Na ulicama nije bilo nikog. Na kiosku je kupio cigarete. Preko puta ugledao cimer «Kod vesele Julke». Prešao je cestu i spustio se u mračan podrum. Dolje je bio barmen dobroćudna lica, dvije barske mušice i jedna prilično izrađena plavuša. - Viski, dupli - rekao je barmenu i dodao - i dami što želi. - Viski, također - rekla je. Barmen je natočio. Uzela je čašu i sijela pokraj njega. - Da nazdravimo? - pitala je. - Važi - rekao je. - Čemu ćemo nazdraviti? - Boljim danima - odgovorio je. |
