Marketing
Jelena Guevara, ja, revolucija i druge stvari...
Za one koji ne znaju, od 08.08.08., na taj - kako rekoše - izuzetno sretan dan kada su ujedno započele i Olimpijske igre u Kini, Zagreb parking, podružnica dobro znane kriminalne ustanove Zagrebački holding d.o.o. počela je naplaćivati parking na Medveščaku bez da je prethodno obavijestila (upozorila) ovdašnje stanare. Table i naplatni uređaji bijahu postavljeni već neko vrijeme, ali datum početka naplate parkiranja bješe nepoznat. I onda iznenada, onako tatski, preko noći poče naplaćivanje.
Izašao sam i zatekao taj famozni papirić zataknut o moj brisač: nalog za plaćanje ugovorne kazne od 250kn. Isti papirić čekao me je i na drugom autu. Sve skupa 500kn. Bacio sam pogled na druge aute. Svi su bili urešeni kaznama. Osjećao sam se kao da mi netko želi prodati ciglu, i to vrlo skupo prodati ciglu. A ja cigle ne kupujem.
Dakako da neću platiti, ne pada mi na pamet. Bumo se sudili, i ja bum naravno zgubil. Al nebum platil. O ne! Radije idem u bajbok. Jer to jednostavno nije način. U građanskom društvu sa tradicijom tako se ne rade stvari. Problem je što u Hrvatskoj nema građanske tradicije. Jer nikada nije ni bilo pravog građanstva. Dovoljno je samo pogledati udio seljaštva u strukturi stanovništva prije drugog svjetskog rata i taj statistički podatak objasnit će mnoge današnje kulturološke trendove, političke i međuljudske odnose itd. A što se tiče ono malo «građanstva» ono je bilo tek imitacija Beča, Pešte, Pariza... I to loša imitacija. Kao kineski Rolex. Ali što sad, samoobmana je već postala neodvojivi dio hrvatskog identiteta.
Zamislite samo kako će se iznenaditi netko tko je svoj auto ostavio na parkiralištu i otišao na more, ili je u nekom povoljnom sedmodnevnom aranžmanu zapalio u Tunis, Maroko, Tursku... ili možda poslovno odletio u New York, Canberru... gdje god. Nedvojbeno da će se naći i takvih. U najboljem slučaju čeka ih jedna kazna za svaki dan!
Onda sam se, u rastućem bjesnilu, sjetio da je Toma Horvatinčić prije neki dan započeo radove na Cvjetnom trgu, također pod okriljem noći, iako nema sve potrebne dozvole. Dotični je u više navrata izjavio da diže ruke od Cvjetnog trga, no samo je naivac mogao popušiti tu priču. Naime, Toma je sa svojim SOHO (čitaj: HOTO) vilama debelo promašio i izgubio priličnu sumu novaca. Tja, naravno. Bogatuni žele živjeti u centru ili podsljemenskoj zoni. Otkud mu uopće pomisao da bi željeli živjeti u faking Svetoj Nedelji? Kako bilo, sada je pametniji i ovog puta igra na sigurno.
Uzgred budi rečeno, Cvjetni trg je za mene izgubljen od onog trenutka kada su ga se dohvatili TUĐMANOVI GRANITNI ARHITEKTI. Toplina, gotovo francuski šarm tog majušnog trga tada je nestao, a ovom štutgardizacijom on nepovratno odlazi u povijest. Jure Radić zagrijava se na klupi, spreman da istrči na teren, u Staru Vlašku, i umjesto onog ružnog parkirališta podigne još jedno bezlično stakleno zdanje, koje će nedvojbeno pridonijeti modernom izgledu grada, no koje će nepovratno narušiti konzistentnost gradske jezgre. Na prostoru bivše sinagoge, u Praškoj, danas-sutra također možemo očekivati neku sličnu kreaciju.
Svi ti novovjekovni projekti naprosto su pogrešno uklopljen stil. Baš kao i onaj idiotski Ilički neboder na trgu. Smiješno da se on smatra spomenikom kulture. U doba kada je izgrađen, a bijaše to ne tako davne 1958. smatrao se pravim građevinskim čudom, pošto je prvi u bivšoj državi imao aluminijsko pročelje (uh-uh važnosti!), čime je zaslužio titulu spomenika kulture. Da stvar bude kompletno budalasta, u proteklih tridesetak godina često se razmišljalo o njegovom preuređenju no Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode uporno je branio pravo na prvobitni izgled tog ružnog, sivog, aluminijskog zdanja. No bez obzira na to koliko puta i na koji način bio preuređen taj tower-of-power, bio on ostakljen plavim, zelenim, crnim staklom, on će uvijek biti ništa drugo do li pogrešno uklopljen stil. Tu samo dekonstrukcija pomaže.
Sjećam se, šetao sam gradom sa svojom malom francuskom prijateljicom. Stali smo promotriti panoramu grada sa terase Klovićevih dvora. Gledajući to arhitektonsko čudo upitala me je: «Taj neboder, je li bilo puno komunističkih intervencija u gradskoj jezgri?» Rekoh:«Ne baš, ali zato će divlji kapitalizam i novonastali tajkuni sve to nadoknaditi.»
Mala digresija, kada smo već kod nebodera: u Vukovarskoj ulici niče pravi stakleni zid i polako zaklanja pogled novozagrepčanima na Sljeme. I obrnuto. Primići se natječu tko će izgraditi veći neboder. Što veći neboder to manji pimpek, rekao bih. Ista stvar kao i sa autima.
Nu da, iskreno sam uživao u Bordeauxu, niskom gradu. Iskreno sam uživao gledajući Pariz sa sa stepenica Sacre Coeura.... Nisam se našao u poziciji da poput jednog tipa iz okolice Drniša, koji kada se vratio iz New Yorka, na pitanje kako je tamo odgovorim – Pravo da ti kažem ne znam, od onih zgradurina i ne vidjeh New York (tj.Pariz)
Zagreb je grad niskih zgrada. Takav je trebao ostati.
... I tako držeći kazne u svojim rukama, vrludajući mislima naokolo, posve bijesan, pomislio sam kako je konačno vrijeme da se nešto učini. Sjetio sam se da sam prije nekih mjesec i više dana negdje na netu, krajičkom oka zapazio da je Jelena Veljača pozvala na revoluciju. Ne znam čime je ta buljava lepojka bila ponukana pozvati na revoluciju, no kad je ona u pitanju vjerujem da je krupna stvar. Nije mi jasno zašto sam se do sada oglušio o njen zov. Jelena, sada sam spreman! Za revoluciju spreman! Može i seksualnu revoluciju! Revoluciju! BUM-BUM! JELENAAAA! Jelena?
Ovdje automatska sekretarica Jelene Veljače: Trenutno sam na moru. Odmaram. Revolucija se odgađa do daljnjeg. Sve vas voli vaša Jela. Pusa.
Post je objavljen 15.08.2008. u 03:41 sati.