kolumna jedne superžene

U perivoju šafrana

Gdje li su danas moji prijatelji
Iz perivoja šafrana,
Kojim nekad šetasmo zajedno
U proljeće kasno,
Gdje li su danas svi dragi ljudi,
Ljubavnici prošli i budući,
Ne viđam ih odavno,
Ne mogu im ni lika sjetiti se jasno.

A perivoj usamljen šuti
Nakon ove duge, sniježne zime,
Sretan je što me ponovno vidi,
I gle, sjetih se odjednom nekog bića,
Šapnuh odjednom nečije ime.

Đurđica i Ivo, moji prijatelji tada bješe.
Razdvojiše nas ratovi, granice, drugi ljudi,
No ipak, u kasnom ljetu mog života,
Ti dragi ljudi u mislima mi se još smiješe.

I s čežnjom jakom, sjetih ih se,
I to baš danas, ovaj trenutak i sada,
Dok sama i izgubljena,
Lutam istim onim perivojem šafrana,
Moga najdražega grada.